Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života

1.

Ponovno je došlo ljeto, i muškarci u njegovim godinama, kasnim tridesetima, ili u ranim četrdesetima, bilo samci, bilo u nekakvom braku, ponovno su bili prisiljeni promatrati mlade žene i djevojke, studentice, kako prpošno i bezbrižno prolaze gradom u kratkim haljinicama. Promatrajući ih tako, mlade, gipke, preplanule, nisu se mogli oteti pomiješanim osjećajima zavisti i duboke žudnje.
Promatrajući njihova gola i neoštećena koljena, vitke figure tijela, načas su povjerovali kako mogućnost “života” još uvijek postoji i za njih, naročito ako su bili samci. Pa niti oženjenima još uvijek nisu potonule sve lađe. Stabilnost i rutinska uhodanost braka nisu ih sprječavali da gledaju, maštaju i uživaju, makar nakratko, u tim prolaznim i nevinim trenutcima. Pa ipak, njihove žudnje, koliko god su bile istinske, snažne i stvarne, u njima nije bilo ničeg nevinog; barem ne u onom tradicionalnom poimanju nevinosti.

On, sada već etablirani nastavnik na Fakultetu, morao je skoknuti do čitaonice zaštićenog fonda jedne od gradskih knjižnica, gdje su, eto, imali knjigu koju je bilo teško ili gotovo nemoguće nabaviti igdje drugdje. U pomalo intimnom i ugodnom prostoru stare zgrade knjižnice (sagrađene u duhu secesije u posljednjem desetljeću 19. stoljeća), već je bio pripremio svoju bilježnicu i dvije kemijske: plavu i crvenu. Uslužna knjižničarka, mlada, ali neprivlačna i prekomjerno zaobljena, oniža plavuša, donijela je tri knjige što ih je zatražio. Odložila ih je na rub stola i ljubazno se osmjehnula, kao da mu je tim činom željela još jednom poručiti kako mu stoji na raspolaganju. Ne baš pretjerano veselo i entuzijastično, krenuo je prelistavati stranice prve od knjiga. Mada je inače, načelno i uglavnom, bio prilično zainteresiran za svoj posao i za područje kojim se bavio, jutros kao da mu je nedostajalo potrebne koncentracije i elana.
Nakon nekoliko ovlaš prolistanih stranica, i bilježaka što ih je učinio, bilježeći bibliografske podatke vezane uz knjigu, pogled mu je ubrzo privukla mlada, preplanula brineta ugodnog i finog izgleda, za jednim od stolova, dijagonalno od njegovog.
Njeno mlado i vitko tijelo resila je ljetna haljinica bez rukava (prije: dvodijelni komplet) šarenog, cvjetnog uzorka, pored lijepog lica i ruku, otkrivajući proporcionalno modelirana koljena i noge. Djelovala je sasvim udubljeno u svoj posao čitanja, memoriranja i analize, tko zna čega. Djelovala je koncentrirano i posvećeno radu, kao da je sasvim nesvjesna okoline i ljudi što ju okružuju. Posvećena nevinost, neopterećena vlastitim seksipilom, koji kao da se podrazumijevao u smislu prisutnog, ali sasvim normalnog i prirodnog dijela osobnosti.

Njemu, već razvedenom muškarcu, iza kojeg je bio taj jedan, nesretan brak, mnoge tajne, strategije i taktike ženskog postupanja, bile su poznate. Nije ga bilo lako obmanuti i zavesti; nije se dao. Kada bi ga neka žena od prve, odmah i previše tjelesno privukla (situacija u kojoj bi neki neiskusan mladac već bio izgubio svoj kompas zdravog rasuđivanja i razuma), za njega, bilo je dovoljno da se prisjeti da je i ta žena živo biće kao i svako drugo, i da zamisli, kako i ona redovito kaka i krvari, i da je sva od mesa i kože na kojoj se s vremena na vrijeme pojavljuju nekakve crvene, upaljene bubuljice i prištići, na toj izvana, naizgled lijepoj i zaobljenoj stražnjici; i to sasvim blizu čmara.
Možda baš upravo stoga, što je ženska tjelesnost i ljepota, toliko osjetljiva na protok vremena, neke cvjetove i cvjetiće trebalo je ubrati u ranim satima njihove cvatnje; dok su još orošeni svježinom jutarnje rose – pomislio je zaigrano i pomalo zajedljivo. Njegov posao u zaštićenom fondu čitaonice, primicao se kraju. Još uvijek je ispod oka, tu i tamo, bacao pogled i promatrao onu brineticu. Pokušavao je odavati zainteresiran, ali ne previše nametljiv dojam. Nekoliko puta uhvatila je njegov pogled; no to ionako nije ništa neobično; mladi ljudi, a naročito studenti ionako većinom niti nemaju nekog drugog važnog posla, osim da uče i očijukaju (flertaju ili flertuju – što bi se kazalo).

U umu je odbacio bilo kakvu mogućnost upoznavanja vitke i krhke brinete u laganoj haljini, te je odnio knjige do pulta neprivlačne knjižničarke. Ova je djelovala sasvim neprimjetno i gotovo u potpunosti stopljeno s okolišem, što je dijelom bila posljedica toga što je sva bila posvećena i udubljena u surfanje internetom. Kada su tri knjige, uz lagan udarac, sjele na rub njezinog informacijskog pulta, knjižničarka je podigla pogled, odvojila se od ekrana kompjutora, i tretirajući korisnika kao nužno zlo, onako usputno, upitala: – Prezime?
– Cindrić – promrmljao je, zahvalio i dohvatio svoju člansku iskaznicu. Okrenuvši se prema vratima, u taj trenutak je opazio kako vitka brinetica u šarenoj haljini izlazi iz prostorije. Bez ikakvih naročitih namjera ili primisli krenuo je istim putem. Znao je da baš onda kada kreće s nekakvim uzbuđenjem i jasnom namjerom lova u sebi, da tada obično od svega ne bude ništa. Osim toga, čovjek u njegovim godinama morao se čuvati prekomjernih uzbuđenja; ne samo zbog zdravlja i povišenog krvnog tlaka, već i zato što je bilo potpuno logički neprimjereno i glupavo da se čovjek njegovih godina i iskustva uzbuđuje radi nečeg što bi se možda moglo dogoditi, a najvjerojatnije se ništa niti neće dogoditi. Gledao je u njezina leđa, dok je elegantno odmicala hodnikom, u crnim cipelama s potpeticom, njišući lagano u hodu, ali ipak ne pretjerano, poput kakve manekenke, vitke konture mladog tijela.

Izašao je kroz vrata zgrade iz polumračnog hodnika, pored poluusnulog portira, u svjetlo velikog perivoja knjižnice. Uz staze pošljunčane sitnim, svijetlim šljunkom, raslo je staro stoljetno drveće: platane, ili tko bi ga znao. U sjeni krošnji golemog drveća, na smeđim klupicama, sjedili su studenti, umorni i iscrpljeni, vjerojatno od pretjeranog učenja. Primijetio ju je. Od izlaza krenula je pošljunčanom stazom prema nekoliko metara udaljenoj metalnoj pepeljari na stalku, ovdje postavljenoj brigom bibliotečne uprave i ravnateljice (kako korisnici ne bi imali izgovor za bacanje opušaka u šljunak).
Na trenutak je zastala, i posegnula rukom u malu crnu torbicu što joj je visjela s ramena, kao dio njenog ženskog identiteta; nešto je tražila. Vjerojatno je pušač, pa traži kutiju i upaljač – pomislio je. Prekapajući po maloj torbici, našla je tražene predmete; međutim, izvlačeći ruku van, pomalo nespretno, nešto joj je ispalo. Iskoristio je svoju priliku: prišavši joj, još uvijek s leđa, sagnuo se i pokupio papirić, ispao na šljunak pored njezinih nogu.
– Oprostite gospođice, ispalo vam je ovo – rekao je – pružajući joj izgužvanu novčanicu od 10 kuna.

Eto, tako je to bilo. Tako je on, Bruno Cindrić, sveučilišni profesor književnosti, sa svojih 39 godina života, upoznao nju, Antoniju Dvorski, 22-godišnju studenticu ekonomije i međunarodnih odnosa.

2.

Opće je poznato, i nije apsolutna rijetkost da određen dio muške profesorske populacije na fakultetima ne uspijeva ostati imun na draži studentica. Ispada da je to naročito slučaj na onim fakultetima na kojima najveći dio studentske populacije čine studentice, što se posebno odnosi na fakultete društvenog, ali i humanističkog područja.
Bruno je bio svjestan toga. Na fakultetima se znalo o tome, šuškalo se u kuloarima, na kavama, uz podsmijeh i došaptavanja šalilo se na račun pojedinaca “za koje se znalo” da im takvo ponašanje nije strano. No, sve se to držalo nekako zapravo kao privatna stvar tih pojedinaca, i nije se tome pridavalo naročito pozornosti. Međutim, neugodne glasine znale su ponekad naći svoj put i do profesorskih supruga.

Pa i sam Bruno je, istini za volju, imao iza sebe dvije takve avanture sa studenticama. Međutim, otkako su nedavno u javnost dospijeli slučajevi policijske istrage sa sudskim epilozima, povodom slučaja u kojem je studentica ucjenjivala, planski i organizirano, profesora s kojim je imala avanturu, cijela ta igra sa studenticama postala je preopasna. Kako za obiteljski i bračni život profesora, tako i za njihovu reputaciju, što je na kraju moglo rezultirati i gubitkom zaposlenja radi “neetičnog postupanja nastavnika i nanošenja ozbiljne štete reputaciji dotične visokoškolske ustanove kao i cjelokupnom ugledu sveučilišta”. Tako su barem glasila službena objašnjenja onima kojima je raskid ugovora o radu uručen. Odjednom, nitko više nije bio siguran; svi kabinetski švaleri bili su ugroženi. Naime, nikada se sa sigurnošću nije moglo znati, hoće li, kada i koja od tih “ljubavnica”, ponukana nizom javnih razotkrivanja “seksualnog napastvovanja” u medijima, izaći van, u javnost, i s kojim i kakvim dokaznim materijalom. Jebači su se pomalo pritajili po kutovima, kao pauci kada osjete da se njihova mreža trese, a uzrok trešnje nije uobičajen plijen nego nešto mnogo jače i opasnije.

Da, istina, bilo je takvih studentica, mora se priznati, određen postotak u cjelokupnoj studentskoj populaciji, koje su se palile na autoritet i šarm pojedinih profesora; na takozvani osjećaj moći za koji se osjećalo da struji “ex cathedra”. Naprosto, prema Bruninom osobnom iskustvu, bilo je tu onih pohotnica i napaljenica koje su naprosto uživale u tome da se dovedu u poziciju da profesora, u najdoslovnijem smislu riječi, mogu držati za jaja. Prema vlastitom priznanju, što ga je Bruno doznao iz prve ruke, od jedne od njih, držati profesora za jaja davalo je poseban osjećaj moći. Glupo, zar ne? Ali eto, svega ima …

Kako rekosmo, na Bruninom fakultetu, svi dotad aktivni, pomalo su se pritajili … nadajući se kako ih ud ipak neće koštati glave.

3.

Predmet što ga je B. predavao zvao se: “Pregled svjetske književnosti od romantizma do modernističkog eksperimenta”, a obuhvaćao je razdoblje od ranog romantizma, kraja 18. stoljeća, pa sve do 1. svjetskog rata, što bi se nekakvim poznatijim, prijelomnim povijesnim događajima okvirno moglo odrediti kao razdoblje od Francuske revolucije 1789. godine pa sve do početka 1. svjetskog rata, 1914. godine. Cilj ovog kolegija bio je upoznati studente s najvažnijim i temeljnim povijesno-književnim i općenito, umjetničkim i kulturnim procesima, pojavama i obilježjima ovog izuzetno važnog razdoblja u povijesti zapadne civilizacije. Kolegij je, dakle, bio zamišljen više kao jedan historijski pregled epohe, gdje je u istinskom duhu aktualne interdisciplinarnosti i multidisciplinarnog pristupa, valjalo studentima predočiti uzajamne odnose, poticaje i međuovisnosti između tadašnje ekonomije, tehnološkog napretka, društvenih odnosa, duhovne klime, najvažnijih tadašnjih političkih tokova s jedne te umjetnosti, tj, poglavito književnih ostvarenja, s druge strane. Zaista, bilo je to ključnih 120-130 godina europske povijesti i kulture, kada su se iz previranja dugotrajnih povijesnih procesa temeljem tehnološkog napretka mijenjala i europska društva te društveni odnosi, što je kao i uvijek svoje ogledalo pronašlo u umjetničkim i književnim kretanjima, tj. u obliku i u okvirima tzv. “stilskih formacija” od ranog njemačkog romantizma pa sve do pojave i prvih manifestacija futurizma i ekspresionizma neposredno pred i tijekom 1. svjetskog rata. Cjelokupno naše današnje, moderno doba, u duhovnom je smislu, kao zaseban odsječak povijesti službeno započelo u 18. stoljeću, nastupom prosvjetiteljstva. Francuska revolucija tek je jedna događajna točka kristalizacije u kojoj su kulminirali brojni, ranije započeti procesi. Eto, dakle, uspostaviti vezu između opće povijesti i povijesti književnosti, bio je Brunin specifični zadatak. Pokazati da je književnost u prvom redu ogledalo društva i njegove duhovne klime.

Odaziv na predavanja bio je osrednji, unatoč tome što je B. obilato koristio slikovni materijal sa svog računala te ga projektorom pričvršćenim za strop projicirao na bijelu podlogu. Bilo je tu portreta obrađivanih pisaca, prikaza tadašnjih istaknutih likovnih i arhitektonskih djela, naslovnih strana prvih izdanja. Na sličicama su ozbiljno i smireno, pa čak i vedro pozirali Goethe, Schiller, Novalis, Hoelderlin i kolege im filozofi. Njemački su rani romantičari ključni u kronologiji uvođenja i manifestacije duha novog vremena; odmah nakon J. J. Rousseau-a.

Iako J. W. Goethe (1749 – 1832) i F. Schiller (1759 – 1805) slove kao najpoznatiji njemački stvaratelji – klasici tog razdoblja, Bruni su, iskreno, puno draži bili Novalis i Hoelderlin. Zapravo, manje je poznato da je “veliki” Goethe često djelovao prema radovima mlađih kolega kao maliciozni arbiter, često sprječavajući objavu njihovih djela u tada najutjecajnijem njemačkom književnom časopisu “Athenaeum”, čijim je urednikom bio. Tako je zaustavio tiskanje Novalisova spisa “Kršćanstvo ili Europa”, kao i nekih Hoelderlinovih radova, izjavivši usputno kako je Hoelderlin po njegovom sudu, “ueberspant”.

4.

Antonija se već nakon dvaju susreta razotkrila kao prava zavodnica. Ispod slike krhke i zgođahne brinete, kose odrezane nešto iznad ramena, krila se prava tigrica. Nakon večere na koju su izašli, a bio je to njihov drugi zajednički večernji izlazak, ukoliko se ne računa onu prvu kavu na dan upoznavanja, Antonija je preuzela inicijativu. Kada su u šetnji odmakli oko dvije ulice od restorana, na jednom pomalo izoliranom mjestu, bez mnogo prolaznika, ispod svjetala gradske rasvjete, Antonija je zastala, okrenula se Bruni sučelice, obavila ruke oko oko njega i nježno ga poljubila. Poljubac je otkrivao duboku strast, žudnju i potrebu. Bruno se prepustio. Bilo je to zaista lijepo i divno iskustvo. I sam je planirao izvesti nešto slično, ali eto, ona ga je preduhitrila. Nježno, ali učinkovito. Ljubila se zatvorenih očiju, uživajući u dugom poljupcu.

Foto: www.pexels.com

Odgovori