Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 4. dio

Useljenje

Veza je išla svojim tijekom, i Antonija se uselila kod Brune, u njegov stan na trećem katu u centru grada. Stan je naslijedio/dobio kao poklon/ od još uvijek žive majke koja je potjecala iz imućne obitelji arhitekata i graditelja. Taj stan u centru bio je među rijetkim nekretninama (od više njih) što su ih uspjeli zadržati nakon nacionalizacije i prisilnog oduzimanja nekretnina imućnim posjednicima, počev od 1945. pa nadalje.
Te stare zgrade u centru, sagrađene početkom 20. stoljeća, bile su čvrste, debelih zidova, visokih stropova, i u sebi kao da su zadržavale mnogo više topline od onih suvremenih novogradnji u kvartovima na periferiji. Majka je stan još tijekom 1980-ih i 1990-ih iznajmljivala podstanarima. Posljednji od podstanara, koji su tu stanovali tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih, bili su obitelj s djecom. Plaćali su redovito, ali nisu bili baš nešto obazrivi u održavanju i skrbi oko interijera, pa je stan nakon njihovog odlaska bilo nužno temeljito renovirati.

Nakon završenog studija, Bruno, naravno, nije odmah uspio dobiti zaposlenje, što je sasvim normalno u hrvatskim prilikama. Obiteljsko blago, s majčine strane obitelji, otopilo se već davnih dana (naročito po završetku 2. svjetskog rata), pošto je ionako bilo sadržano u nekretninama raspršenim širom grada. Buržoazija svedena gotovo na prosjački štap, u bivšoj socijalističkoj tvorevini, morala se u novonastalim prilikama snalaziti kako je znala i umjela. Kćeri, iz nekoć imućnih građanskih obitelji, najbolje su prosperirale u novim okolnostima ukoliko bi se udale za kakvog mladića, sina sudionika NOB-a i aktivnog člana vladajuće partije.

Brunina majka, srećom, bila je talentirana za jezike, a u njezinoj građanskoj obitelji, koja je bila miješanog talijansko-njemačkog podrijetla, s primjesama slovenske i hrvatske krvi (a vjerojatno i židovske), njemačke, francuske i talijanske knjige uvijek su bile prisutne na policama. Tako je Brunina majka, gospođa Alma, rođena DiTraversi, cijeli svoj radni vijek, a moglo bi se reći, i život, provela kao prevoditeljica za različite jugoslavenske firme, mahom tekstilne, među ostalima i čuvene “Standard konfekcije”. Vezano uz posao, kao prevoditeljica poduzeća, ali kada si je i sama to mogla priuštiti, privatno, rado je odlazila u Italiju, zemlju svojih predaka. Obožavala je mnoge stvari vezane uz Italiju: od hrane, mode, načina života, pa sve do toplica; smatrala je Italiju višim oblikom kulture i civilizacije u odnosu na zemlju svog rođenja, što nije bilo teško niti argumentirati, naročito tijekom 1970-ih i 1980 -ih godina 20. stoljeća, kada su zapadni proizvodi i najnovija moda uglavnom i stizali u Hrvatsku preko Ponte Rossa.

Roditelji i djeca

Djeca za svoje roditelje uvijek ostaju djeca. I to ne samo u čisto biološko-činjeničnom smislu izrečene tvrdnje. Emocionalni odnosi među članovima obitelji: između roditelja i djece, između braće i sestara, pokazuju zanimljive obrasce funkcioniranja. Roditelji i djeca, braća i sestre, dok žive zajedno, pod istim krovom, često se čini kako su njihovi odnosi prožeti elementarnim nerazumijevanjem jednih za druge. Odnosi su ponekad gotovo na rubu incidenta: povišeni tonovi, nestrpljenje, povlačenje u vlastitu sobu, zvuk nesvjesno jače zalupljenih vrata, dobronamjerni roditeljski savjeti, guranje nosa u “tuđa posla” i u “osobne stvari”, itd… Ponekad se čini da među članovima obitelji vlada duboka netrpeljivost i neslaganje.
No, sve se to mijenja s vremenom, a naročito uočljivo i dramatično od onog trenutka kada, i ako se uopće, djeca odsele od svojih roditelja u drugi grad ili mjesto, ili barem u stan na drugom kraju grada, u potrazi za poslom i vlastitim životom. Tek tada, kada su razdvojeni po nekoliko tjedana ili čak duže, u njihovim srcima javi se i zatreperi onaj osjećaj istinske ljubavi i čežnje, brige. Nedostaju jedni drugima. Čuju se telefonski. I tek tada često u sebi oćute i spoznaju što im doista znače u psihološkom i u emocionalnom smislu članovi njihove obitelji. Članovi obitelji najčišće i najplemenitije vole se na daljinu.

