Milan Zagorac: Blue

Uz knjigu Andreje Malte Ultraljubičasto

Nisam slučajno odabrao naslov recenzije; naime, blue je svojevrsno kodno ime za različite vrste depresije i pojave povezane uz nju, a priče Andreje Malte, koliko god težile simetrijama, ipak predstavljaju zrelu i dobru proznu asimetriju pomaknutu u doba (ženske) zrelosti. Naime, sve njih povezuje to blue, to plavilo spoznaje o tjelesnom (pr)opadanju, o tome da vrijeme neumitno kvari i dovodi do smrti i kraja. Stoga ne čudi toliko priča posvećenih samoubojstvu i to ponajviše iz aspekta razmišljanja o njemu, no, nema potrebe za postavljanje kliničkih dijagnoza. Samoubojstvo je već odavno jedno od temeljnih filozofskih pa i umjetničkih pitanja, a Andreja Malta o njemu će progovoriti na niz načina: od osjećaja napuštenosti, bolesti, neumitnosti nekoga kraja. Uostalom, depresija u doslovnom smislu, a to ne treba uzimati s podsmijehom, predstavlja neupitno izvanredan način za shvaćanje stvarnog poretka stvari, ona je neka vrsta otkrivenja, revelacije ove naizgled čvrste i zadane stvarnosti, koju iz tog stanja duboke potopljenosti možemo sagledati iz znatno drugačijeg ugla. Pisac, a Andreja Malta jest to, neka je vrsta posvećenika, mistika, koji od svakodnevice uzima ono najbolje ne bi li nam podastro jasnu, koherentnu, književno vrijednu priču, a koja nas, ako tome priđemo otvorena srca, uvodi u srce tame, u feminilnu dubinu u kojoj prolazimo novo embrionalno doba.
No, to obećaje nešto drugo, možda još važnije u pripovijetkama koje Andreja Malta vrsno gradi oko naizgled jednostavnih narativnih struktura: to je, u biti, neka vrsta nade, odnosno, vjere u to da će se po nužnom utrnuću ili kraju dogoditi ponovno rođenje. Blue ili depresija tu predstavlja samo kanal ili put kojim se njezine, ponajprije junakinje (jer Andreja piše više o ženama nego o muškarcima), suočavaju s novim izazovima koji stoje nakon jedne odrađene dionice života (majčinstva, mladosti, razvoda, napuštanja, bolesti). One zapravo predstavljaju i književno i filozofski osviještene crtice iz života – da se razumijemo, riječ je o prozi, ne o biografiji – iz kojih progovara nova žena, novi čovjek, nakon što je prošao onu danteovsku polovicu životnoga vijeka. No Malta ne poantira u patosu, naprotiv, svaki je njezin završetak ujedno i najava nekog novog mogućeg početka. To predstavlja još jednu vrijednost, naime, pripovijetke Andreje Malte vrlo često koriste motive pripovijedaka u pripovijetkama, drame u drami, pa čak i trostruke igre, no ta im ludičnost nikada ne oduzima čitljivost i sljedivost. Kratko i jasno: priča nikada ne pati zbog moguće i skrivene svrhe, Malta ne docira i ne educira, naprotiv, ona nas ostavlja na kraju tako da sami preradimo pročitano, a to je odlika vrsnog pripovjedača.
Usamljenost, posebna afektivnost prema životinjama, empatija prema slabima, tako tabuizirana seksualnost zrele dobi, odnos prema mladosti, odnos prema roditeljskom domu i suočavanje s njegovim umiranjem, rastanci i ponovni sastanci tematske su okosnice većine priča koje svojom fakturom odaju vrsnu pripovjedačicu, jasno, pripovjedačicu koja poznaje suvremenu „obveznu životnu lektiru“, ali koja će izgraditi vlastiti narativ, štoviše, autentičan glas koji posve ravnopravno stoji uz bok ne samo najprepoznatljivih autorica tzv. zadarskog ili dalmatinskog kruga, već i znatno šire, razmičući veo predrasuda vezan uz književnost koja nastaje izvan nacionalnog centra.

Odgovori