Milan Zagorac: Riječi

Priča je temeljna stvar, oko nje se sve, ali baš sve postavlja, multiplicira, mijenja, oblikuje. Većina toga nije svjesna, ali to je ona ista stvar kao što, primjerice, nismo svjesni svoga glasa pa bivamo samima sebi neobični, čak pomalo i neugodno iznenađeni kad se po prvi put čujemo. Kao što nismo svjesni niti svojeg stvarnog izgleda ili kakav dojam ostavljamo na druge. Dakle, nešto što smo mi sami, ne spoznajemo, nismo u stanju vidjeti – treba nam posrednik, nešto što nam doznačuje nas same nama samima.
Tako ne spoznajemo ni našu temeljnu narav, osim putem priče. U tom je slučaju priča upravo taj temeljni narativ svijeta. Ona je, u svojoj krajnjoj biti, otvor u našu svijest, u ono što sami sebi i drugima predstavljamo. Nema bitnije ni važnije stvari od riječi, jer se sav naš život sastoji ponajprije od njih, tek onda slijedi sve ostalo. Mislimo u pričama, djelujemo u pričama. Riječi su izraz naše naravi, riječi oblikuju naše svijesti, riječima volimo, mrzimo, lažemo, manipuliramo, riječima kao gradivnim elementima svijesti, pažljivo konstruiramo svoj svijet, a da gotovo nismo ni svjesni njihove težine. Stari su narodi bili svjesni te specifične težine riječi, štoviše, neke su jezike smatrali svetima, dostojnim komunikacije s numinoznim, dakle, Bogom, druge su smatrali vulgarnim. Ipak, riječi su uvijek bile posebno važne: od njihovog zvuka, skrivenih i manje skrivenih značenja, sadržaja kojima može dozvati dobre ili loše sile, do samoga grafičkog oblika, kod riječi je sve bitno i sve podložno novim i uvijek novim interpretacijama jer je priča ono što potiče nova i nova značenja. Priča se mijenja tijekom vremena, dobiva nove interpretacije, ponovno ponire, pada, uzdiže se, preoblikuje do neprepoznatljivosti i izvire opet negdje gdje se najmanje nadamo. Ona prenosi naša nadanja, želje, brige, strahove, frustracije, razgolićuje naše tajne. Ukratko, priča je temeljna narav svijeta, izvire u samome pupku naše prirode i završava u neodređenosti, negdje gdje nismo dospjeli, moguće da i nećemo, no kamo stalno težimo u svojoj potrebi. Priča je, dakle, iskaz samoga nemira. Sve suprotno od toga značilo bi da nismo ni živi.

Odgovori