Milan Maćešić: Those were the days…

Aurel je Mariju upoznao kod Izeta, a moglo je to biti i u Malom parku, gdje je povremeno provodio vrijeme sa svojim učenicima. Na prigovore kolega da to možda baš i nije najprimjerenije ponašanje odgovarao bi da on, za razliku od njih i s obzirom na prirodu njegova posla, ustvari i nema radnog vremena, a radno mjesto mu je tamo gdje su njegovi učenici. Uostalom, nije li istina da pojedini kolege koriste veliki odmor za po jednu-dvije s nogu u Cicibanu, mjestu daleko opskurnijem od Ize.
– Mliječna staza, Kumova slama ili Andromeda, sve je to ista bijeda… po zakonu Arhimeda… izgubiš onoliko… daha… koliko ti nabiju u guzicu i…zato, ma kojom stazom kročio, ma koju travu pušio, nikada nećeš stići do Kumove slame i zapaliti ju…umjesto džointa, he, he – mljeo je Aurel društvu za prvim stolom do vrata – A znate li tko su uopće ljudi za vratima gostionice i da je Ujević jednu svoju zbirku naslovio s Mamurluci i pobješnjele krave… i da se jedna knjiga Leonarda Cohena zove Šta ja radim ovdje. Doista, šta ja radim ovdje…
Ustane i krene prema wc-u. Društvo je bilo napušeno travom koja je bila pasiva, poput vanjske politike. Svatko je gonjao svoje misli i osjećaje, individualno unutar kolektiva, a Izo nije imao pojma. Ni stari, ni mladi. Stari – gazda iz Goražda, mladi – konobar iz Brčkog. Prije podne imao je posla uglavnom s poštarima, a navečer s gradskom djecom cvijeća iz Malog parka, muzičarima i ponekim off tipovima, poput Aurela i njegova društva.
Otvorivši vrata hodnika koji je vodio do wc-a ugleda nju, djevojku duge plavo-riđe kose, uskog lica koje je izgledalo kao da je upravo pobjeglo s kakvog renesansnog portraita. Sjedila je na njegovu mjestu. Iako mu se svijest cijelo vrijeme neprestano povijala poput vlati trave na nemirnom vjetru, uspijevalo mu je, nakon dužih obscura intervala, u onim svijetlim prepoznati signale iz i da koji su mu jasno davali na znanje da se ne brine, da je sve to privid, s travom ili bez nje, svejedno, tek sna ljudskoga đeca al’ očevi, pričina uprava… A u kurac! Otkud mu sad gorski vijenac umjesto gorkog pelinkovca… čvaraka i feljtona…
Dođe do stola i obrati se Mariji:
– Vi ste iz Rijksmuseuma ili iz Louvrea, ili pak možda…svejedno…Aurel – pruži joj ruku. Marija ju prihvati ne ustajući.
– Aurel… Aurel? To ima nekakve veze sa zlatom ili… htjela je nastaviti s aluzijama na auru, alkemiju, no, kako nije bila sigurna s kim se sve zatekla u društvu zahvaljujući poznanstvu s Felixom, odustala je – Marija, predstavi se.
– O Maria… concepita senza peccato… kako ono ide, ‘n ti Drugi koncil… …ora pro nobis pecatoribus…Josip. Aurel mi je nick, magic nick, you know… ono… nickogović.
– Dakle, što oni uopće sviraju, ta Mliječna staza? Jesu li nastupali na Vašem šlageru sezone, Kupu pjevača, Opatiji, Beogradskom proljeću… Aurel je baš znao njatke kad ga uhvati. I uostalom, ni manje ni više nego cijela galaksija, ti Boga! Da ne bi netko slučajno ostao izostavljen. Ovako, s tim i takvim imenom, sve je na broju i stoga ja kličem… šta kličem! Govno! Ništa ja ne kličem, nego kad psujem, ne činim to parcijalno već, da se netko ne bi našao uvrijeđen, ja psujem da mi prođe vrijeme, aha… dakle… jebem ti čovječanstvo! To je psovka nad psovkama. Sve je pod tom psovkom nebeskom obuhvaćeno, tj. nitko nije izostavljen. I vuk sit i guzice na broju!
Marija ga je gledala pažljivo i vidno uživala u u ovom zavrtanju vratom Matijinu pijetlu. Znala je da je to samo trava, odgovor na lavež pasa u provincijskoj noći, tapirskoj njušci nad otvorenim grobom. Ona je, po završetku faksa dugo dvojila da li se vratiti u rodni grad ili ostati u Zagrebu i preživljavati radeći kojekakve poslove. Ovdje ju je čekao posao, doduše u ŠUP-u, no to njoj ionako nije bilo važno; gimnazija, ŠUP, Tehnička, Ekonomska… nepravilni glagoli su uvijek nepravilni bez obzira o kakvoj se školi ili državi radilo, baš kao zubobolje, bračne nevjere, podstanari…
– Koji intergalaktički rock’n’roll u gradu u kojemu se ništa ne događa još od ukidanja Vojne krajine. Sve su to manje-više sinovi oficira i unteroficira, svi ti sadašnji i budući muzički rebeli. Takva im je i muzika; poluvojna, uštogljena i bez zamaha. Tu se ne piša krv, niti se tu čisti eter diše, niti padaju kiše sa zlatnih visina… Izo, je l’ tako! – zaustavi Izu mlađeg? Sve je to od lošeg vina… a kako i ne bi kad u Bosni gotovo da i ne znaju za tu plemenitu kulturu, nego samo za šišu, šiš ćevap, šiš i goliš… usw… pa izvoliš…
– Slušaj profesore, nemoj ti vrijeđati – Izo se nekako odjednom, bi’će, uozbilji, šta li. Aurel se zagleda u nj, biva i on ozbiljno, kao đoja. Jedno vrijeme tajac. Svi zašutjeli. Jedino je Mariji sve to izgledalo prilično bezazleno te se samo smiješila i lagano pijuckala crno vino iz čaše gemištarke. Sviđao joj se taj tip, opasan neki hedonist, razmišljala je. Odjednom Aurel ustane i stane pred konobara, unese mu se u lice gledajući ga netremice. Izo jr. bijaše ostao bez teksta i pokreta. Zatim se Aurel okrene prema društvu i prozbori – Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki/ a kto je ta šta je ta da prostiš… Odakle je/Kuda je… Ta… Bosna! – ispali Izo jr. k’o iz topa. Aurel se okrene prema njemu, strijeljajući ga onim svojim ledenim pogledom, zatim prasne u gromoglasan, bezazlen smijeh. Nakon nekoliko trenutaka Izo, isprva doduše zbunjeno, prihvati smijeh, a za njim i ostalo društvo.
– A ti, profesore, mislijo da je Izo Mujo iz viceva! Čit’o sam i ja našeg Mehmedaliju…
– Pardon, kako to misliš našeg, jadan ne bio! Pa Mak Dizdar je naš pjesnik, mislim hrvatski. Evo, neka gospođica potvrdi. Ona je profesorica književnosti.
Izo jr. se ponovno uozbilji, odjednom nekako sav usukan, zbunjen, a istovremeno ljutit i nervozan, vrag bi ga znao. Nikad ne znaš s tim konobarima i konobaricama, koliko još kojekakvih „diploma“ skrivaju po svojim podstanarskim sobičcima. Uto se pojavi gazda, Izo stariji. Sijevne očima na mlađeg. Bit će da je čuo ili načuo o čemu se radi i požurio intervenirati. Kao pravi Titin babo; i na jednoj i na drugoj strani, ili, ni na jednoj ni na drugoj strani, ili, sad na jednoj sad na drugoj strani, svejedno, šućur Alahu! Izo jr. poslušno klimne glavom i krene prema šanku kad mu se Aurel ponovno obrati:
– Čuj Izo, nemoj se ljutiti, malo se zajebajemo i to je sve. A što se tiče one tvoje da sam ja mislio kako si ti Mujo iz viceva… ma idi molim te, otkud bi’ ja takvo što mislio… svašta! Ti da si Mujo iz viceva! Ajde, molim te! Znaš, ja sam, naime, mislio da si ti onaj drugi.
Društvo ponovno prasne u smijeh, a Izo jr., sav izvan sebe od bijesa, poleti prema Aurelu. Istog časa skoči Felix i prepriječi mu put. Aurel je sjedio mirno i smješkao se Mariji. Umiješa se i gazda i… konobar se na koncu nekako smiri. Ode za šank i nastavi s uobičajenim poslom.
– Dječki, jebeš taku zajebanciju! Vi ste školovani, mladi ljudi. Nemam ja ništa protiv toga što vi dolazite u moju krčmu. Dobri ste trošadžije, ali imam ja dovoljno prometa i od drugih. Manite se tih podjebancija na nacionalnoj osnovi. Briga mene ‘ko je šta, u šta i u koga vjeruje…
– Ma, u redu je gazda. Možda je Josip malo pretjerao, takav vam je on. Njemu je sve to poput igre za vrijeme velikog odmora – pokuša Felix smiriti situaciju. Gazda se potom udaljio, reklo bi se, ne baš umiren i zadovoljen.
– Stari, ustvari imaš pravo. ‘Ko ih jebe, obojicu! Ovdje zarađuju, a troše u Bosni – tješio je Felix te večeri neobično raspoloženog prijatelja.
– A sada bismo mogli, po starom dobrom običaju da šećer dolazi na kraju, izvesti završni čin opere Govnaida. Mlada profesorica književnosti zna o kojem je djelu riječ – obrati se Josip Mariji.
– Hm, nisam baš sigurna… čekaj, čekaj… to je Palmotić vis á vis nekakvog ondašnjeg, Zogovića, je l’ tako?
– Ma brava! Vi’š ti cure! Stari, vadi dokazni materijal da se zapravo nalazimo u ćenifi, a ne u buffetu sa staklenom vitrinom na šanku i u njojzi nekoliko konzervi mesnog nareska – obrati se Felixu.
Društvo za susjednim stolom, onim do vrata hodnika koji je vodio u wc, upravo je odlazilo. Kad su izašli iz krčme, Felix na brzinu ostavi „purpen“ govno pored napuštenog stola. Zatim poče dozivati gazdu i konobara jednim te istim imenom držeći nos začepljen palcem i kažiprstom. Uskoro se pojave oba Izeta.
– Dobro Izo, šta je ovo! Pa ne mogu vjerovati!
– Koje, šta? – čudio se gazda.
– Pa ono tamo, pogledaj! Čovječe, pa to je govno, ljudsko govno.
– Kak’o govno… okrene se i ugleda… govno, pravo govno.
– Otkud to ovdje u lokalu, sunce mu jebem! – okretao se gazda oko sebe u neprilici.
Izo jr. još manje je znao kud bi i šta sa sobom.
– Ljudi, šta je ovo, k’o je to donio ovamo, majku jebo svoju!
– Pojma nemamo. Tu je sjedilo neko društvo, vidjeli ste. Malo prije su otišli i to je ostalo iza njih.
– O, jebali majku svoju drogerašku! Izete, dones’ der metlu i lopaticu i pokupi to…uh, uh! Huktao je gazda kroz nozdrve.
Vrativši se, Izo jr. pokuša metlom nabaciti inkrimirani sadržaj na lopaticu. No, to mu nikako nije polazilo za rukom jer je govno na dodir metle izmicalo zakonima fizike budući da se zalijepilo za pod. Izo jr. gubio je strpljenje i samo je zbunjeno pogledavao čas u gazdu, čas u društvo za stolom. Odjednom Aurel ustane, priđe Izetu i izmetu, izvadi iz džepa nožić i njima razreže govno…
Do kraja večeri pili su na račun kuće tako da na koncert Milky Waya na Lokosima nisu ni otišli, čvrsto si obećavši da će se zbog toga odužiti prvom bendu koji se bude zvao Kumova slama. Jer, nije kum dugme, pogotovo bijelo, unteroficirsko.

Foto: www.pexels.com

Odgovori