Tek u vrijeme velikih, tradicionalnih blagdana, kao što su Uskrs, Božić, obiteljski rođendani, obljetnice, itd., obitelj ponovno ima priliku, makar na nekoliko sati, ili na dan-dva, ponovno obnoviti svoje zajedništvo i bliskost. Obiteljska okupljanja predstavljaju posebno dirljive i dragocjene trenutke. Međutim, obiteljski odnosi nikada nisu tako laki i jednostavni, jednoobrazni i jasni kako se to može činiti iz daljine. Kada smo bliže jedni drugima, u neposrednoj blizini, kada nam se pogledi sreću, ukrštavaju, dok gledamo jedni druge u oči, neki stari antagonizmi i razlike, nesuglasice i nerazumijevanja, prikrivene zamjerke, bivaju ponovno probuđeni: između braće i sestara, između djece i roditelja. U takvim situacijama, uslijed međusobne fizičke blizine u relativno malom prostoru kuće ili stana, ispod pokrova sentimentalne ljubavi i brižnosti, ponovno se budi i proviruje stari, autentični, osobni ego.

Za mnoge ljude takva su obiteljska okupljanja situacije koje izazivaju stanje povišenog stresa. Naročito nas bole kritike naših bližnjih koje upućuju na to da u nečem nismo, prema njihovom mišljenju, dovoljno dobri ili da smo, čak, podbacili, u odnosu na neka njihova očekivanja. Iza svake logike i analitike, mišljenje nekoga, čije mišljenje podsvjesno smatramo bitnim, uvijek nađe način da nas dirne u žicu. Makar tek da ju malčice okrzne. Radi se često o vrlo banalnim stvarima. Blagdani su prilike u kojima ženski članovi obitelji demonstriraju i dokazuju svoje kulinarske vještine. Pa tada ponekad sestra kaže sestri: Ne, ja to radim na drugačiji način … A zašto nisi ovo podlijala vodom ranije? Povrće nije dobro predugo kuhati jer izgubi sve prirodne sastojke. Ili su to sve ipak nevina čavrljanja … Ili: Ne, seko, sad si kod mene i sad ćemo raditi na moj način …

Bruno nije imao mnogo takvih obiteljskih situacija, barem što se tiče braće, pošto je bio sin jedinac. Sin jedinac – majčin mezimac …

Majka

Gospođa Alma bila je visoka plavuša smeđih očiju i izvrsne građe tijela. Bruno je dosta toga vjerojatno naslijedio od nje. Pošto joj je bio sin, nije bio najidealnija osoba za takve prosudbe, ali moglo bi se kazati da je njegova majka bila po prirodi zgodna žena. Imala je onaj neki stav, i gotovo mušku odlučnost, otvoren i jasan, logičan i praktičan nastup. Nije bilo kod nje previše cici-mici. A krasio ju je i ponešto dublji glas. Voljela je stvari rješavati brzo i učinkovito; sadržavala je u sebi, u svojoj osobnosti gotovo mušku kratkoću u izlaženju na kraj s problemima. Ili je ovo, ili ono. Nije kod nje bilo previše mjesta za cmoljavosti. Imala je u sebi autoritativnosti, voljela je jasno, kako rekosmo, postaviti stvari. Valjda se u sebi plašila kaosa, neodređenosti, nedefiniranosti; teško je to reći. Ali ipak, bila je brižna i nadasve razumna majka. Tijekom života zadržala je svoj vlastiti osobni dignitet odgajajući i podižući sina praktički sama. (Brunina majka i otac rastali su se još dok je Bruno pohađao osnovnu školu.) Osoba poput Brunine majke nikada ne bi dopustila da joj muškarci šefuju. Vlastita neovisnost bila joj je vrlo važna.

Tijekom odrastanja nije primjetio da bi se majka nešto posebno bavila muškarcima; barem njemu to nije davala do znanja. U tom pogledu bio je prilično zaštićen. Nije se morao bojati da bi mu, kao sinu, dječaku i tinejdžeru, u kuću došao neki drugi muškarac popovati, koji mu nije bio otac. Ponekad je razmišljao o tome, u ranim godinama svog puberteta, i bilo bi mu, morao je priznati, jako teško da je tada u njihov dom došao neki muškarac, s kojim bi se njegova majka natezala po tom stanu, i koji bi pridobio svu majčinu pažnju. No srećom, njegova majka tako nešto nije željela priuštiti ni sebi ni svom sinu jedincu.
Ponekad bi u svađi, u onim trenutcima do kojih neizbježno dolazi, ponekad, između djeteta i roditelja, već u svojoj kasnijoj tinejdžerskoj dobi, Bruno dobacio majci:
– Daj si bolje nađi nekoga, tko se bu bavio s tobom, da ne budeš tak nervozna i živčana, i da ne maltretiraš mene!
– Ja njega maltretiram! Bezobraznik jedan, bezobrazni! A ja sam sve dala za tebe, i cijeli život se trudim i borim da ti ništa ne fali, a ti meni ovako vraćaš! Ne bumo se tak razgovarali, dragi moj! Ako ti ne pašu moja pravila, sad skoro da si punoljetan, pa se odseli od mene. Kad budeš imao vlastiti stan, onda budeš određivao svoja pravila! Tu je onak kak’ ja kažem!

Ponekad je, među majčinim donjim rubljem koje se sušilo, znao uočiti crne čipkaste gaćice i samostojeće crne najlonke. No, ona je rijetko nosila takve kombinacije. Odijevala se većinom casual i više sportski, ali sa stilom. No, znao ju je vidjeti i u prilično uređenom i elegantnom izdanju. Nevjerojatno koliko odjeća može promijeniti dojam žene! Obično bi se tako “zrihtala” prije odlaska na službeni put u inozemstvo, na kakve je odlazila više puta godišnje po nalogu firme za koju je radila, u svojstvu prevoditeljice.
Bruno je, dakle, malo znao o intimnom, ljubavnom životu svoje majke; a možda je i bolje tako.

Tek nakon što se Bruno po zaposlenju odselio iz zajedničkog stana, majka mu je jednom prilikom priopćila da postoji netko poseban u njezinom životu. Dotad su postojali samo prijatelji i prijateljice, a sad odjednom, netko poseban! Ali dobro. Bilo dobro i u redu da majka ima nekoga, sada kada se Bruno odselio, i da ne bude sama. Bruni je bilo drago zbog majke. Valjda. Nekoliko mjeseci nakon Bruninog odseljenja iz majčinog brloga, neki tip se uselio tamo. Visok, prosvijed, reklo bi se: naočit muškarac u kasnim pedesetim godinama života. Sve što je znao o njemu, bilo je da je jedno vrijeme radio zajedno s njegovom majkom u istoj firmi, da je rastavljen, i da ima dvoje djece. Očito je bio solidno “potkožen” jer je nakon rastave braka prepustio obiteljski stan svojoj bivšoj ženi i djeci koja su ostala živjeti s njom, a sam se preselio u manji, dvosobni stan što ga je sada, nakon preseljenja kod gospođe Alme, stavio na raspolaganje svojoj djeci. Pored toga, imao je Darko (tako se zvao) i nekakvu kućicu na moru. Vozio je, sada već, stari Audi. Možda je on bio jedan od šefova, rukovoditelja s kojim je njegova majka odlazila na službena putovanja? – razmišljao je Bruno.

Antonija i Bruno u akciji: Rituali i finale

Zajednički život krenuo je dobro. Lizanje pice ga je opuštalo. Bio je to ritual koji mu je mnogo značio. Uvečer, kada bi njih oboje već bili u krevetu, u pidžamama, on bi je upitao: – Oćemo? Ona je već znala što slijedi. Legla bi na krevet tako da joj je on mogao bez ikakvih poteškoća skinuti donji dio pidžame i gaćice. Tada bi se ona, na njihovom povišenom krevetu, sjela kao što je već običavala, na rub kreveta. On bi kleknuo, stavljajući svoj uobičajeni mekani, čupavi podmetač ispod koljena. Lagano bi joj rukama rastvorio međunožje, i stavio svoju glavu između njezinih bedara. Počeo joj je lizati dugačkim, snažnim potezima jezika. Prvo joj je lizao polakše, a potom bi ubrzavao tempo, ulazeći pritom jezikom u njezinu unutrašnjost. Obožavao joj je gurnuti jezik do kraja unutra, do krajnjih granica svojih mogućnosti (tko nije probao i zaista se potrudio, ne bi vjerovao koliko duboko može ući), i onda ga vrtjeti, vrtjeti unutra. Nakon toga uslijedilo je lizanje klitorisa. Prvo laganijim potezima draškao joj je taj dio anatomije, a potom ga je masirao sve jačim i bržim pritiscima jezikom: uhvatio bi ritam, kako kaže pjesma. Cijeli, njemu omiljeni postupak, trajao je oko 20 minuta.
S vremenom bi ubrzao; a niti njoj nije bilo baš svejedno. Bio je vješt u svom poslu, i kazalo bi se, prirodno nadaren. Lizanje pice ga je podsjećalo na veliko finale, crescendo pojedinih Beethovenovih djela. Zapravo sva Beethovenova djela su kao predivne sile prirode: imaju orgazmičke finale.
Uslijed brzine i razine nadraživanja koja je uslijedila, ona nije mogla suspregnuti svoj vrhunac. Svršavala bi, a on bi obično, kada bi to primjetio, nastavio lizati i dalje, ubrzavajući tempo, do svojih krajnjih granica.

Sljedeći ritual što ga je izvodio gotovo svakodnevno, bila je masaža njezine guze. Taj ritual uslijedio bi nakon lizanja pice. Ona bi legla na leđa, a on je uzeo rukom nešto kreme, posebno hranjive, hidratizirajuće, ali istodobno i dovoljno masne (marka Eveline, a ponekad bi uskočila i Balea) te bi joj počeo utrljavati kremu na obje polutke njezine guze. U neku ruku, guza sa svoje dvije polutke, podsjeća na mozak. Utrljavao joj je kremu širokim, snažnim potezima dlanova. Guza joj je bila lijepa, bez prištića, čvrsta, što je u skladu s njezinom dobi, te ne odveć mala, ali niti prevelika, što je on posebno volio. Jer je volio da ima za nešto pošteno uhvatiti, da ima nešto u svojim dlanovima što može osjetiti; nekakvu puninu, nečega. Nije dobro kada je guza žene premala.

Tek tada, nakon tih uobičajenih rituala, Bruno je običavao pristupiti seksu koji je uključivao penetracije. Njegova batina dotad bi postigla svoju maksimalnu tvrdoću, i bila je spremna za djelovanje. Možda za nekoga 19 cm u erekciji, i nije baš nešto, ali Bože moj, što je tu je: darovi prirode i sudbina.

Ili bi ona ležala na leđima, pa bi joj on pristupio dižući njezine noge na svoja ramena, i malo je privukao da je bolje namjesti za ulaz, ili bi započeo ulazak dok je ona ležala na boku. Nakon početne faze zagrijavanja, uslijedila bi obično kaubojka: ona bi se popela na njega, i nasadila se. Jahala ga je, miješajući pritom povremeno. Ona je išla do svojih krajnjih granica: rasturila bi, što bi se reklo, i postigla neka svoja zadovoljstva. On uglavnom ne bi svršio tijekom njezinog nasađivanja i jahanja. No, kada bi ona sišla s njega, njegova batina djelovala bi kao da je još veća, napaljenija, i kao da traži osvetu. Njegova osveta bila je blizu.

Prišao bi joj straga, uhvatio je za struk, dok bi se ona postavila u popularnu dogy-poziciju, ili bi stajala, sagnuta, rukama se čvrsto pridržavajući za rukohvate fotelje, guze isprćene prema njemu.
Uhvatio ju je rukama čvrsto za struk, potom jednom rukom nanišanio, i umetnuo ga na ulaz njezine male. Njegova batina bila je spremna za veliko finale.
Počeo je. