Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 3. dio

Noćne aktivnosti

Te noći Bruno nije mogao zaspati. Sklopio je oči, ispunjen osjećajem zadovoljstva, ali usne su još bridjele od njezinih dodira, a slika njezinog prelijepog, zavodljivog lica, vrtjela mu se pred očima. Uzbuđenje zbog nedavnih događaja bilo je preveliko. Ponovno se osjećao kao dječarac, a što je najvažnije, ponovno je osjećao uzbuđenje i iščekivanje. Iščekivanje sljedećeg dana, onog prvog dana nakon prvog poljupca njegove nove simpatije. Najradije bi bio kriknuo od radosti i uzbuđenja, i osjećaja sreće koji ga je iznenada preplavio; i učinio bi to, kriknuo od radosti i sreće, ali bilo mu je to malo glupo pa je ostao samo tako ležati na leđima.

Nije se mogao smiriti. Počeo je razmišljati, i ponovno zamišljati njeno lijepo lice, i usne, i kako izmijenjuju poljupce. Ljubio ju je i spuštao se lagano poljupcima niz njezin vrat. Zamišljao je kako joj otkopčava i skida odjeću, dio po dio, sve dok nije ostala obnaženog poprsja. Lagano je prislonio usne na njezine grudi, i ljubio je vrućim i žednim poljupcima, jezikom vrludajući po ukrućenim bradavicama. Uzeo ih je lagano, jednu po jednu, u svoja topla i vlažna usta, i nježno draškao jezikom.

Spuštao se malim vrućim poljupcima, što su slijetali na njezin trbuh, poput ustreptalih ptica, niz njezino tijelo, nadolje. Rukama je dohvatio njezino donje rublje, ljubičasto, s čipkastim uzorkom, te ga počeo polako skidati s njezinih bokova. Pomagala mu je laganim pridizanjem donjeg dijela tijela da ih skine s bedara, a potom i da ih provede preko njenih blistavih nogu i stopala. Pred njim se, kao pred kakvim dječarcem, ukazao čaroban prizor: dekorativni busenić, uredno podštucan kočeperio se nad najvećom tjelesnom tajnom svake žene. Gledao je u njene gole i obrijane usmine kao u vrelo koje će utažiti njegovu najdublju žeđ. Spustio je glavu među njezina bedra.

I baš u tom trenutku, u zraku se začuo neugodan zuj. Njegovo sanjarenje je baš na kritičnoj prekretnici prekinulo zujanje napasnika. Komarac, točnije rečeno ženka komarca (znanost je potvrdila da samo ženke komaraca sišu krv, dok se muški komarci hrane sokom cvjetova, čime li već) neumoljivo se pokušavala priljepiti i sjesti na Brunino, od seksualnih strasti i maštarija, uzavrelo lice. Pljas! Udarac je pao. Nepromišljeno i brzopleto pljusnuo je sam sebe preko desnog uha nadajući se kako će se riješiti napasnika. Udarac je bio bolan. Mir je potrajao možda minutu, a tada ponovno: zzzzzzzzz …. Mrzio je komarce iz sveg dna svoje duše.

Ni sam nije znao kada niti kako, no zaspao je najvjerojatnije negdje pred jutro. Alarm se oglasio nepogrešivo, u 6 sati. U 8 sati i četvrt, trebao je biti u predavaonici gdje će ga, kao i obično, čekati studenti žedni novih književno-povijesnih spoznaja.

Slučaj Janko

U srijedu ujutro, negdje oko 8.30 na Brunin mobitel prispjela je poruka:
BOK! JA SAM U ZG, pa ako imaš vremena možda bi se mogli naći navečer na pivi. Janko.

Bilo je to otprilike prije dvije godine; ili tako nešto. Janko je bio jedan od brojnih Bruninih poznanika/prijatelja. Zapravo, kada se radi o ljudima s kojima se tek povremeno i periodički viđa na piću, prije bi se moglo reći da se radi o poznanicima nego prijateljima. Ljudi koje je računao kao prijatelje u pravom smislu riječi, bilo je malo; nekoliko. Najispravnije bi bilo kazati da su u Bruninom životu postojala dva do tri čovjeka koje je smatrao pravim, dugoživotnim prijateljima; poznavao ih je još, praktički, od vrtića. Svi ostali mogli bi se svesti pod kategorije poznanika ili kolega s kojima je gajio prijateljske odnose, pa čak i dijelio neke zajedničke interese, strasti, poglede.

