Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 5. dio

Popunjavajući tamna mjesta i udubine naših površnih života; pokušavajući pridati smisao danima u nizu. S osjećajem nekakve duboke praznine, tko će priznati svoju vlastitu tugu?
Kao što svi već dugo vremena znaju, internet je mnogo bolje mjesto od realnosti. Imaš prostor vlastite privatnosti, sa svima si, ako to želiš, dobar (s nikim preblizak); prostora za uzmak ima napretek. Dobro jutro želiš, ponekad se veseliš; virtualne poljupce šalješ. Dakle, družiš se dobrano, a još nisi izašao iz kućnog ogrtača. Ponekad si na poslu, pa surfaš; ali koga briga, sjest će plaća.

Mir je čovjeku neprocjenjiv. I zato prosvijetljen pojedinac izbjegava ljude; zbog vlastita dobra. Previše ljudskog društva može škoditi; može ozbiljno ugroziti tok misli i narušiti stabilnost mentalne matrice, zaokupljajući je i opterećujući nevažnim stvarima. Uglavnom je riječ o glupostima na koje običan čovjek ne može utjecati: poput dnevne politike, lošeg stanja ekonomije u zemlji; potom tračevi, životi slavnih, itd. Pogotovo zamorni mogu biti površni i usputni poznanici na koje čovjek tu i tamo naleti; pa te ispituju o privatnom životu, planovima. Najgore je što ljudi dosta često očekuju od tebe da budeš normalan. To zapravo znači da očekuju da budeš u skladu s njihovom vizijom i definicijom normalnog. Osjećaju se ugroženo i neugodno, možda čak na određen način i uvrijeđeno, ukoliko shvate da ti baš i nisi u skladu s predodžbama koje su imali o tebi. Naročito se takvi dobrohotni poznanici, koji su zastali, eto, na čašicu razgovora s tobom, mogu trenutno uzrujati kada shvate da ne dijeliš nekakve osnovne postavke životnih vrijednosti s njima; ukoliko su tvoji stavovi i uvjerenja suprotni njihovima, i ukoliko si toliko drzak da izneseš ukratko i jasno ta svoja oprečna uvjerenja. Sve što su oni zapravo očekivali od tebe, bilo je da potvrdiš njihova mišljenja, stavove, vrijednosti. A ti si ih u ovom kratkom razgovoru razočarao i doveo ispravnost njihovih mišljenja i vrijednosti u pitanje. Ukratko: uzrujao si ih i naljutio. Čovjek se osjeti ugroženo kada shvati da svijet i ljudi nisu onakvi kakvima ih je zamišljao; kada shvati da su njegove procjene i očekivanja bili pogrešni. Osjeti se nekako glupo pred samim sobom. U najekstremnijim slučajevima, osjeti se prevarenim i izdanim. Svatko voli biti u pravu. Grozno je kada shvatiš da si se iz temelja prevario.

Samoća. Dok je prolazio ispod otvorenog prozora gradskog kafića, unutar sveprisutne i prevladavajuće buke, jedan je ženski glas sasvim jasno izgovorio riječ … usamljenost. Samo neprosvijećen um može se groziti samoće. Samoća nije kazna, nego privilegija. Njome se treba pričestiti. Zašto se svi toliko boje samoće? Ne priželjkuju li svi u sebi bijeg? Bijeg … Od koga? Od drugih? … Ili od sebe? … Od sebe je nemoguće pobjeći. Jedini način bijega od sebe je da se mijenjaš, i da budeš nešto što jučer nisi bio.

Kako su naivni i plitki ljudi koji očekuju od drugih dobiti potvrdu vlastite ispravnosti i vrijednosti! Kako je dugoročno porazno zapravo, za ego velikog uma, usvojiti model izgrađivanja samopouzdanja i vrijednosti, temeljen na tuđem mišljenju. I tu, u tome samopouzdanju, samosvijesti i u neovisnosti uma i duha, u tome se razlikuju veliki umovi i osobe od onih manjih, kojima su potrebni drugi. Očekivati dobiti na poklon radost i smisao života od drugih ljudi, u njihovom društvu, a nisi ih uspio naći dok si bio sam? Koliko je to zapravo realno? Ono što razara mnoge ljudske odnose, koji su se u početku činili puni potencijala, jesu iznevjerena očekivanja.

Osjećaj dosade između dvoje ljudi je najčešće zapravo obostran. Zato, kada će Vam sljedeći puta sugovornik sa svojim temama djelovati dosadno, najvjerojatnije ste i Vi njemu/njoj dosadni. Ili biste bili, dugoročno gledano. Druženje ljudi je u osnovi opravdano i dobro jedino kada oni zajedno ostvaruju nekakav zajednički cilj koji ispunjava nasušne potrebe jednog i drugog. Sve ostalo je gubljenje vremena. Uostalom, tko treba druge ljude? Dovoljno je da ih s vremena na vrijeme vidiš iz daljine, ili na televiziji. Koja riječ izmijenjena s blagajnicom prilikom plaćanja, sasvim je dovoljna količina dnevne komunikacije s ljudskim bićima. Približiti se nekome isuviše, znači rizik gnjavaže i razočaranja. Eto, takvi su ljudi, i to je ono što oni najčešće donose drugom pojedincu na poklon: gnajvažu i razočaranje. Teško da će netko biti baš onakvim kakvim smo ga zamišljali.

* * *
Još jedan radni dan na Fakultetu. Čekao ga je natrpan radni raspored. Prvo jedno predavanje od 8 do 9.30; potom pauza do 10, pa konzultacije do 11.30; tada seminar-radionica na kojoj će sa studentima čitati ulomke i proučavati djela suvremenih svjetskih romanopisaca koji su požnjeli slavu. U 13 sati slijedi sjednica Odsjeka za komparativnu književnost, kojoj je Bruno kao dio nastavničkog kadra Odsjeka morao prisustvovati. Bilo je za očekivati da će sjednica završiti do 14.30. I tek nakon svega toga, Bruno je slobodan. Naravno, nekom tko krampa negdje na gradilištu, kopa negdje po 8 do 10 sati dnevno, takav raspored i takve obveze jednog profesora na Fakultetu, mogu se činiti iluzornima. Istina, oni ne rade bogznašto, niti fizički, pa čak niti od posebne važnosti i značaja za zajednicu; ali ipak ih se mora respektirati. Naravno, govorimo o humanističkim studijima, koji nisu ni medicina ni veterina, pa stoga niti nisu neophodni za život i preživljavanje društva.

Profesori na fakultetima su kategorija za sebe. Ne može svatko postati profesor; to zahtijeva mnogo strpljenja. Potrebno je izdržati sva ta predavanja, koja i uz izuzimanje tzv. “akademske četvrti”, traju preko jednog sata. Više od sat vremena pričati, govoriti u učionici ili dvorani gdje je zrak obično suh, a prašina sveprisutna; iscrpljuje čovjekove glasnice. Ne zaboravimo napomenuti da predavač mora stalno misliti i biti koncentriran na svoju temu. Predavanje bi trebalo biti raznovrsno, dinamično i zanimljivo studentima. Naime, šuškalo se po Faksu da će se uvesti ocjenjivanje svakog pojedinog profesora-predavača od strane svakog studenta koji pohađa predavanja dotičnog. Bruno se nije prevario. Upravo to je bila glavna tema sjednice Odsjeka. U pitanju je bio složen obrazac na minimalno dvije tiskane stranice u kojem će studenti izražavati svoje mišljenje i ocjenu o raznim aspektima rada pojedinog nastavnika na kraju svakog semestra. Navodno, po novom, konačni rezultati tih “ocjenjivanja” trebali bi utjecati na napredovanja profesora, ali i na primanja: nastavnici koji se u tim anketama nađu tri godine za redom u gornjih 20% najbolje vrednovanih, trebali bi dobiti nagradu u obliku povećane plaće, s tim posebnim “dodatkom za izvrsnost”. Navodno, iznos dodatka neće biti zanemariv. S druge strane, izneseno je također da nastavnici koji će se na koncu jednog trogodišnjeg ciklusa naći u 20% najslabije vrednovanih, morali bi se zamisliti jer bi, po ovom prijedlogu zakona, koji je sada u eksperimentalnoj fazi prije punog usvajanja u Parlamentu, njihove plaće, tj. onih najlošije ocjenjenih bile umanjene za jedan značajan iznos, i takve bi ostale tijekom sljedećih tri godine do rezultata novog vrednovanja.

No, ipak, budimo iskreni, mislio je Bruno; neki njegovi kolege rade zaista minimalno, i niti se ne trude posebno oko pripremanja svakog pojedinačnog predavanja. Neki se ponašaju kao da je njihova pozicija predavača na Fakultetu nedodirljiva i sasvim autonomna, kao pred nekih 40 godina. Neki čitaju predavanja iz bilježnice, cijelo vrijeme gotovo ne ustajući iz svoje stolice. I Bruno je mrzio to. Koja je poanta predavanja, ako nastavnik predavanje studentima “čita” iz svojih bilješki? Ne objašnjavajući ništa; ne ističući i ne upozoravajući na zanimljiva i intrigantna ili zamršena i kompleksna mjesta? Onda im je isto tako, mirne duše, mogao predati kopirane primjerke predavanja da ih sami čitaju kod kuće. Predavanje treba biti dinamično, rad nastavnika aktivan, i treba uključivati studente što je više moguće u obradu materijala tijekom sata. Zastarjele metode nastavnog rada nisu više dobrodošle niti na studiju humanistike.

A pojedini Brunini kolege jednostavno, smatrao je Bruno, nisu bili stvoreni za nastavnike. Neki od njih vjerojatno su i imali određena znanja iz svojih područja, no kad bi stali za katedru, djelovali su kao da su tamo odnekuda iznenada bačeni: mucali su, i zastajkivali u govoru, te bi se slušateljima pričinjali kao da nisu u stanju složiti niti jednu cijelu rečenicu. Takva predavanja bila su krajnje dosadna i pravi horror-trip. Zapravo, mislio je Bruno, svi bi nastavnici na fakultetima, prije nego što počnu tamo predavati nužno trebali, barem po dvije godine, odraditi na osnovnim ili srednjim školama. Čisto iz razloga da steknu rutinu i disciplinu rada s velikim grupama i skupinama. U školama današnjice nema cici- mici; postoji plan i program što ga treba obraditi i proći; svaki pojedini školski sat u trajanju 45 minuta zacrtan je, određen i opisan gotovo do u detalje u godišnjem planu što ga svaki nastavnik mora predati na početku školske godine stručnom pedagoškom osoblju za arhivu, u svrhu dokumentiranja i praćenja rada nastavnika. Ali, što je tu je. Po dinamici, brzini i preglednosti predavanja nastavnici, barem ono što je B. imao prilike čuti i vidjeti na humanističkim studijima, često nisu ni blizu kvalitetama što ih pokazuju u svojem radu nastavnici u npr. srednjim školama. Razlozi za to su jasni: vremensko ograničenje nastavnog sata na 45 minuta, stroga zadanost teme/nastavne jedinice koju je predviđeno obraditi na tom satu, i stalna mogućnost kontrole, tj. nadzora i praćenja rada nastavnika u školama, što je zadatak ravnatelja, a po potrebi i stručnog pedagoškog osoblja. Malo drila, discipline i pritiska, nikada nikome nije škodilo.

* * *
Sjednica Odsjeka na kojoj su bile predstavljene metode i principi vrednovanja rada profesora, te moguće neizvjestan ishod takvih mjera na njihove plaće, izazvao je, očekivano, žamor i uznemirenost prisutnih. Kad god se nešto što je dugo vremena bilo fiksno i nepromijenjeno, počne iznenada dirati i mijenjati, izaziva nelagodu i uznemirenost onih koji su neposredno uključeni i koji bi mogli snositi posljedice promjena. Pročelnik Odsjeka lijepo i jasno im je objasnio da se ovakve metode praćenja, nagrađivanja i kažnjavanja uvode s ciljem poboljšanja i u konačnici, podizanja kvalitete rada na fakultetima. Istaknuo je, kako je vjerojatno svima prisutnima poznato da naši, naročito fakulteti humanističkog i društvenog smjera, izrazito loše kotiraju na međunarodnoj ljestvici najkonkurentnijih i najpoželjnijih fakulteta za studiranje u svijetu. Zapravo na popisima koji obuhvaćaju, npr. 100 najpoželjnijih i najprestižnijih na svijetu, naši se uopće niti ne nalaze. Vjerojatno situacija ne bila bolja niti kada bi lista imala i stotinu mjesta više.
Neki kolege su komentirali:

– Je, baš kao da će maltretiranje nas, ovdje zaposlenih, i zastrašivanje potencijalnim otkidanjima od plaće, promijeniti situaciju i uvesti naš Fakultet na svjetsku listu top 100 najpoželjnijih fakulteta! Samo će studenti dobiti neki prividan osjećaj moći, kontrole i utjecaja, a možda i priliku da se osvećuju i iživljavaju nad pojedinim nastavnicima koji im nisu po volji …

– Kolega, replicirao je pročelnik, vi dobro znate da na međunarodno rangiranje fakulteta ne utječe samo ocjena studenata, već i drugi, mogli bismo kazati, meritorniji kriteriji, kao što je npr. broj objavljenih znanstvenih radova u vodećim svjetskim znanstvenim časopisima … Tako da možda bismo mogli poduzeti pojačane napore i na tom području. Ali na kraju krajeva, ne treba se previše niti zamarati jer mi kao mala zemlja, malo Sveučilište, s fakultetima koji jedva preživljavaju sa skromnim dodijeljenim sredstvima, niti ne trebamo očekivati znatno drukčije rezultate … Mi uglavnom radimo, što i kako možemo, u datim okolnostima. A sada, ukoliko nema daljnjih komentara i primjedbi, predlažem da sjednicu Odsjeka privedemo kraju i zaključimo.
Svi su se složili. Lista s potpisima nazočnih bila je predana zapisničaru.

* * * *

Nakon sjednice Brunin kolega Vedran predložio je njemu i starijem kolegi Miroslavu da možda ne bi bilo loše da njih trojica odu na piće u obližnji kafić. Svoj trojici to je odgovaralo, naročito nakon stresnih novosti sa sjednice.
Vedran je bio kojih četiri godine mlađi od Brune i imao je 35 godina, dok je Miroslav već bio napunio 46. Vedran i Bruno bili su odijeveni u sako i traperice, dok je stariji i ozbiljniji Miroslav nosio tamnosivo odijelo s crvenom kravatom sa sivim prugicama.
– Pivo, svijetlo, točeno – naručio je Vedran.
– I meni isto, molim, svijetlo – potvrdio je B.
– Kavu i konjak … – Ma ne, dajte i meni isto k’o i kolegama… pivo – zaključio je Miroslav.

Razgovor je krenuo, očekivano, na temu najnovijih promjena iznesenih na sjednici Odsjeka. Svatko je rekao nekoliko rečenica o tome. Vedran je iznio svoj stav i naglasio kako njemu ne smeta činjenica da će studenti ocjenjivati njegov rad. Bruno se složio kako to ipak na kraju krajeva ima smisla, jer tako je i vani. Miroslav je bio pomalo skeptičan oko toga, istaknuvši da je pomalo smiješno što će plaća fakultetskog nastavnika ovisiti o ocjeni studenata, koja je ipak u konačnici izraz nečijeg subjektivnog dojma. Vedran je istaknuo da se upitnik ne sastoji samo od jednog pitanja i jednog odgovora, nego se u upitniku pita i vrednuje niz elemenata, poput: kašnjenja nastavnika i redovitog održavanja nastave; pripremljenost nastavnika, raznovrsnost upotrijebljenih sredstava i pomagala, dinamika predavanja, ukupna zanimljivost predavanja, susretljivost, redovitost održavanja konzultacija, itd. Za svaku stavku profesori su mogli biti ocijenjeni ocjenom od 1 do 5.
No, ubrzo, ta je tema bila iscrpljena, i razgovor se poveo u smjeru njihove zajedničke struke: na tapeti se našla sudbina i budućnost suvremenog romana.
Miroslav, vitak i visok muškarac tamne kose, išarane tu i tamo kojom sjedinom, uskog, koščatog lica s finim naočalama, ovako u odijelu, zračio je decentnom akademskom staloženošću i elegancijom intelektualca, kakva je i pristajala sveučilišnom nastavniku njegovih godina. Lice mu je najčešće bilo ozbiljno, i teško se nešto moglo pročitati ispod te fasade. Istaknuo je kako mu nije zapravo jasno u kojem pravcu će se dalje razvijati suvremeni roman.

– Za sada, ono što je jasno jest da je na cijeni egzibicionizam. Kako drukčije objasniti i opisati uspjeh što su ga u Europi, a i šire, postigli Houellebecqovi romani? Riječ je naprosto o pokušaju privlačenja pažnje pretjerivanjima, pornografijom, piščevim ego-tripom, prozirno liječenje vlastitih psiholoških kompleksa kroz pisanje, a sve to pod prozirnom maskom jeftinog cinizma, sarkazma i ironije. Jedino nije jasno kako su toliki intelektualci u Francuskoj i drugdje nasjeli na to; da nisu mogli prozrijeti što se u biti krije ispod tog pisanja? – pitao se Miroslav, inače oženjen muškarac i otac dvoje djece.

– Da, mnogi Houellebecqu spočitavaju sve to što si upravo spomenuo; pa ipak, ne možemo se oteti dojmu da je njegov talenat i značaj u tome što je drukčiji od većine ostalih sadašnjih pisaca. A ono što njega, po mom mišljenju, razlikuje od drugih je ta njegova sposobnost, taj talenat izravne i nekamuflirane iskrenosti. Kada on govori, tj. piše, iznosi nešto, nekakvu tvrdnju, to kao da iz sebe zrači nepatvorenom iskrenošću. Mislio on to tako osobno zaista, ili tek stavlja u usta svojem junaku rečenice, u svakom slučaju njegovo pisanje djeluje psihološki uvjerljivo, realno i iskreno. Njegovi likovi nisu tek neke budale; oni promišljaju svoj život, stvarnost oko sebe … Način i razina njihovih unutarnjih monologa, komentara i zapažanja, djeluje sasvim životno i uvjerljivo. I upravo ta svježina, iskrenost, izravnost, izostanak autocenzure i tzv. političke korektnosti; spremnost da se o aktualnim “škakljivim” temama progovori ono što većina misli, ali nitko se ne usuđuje to na taj način javno izgovoriti, smatram da je upravo u tome bila novost i razlog uspjeha Houellebecqa na francuskoj i europskoj književnoj sceni. Bio je drukčiji od drugih – zaključio je Bruno.

– A uz to – nadovezao se treći tenor, Vedran – osim psihološkog pristupa baziranog na iskrenosti i izravnosti, treba uzeti u obzir da je izabrao baš one aktualne teme koje zaokupljaju u sklopu “duha vremena” i njegove sugrađane. Dakle, ujedinio je dvije važne komponente ključne za uspjeh, a to su: psihološki pristup i aktualnost tema što ih obrađuje. Međutim, smatram, da je u svemu tome prisutna i treća važna komponenta, a to je izbor stila i kompozicija romana. Mada je on u svojim pisanim izjavama unutar svojih eseja znao isticati da je sadržaj važniji od stila, i s prezirom se osvrtao na tzv. stiliste, ipak ne smije se zanemariti niti ta komponenta. Njegov stil je baziran na jednostavnim i kratkim, efektnim rečenicama, zasnovanima na promišljanju. Upravo unutarnji monolozi i komentari njegovih junaka su ključna mjesta, što je Bruno točno primijetio, njegovog pisanja. Stil je važan element Houellebecqovog pisanja, ma koliko on možda nas navodio na drugi put .. Ne treba zaboraviti da je on započeo svoju spisateljsku karijeru kao pjesnik. A obično se kaže da pjesnici, ukoliko kasnije postanu prozaici, često sa sobom donose u to prozno pisanje osjećaj i smisao za jezične detalje izraza, i određenu disciplinu: osjećaj za mjeru, metriku, stvorenu kroz pisanje stihova.

– Kad smo već kod njegovog stila, ja sam također uočio da pored nekih sasvim korektnih, promišljenih, kako kažeš, discipliniranih rečenica i dijelova, postoje i mjesta u pripovijedanju koja odišu banalnošću; i to ne samo sadržajno, nego i stilski; sasvim neorganizirano, banalno, nevješto … – Miroslav je bio dosljedan u svojoj kritici.

– Ali, zar upravo tako nije i u životu? – upitao je Bruno. Smjenjuju se trenutci koncentracije, usredotočenosti, s trenutcima gotovo bezvoljnog odrađivanja … Meni osobno on je vrlo autentičan autor, i pravo osvježenje.

Vedran se očito, i bez riječi, tek blagim klimanjem glave, složio s Brunom. Međutim, Miroslav nije mirovao:

– Bez obzira na neke možda dobre strane njegovog pisanja na koje ukazujete, i to što je marketinški vješto pročitao “duh vremena” i pronašao odgovarajući psihološki pristup, kako kažete, previše je ipak za moj ukus u svemu tome providne i banalne pornografije, kojoj svrha nije ništa drugo nego privlačenje pažnje preko javne sablazni. Jednako, rekao bih, vrijedi i za ispade rasizma prema crncima. Na jednom mjestu, čini mi se u Širenju borbe kaže da mu je crnac izgledao kao zvijer, kao majmun, tako nešto, ako me sjećanje ne vara. Ili tamo gdje otvoreno njegov lik iskazuje da ono što mu zapravo smeta nisu sami Arapi, nego ta njihova vjera … Sada, vjerojatno, vi ćete reći da su to elementi koji ukazuju na aktualnost; na aktualne probleme prisutne u današnjem francuskom i europskom društvu. Ali ja vas pitam: – Ukoliko su ti i takvi problemi rasizma, pritajene mržnje i ksenofobije i prisutni u današnjem, ne samo francuskom, nego i šire, u europskim društvima, i ako svi znamo za takve probleme i svjesni smo njihovog postojanja, kakvog onda smisla ima još dodatno ih isticati i potcrtavati? Smatram da to nema baš nikakvog smisla, i da je jedini cilj i svrha takvog Houellebecqovog postupanja, izazivanje skandala i sablazni, dakle provokacija, s ciljem privlačenja pažnje na sebe i na svoje djelo. Dakle, jednostavna i jeftina, prozirna samopromidžba i agitacija koja udara na najniža i najslabija mjesta francuskog društva i europske sadašnjosti. Isto je i sa seksom. Po mom mišljenju Houellebecq je običan i beznačajan provokator koji je uspio privremeno zavesti i obmanuti intelektualnu elitu. Koliko vidim, poštovani kolege, niste ni vi ostali imuni na njegove čari…
Izgovorivši sve ovo, Miroslavovo inače kao kamen ozbiljno i postojano lice, kao da se razvuklo u opušten smješak.

– Njegovo je legitimno pravo kao umjetnika i kao građanina – napomenuo je Vedran – da ukazuje na postojanje takvih problema. Problemi se u svijesti pojedinaca i šire javnosti ne rješavaju na taj način da ih se prešućuje i ignorira, nego valjda tako da se o njima javno govori i progovara. Houellebecq je privukao pažnju na sebe jer je prekršio svojevrsni javni tabu, i što se tiče problema crnaca i muslimana u Francuskoj, kojih, istini za volju ima mnogo, a mnogi su tamo čak i ilegalno; rade i žive bez dokumenata, itd. E sad, je li H. provokator? Vjerojatno jest. Da li je svojim javnim progovaranjem pomogao društvu u kojem živi? Ne znam, teško je reći. Ali zasigurno je dodao još jednu dodatnu notu u javnoj percepciji problema drugačijih i drugih. Je li se okoristio time financijski? Jest.
Sam je navodno izjavio tijekom pisanja Elementarnih čestica novinaru da radi na romanu koji će ga ili uništiti ili proslaviti. Dakle, on je svjestan društvene kontroverznosti svojeg rada i djelovanja. Je li H. proračunat i promišljen? Jest. Po mom mišljenju sve navedeno ga čini značajnim autorom i piscem u društvenom kontekstu, ali, kako sam već ranije rekao, niti njegov sasvim literarni aspekt djela, onaj vezan uz stil i kompoziciju nije zanemariv.

Dok je jedan pričao, drugi su pijuckali svoje pive, i budno slušali izlaganje. I tako ukrug, i pive su već bile pri kraju, grla umorna, a glave, unatoč naporu, ipak nekako slobodnije; kako to već bude nakon brbljanja s prijateljima o temama koje nas osobito zanimaju.

Foto: www.pexels.com

Odgovori