Janko je bio kolega sa studija hrvatskog jezika i književnosti. Mora se priznati, Janko je bio jedan od Bruninih neobičnijih i tajanstvenih, moglo bi se reći najzagonetnijih, u neku ruku, poznanika. Dijelio je Bruninu ljubav prema svjetskoj književnosti; posebno je njegovao strast prema lirici i poeziji. Pored hrvatskog jezika, Janko je još bio studirao i završio studij španjolskog jezika i književnosti. Bio je strastveni obožavatelj Lorke, ali i drugih španjolskih pjesnika, kao što su: Jimenez, Salinas, Guillen, Alberti, Aleixandre, Cernuda, Hernandez, itd. Od starijih obožavao je Lope de Vegu i Gongoru … Pjesnici su značili vrlo mnogo u Jankovom životu, kako se činilo, barem u početku.

Janko je ostavljao dojam kao fin, dobro odgojen, uljudan čovjek, pun razumijevanja prema ljudima, i kazalo bi se, obazriv čovjek s jedne strane, koji je znao saslušati sugovornika. Djelovao je pomalo onako: kao čovjek za sebe, drugačiji možda od većine, i kao prilično promišljena osoba. Sve u svemu: kulturna i kultivirana osoba; intelektualac. Nosio je čak i naočale. No, s druge strane, u Janku kao da je čučala i postojala nekakva tajnovitost, i nedorečenost. Unatoč tome što je volio pričati, i bio je vješt konverzator, povremeno je do izražaja dolazila njegova sklonost podužim monolozima.
Nije spadao među one “opuštene” ljude. U njemu je gotovo uvijek bilo nekakve velike strasti, naročito oko pojedinih tema vezanih za duhovnost, povijest, filozofiju … Liriku je doživljavao kao srce osobnosti i čistoće u književnosti “koje izriče čovjeka i univerzalno, jezgreno ljudsko, kroz lokalno i temporalno određenje usidreno u trenutku privremenosti”; bila je to neka njegova interpretacija i definicija pjesništva.
Od domaćih pjesnika naročito je cijenio prevoditelja pjesništva s romanskih jezika, Nikolu Milićevića; a cijenio je do određene mjere i suptilnog pjesnika i eruditu Antu Stamaća.

Janko se uvijek odijevao sa stilom: nije cijenio marke i odjeću s potpisom. Čak je i prezirao tu vrstu snobizma. Pa ipak, njegovao je posebnu vrstu vlastitog stila odijevanja u kojem je naglasak, gotovo spontano, stavljao i posvećivao skladu boja. Nosio je tako često nekakve jednobojne košulje: svijetlo-zelene i žute, s izvezenim crvenim ili pozlaćenim logom na džepiću.
To su upravo onakve košulje u kakvima biste mogli zamisliti nekojeg hispanskog pjesnika, za toplih ljetnih noći, kako prolazi ulicama starog dijela Granade, Sevilje ili čak Havanom; pa sjedi vani, na terasi nekakvog kafića, pa uz kubanku pijucka liker od ruma ili mojito. Jedina je razlika bila u tome što taj, istodobno povučen i strastven čovjek, nije ispijao likere, nego u pravilu crno hrvatsko pivo, i to na terasama zagrebačkih, a ne andaluških ili havanskih kafića. I da: nije pušio kubanke (jer su očito bile preskupe za njega), nego cigarilose marke Handelsgold, i drvenu lulu, puneći je duhanom s oznakom: TUBING TOBACCO, American blend.

Bio je često oštrouman i lucidan, izražavao se zaokruženim i konciznim, ali slikovitim, dojmljivim izjavama s poantom. S godinama je razvio i usavršio smisao za humor i određenu vrstu šarma. Gledajući sa strane, pomalo je vukao na dandyja, bonvivana i, svakako, boema. No, imao je Janko i drugu stranu, koja bi ponekad isplivala na površinu. Naime, pored stila dandyja i boema, iz njega je s godinama sve jače i jače, isijavala nekakva korporalnost, tjelesnost, koja se očitovala u njegovom onižem, ali nekako nespretno snažnom tijelu, širokih ramena i nabijenosti u thorakalnom dijelu.

S godinama njihovog međusobnog druženja (što je bilo nekoliko puta godišnje na piću), Janko je svaki puta djelovao kao da je fizički sve jači i snažniji; taj element korporalnosti skeleta, kod njega, s godinama sve se više i više povećavao. Uzroke tomu trebalo je tražiti u Jankovoj sklonosti boravku i radu na otvorenom, u prirodi. Uživao je, prema vlastitom priznanju, u boravku u prirodi i u fizičkom radu. Uživao je, kako je sam priznavao, uhvatiti motiku, kramp, krčenicu, i kopati; svladavati teren. Obožavao je kopati zemlju; hvatati se fizički u koštac sa silama zemlje, obaviti posao …- objašnjavao je. Ponekad, dok ga je slušao kako ovako govori, Bruni se činilo da pred sobom ima nekakvog sumanutog težaka, borca teškaša, odbjeglog plaćenika iz Legije stranaca … a ne finog eruditu i pjesnika (o da, pisao je Janko i vlastitu poeziju). Sve u svemu, bio je Janko pravi pravcati Zagorec: sile prirode i zemlje u njemu su se spajale s tankoćutnošću i osjećajnošću lirske duše. Na neobičan način bio je taj čovjek spoj svih krajnosti svojega podneblja.

Ali, prije otprilike dvije godine, stvari su se promijenile. Janko je pri posljednjim susretima sve manje govorio o poeziji, a sve više o važnosti fizičkog rada i o muškarčevoj biti, koja se očituje u fizičkom radu i u borbi sa zemljom. Također, njegovi ionako skeptični stavovi prema ljudima još su se više zaoštrili, i prelazili su u otvoreni mizantropizam prožet oštroumnim zapažanjima i okrutnim šalama na račun ljudske vrste. U Janku kao da je sve više jačalo nekakvo robustno “ja”, nekakav egocentrizam koji je davao do znanja: “niko ne bu mene je..l”. Nekakav oštar, pomalo okrutan i grub muškarac sve je više dolazio do izražaja u našem Janku. Fin i pomalo povučen mladić ustupao je mjesto odlučnoj i borbenoj samouvjerenosti. Djelovao je sve više kao stariji, iskusan muškarac koji je propatio ponešto, s jasno naglašenim stavovima praktičnog usmjerenja.

Jankov privatni život, naročito u vezi njegovog posla i prihoda, bio je terra incognita; područje puno nepoznanica. Ono što se znalo, i što je jasno davao do znanja, ovaj diplomirani profesor hrvatskog i španjolskog jezika i književnosti, jest da živi od zemlje, od prodaje orašastih plodova, konkretno lješnjaka, među svojim bregima, uz određenu, polovičnu satnicu nastave hrvatskog u jednoj srednjoj školi. Nije bio oženjen, i prema vlastitom priznanju, žene su ga živcirale; nijedna nije bila kak’ spada.

– Ova bi ležala i gledala tv po cijele dane; ova bi se pudrala i ispijala kavice po kafićima; ova bi živjela i radila u Zagrebu, ganjala karijeru; a niti jedna ne bi uzela kuhaču u ruke, počistila kuću, napravila si vrt i delala; čupala korov i tak dalje … Meni žena treba za ono za što meni treba; ja imam svoje kriterije – govorio je Janko. A to su: da zna skuhat; da brine o kući (ne mora radit teške fizičke poslove vani, da se razumijemo), i za seks, naravno. I to je to; jednostavno, praktično, učinkovito.
– Ali daj ti danas nađi takvu! Sve su se pičkice rastrčale po gradovima – nastavljao je Janko – nadajući se valjda nekakvoj slobodi da puše kite kad i kako hoće, i u kojoj količini žele.

Bio je to sukus Jankovog odnosa prema ženama.
Bilo je to prije otprilike dvije godine, kada su se posljednji puta vidjeli. Janko se javljao sve rjeđe i rjeđe. Ali zato, postajao je aktivan, i sve aktivniji na Facebooku. Objavljivao je povremeno prave bujice objava: bile su to njegove pjesme, članci o raznim književnim temama, i osobna razmišljanja o društvu i ljudima.
S vremena na vrijeme pojavljivale su se i neke čudne objave, tipa:

“Nemoj mi dirati četkicu, ubit ću te.”

Bruno je od zajedničkih prijatelja na Fejsu saznao da se Janko javljao i da je slao privatne poruke ljudima na FB: “Ne diraj mi četkicu; naći ću te i ubiti. Makar mi trebalo 6 mjeseci i više, ali saznat ću gdje živiš, naći ću te, saznati tvoje kretanje, pričekat ću te, i zaklati.”

Pisao je objave u sljedećem stilu:
“Ja sam dobar čovjek, ali ne diraj mi četkicu za zube jer ću te ubiti. Ne znam zašto, ali osjetljiv sam na četkicu za zube. Da mi uzmeš k.rac, i s njim nešto radiš, to me ne bi mučilo, to ti ne bih zamjerio, ali ako mi uzmeš četkicu za zube, ubit ću te. Mogao bih ubiti čovjeka bez problema. Ja radim vani dosta s raznim alatom (sjekira, balta, nož, trsne škare, motika, kramp, krčenica, zubače, kosa, srp, mačeta); mogu bilo kakav komad grane, drveta upotrijebiti kao priručno oružje …”

Te su prijetnje djelovale zabrinjavajuće, naročito kao pokazatelj Jankovog zdravstvenog stanja. Otkrivale su da s njim nešto nije u redu u mentalnom, psihičkom pogledu. Naročito je čudno bilo to s četkicom za zube.
Uslijed takvih poruka i čestih objava, većina njegovih od 110 prijatelja (koliko ih je imao u trenutku kada je započeo s čudnim objavama), povukla je prijateljstvo. Očito je netko Janka čak i prijavio FB službi jer mu je stari profil već neko vrijeme bio izbrisan. No, Janko je otvarao nove profile; i to nekoliko njih, te je s njih slao zahtjeve za prijateljstvom bivšim prijateljima, ali i mnogim drugim, nepoznatim ljudima … Pa i Bruno je primio novi zahtjev za prijateljstvom od Janka. Ponadao se da ga je ludilo prošlo. Bila takva faza, pada u očaj, u iracionalnost, pa prošla. A kad tamo, ne … Janko je i dalje nastavljao po starom:

“Ne znam zašto sam osjetljiv na četkicu, ali ubit ću nekog ako mi dirne četkicu.” – očito ne uzimajući u obzir da većina ljudi niti ne može do njegove četkice jer ne žive s njim, nego daleko od njega, i da su u kontaktu samo virtualno.

“Ne govorite mi da idem kod psihijatra jer kako sam već rekao – ubit ću psihijatra. Da, želja mi je ubiti barem jednog psihijatra. Ako mi bude srao gluposti, a to uvijek rade, onda ću iznenada, kad to bude najmanje očekivao, prevrnuti stol na njega, uzeti olovku ili penkalu, i zabiti mu u grlo; izbost ću ga … Pi.ka vam materina! Vi nemate pojma da se čovjeka može ubiti penkalom. Želja mi je ubiti barem jednog psihijatra; zato me ne šaljite kod psihijatra jer ću ga ubiti. Izbost ću ga… Hahahahahahahahahahah – hehehehehehehehehe -he ….. ” Tako je pisao Janko u svojim objavama.

Mora se priznati, s aspekta sintaktičkog ustrojstva gledano, učestala upotreba brojnih dvotočja i trotočja u njegovim pisanim objavama upućivala je na eruptivan i neprekinut slijed misli. Racionalni i logički kontrolirani umovi više i češće formuliraju kratke rečenice, radije nego da koriste nizove dvotočja i trotočja. I ta sintaktička osobitost Jankovih objava kao da je upućivala na nepostojanje racionalnih kočnica … No, ovo je ipak slučaj za psihijatriju, pomislio je Bruno, istovremeno žaleći svog starog kolegu i takoreći – prijatelja …
– Jadan. Što je njega baš ovo moralo zapasti? …

“Govno tebi, govno tebi … govno meni. ” – pisao je Janko, u jednoj od svojih objava, citirajući svojeg omiljenog Rimbauda (citat iz jednog pisma Verlaineu).

“Išao sam u srednju medicinsku školu” – pisao je Janko dalje u jednoj od svojih objava. – Zanimljivo – pomislio je Bruno; ovaj podatak nisam znao. Hmmm … “Imao sam anatomiju” – nastavljao je Janko u objavi: “znam gdje se koji organ nalazi. Imam doma i anatomski atlas … Proučavao sam ga … Ne bi mi bio problem nekoga ubiti. Ljudi su crvi; stoka. Sve ću vas pobiti.” – pisalo je dalje. “Ne dirajte mi četkicu, jer ću vas ubiti” – “Je.o vam pas mater, ter vam je.o, vidite što ste napravili od mene? Ja sam inače pristojan čovjek, kulturan, dobar čovjek, humanist, pjesnik. Je.o vam pas mater … Ne bi mi problem bio ići u zatvor. Ja sam spreman na sve. Svi ćemo umrijeti jednog dana. I što onda gubim? Zašto je problem ubiti čovjeka? Pa i ovak i onak će biti mrtav. Koji k.rac!?”

“Osjetljiv sam na četkicu. Nemojte mi dirati četkicu! Dam ti k.rac, al četkicu ne dam!” – i tako dalje.
Bruno je odlučio odfrendati, sa žaljenjem u sebi, svog kolegu iz studentskih dana, i do prije dvije godine – zanimljivog sugovornika, Janka.

Foto: www.pexels.com

Odgovori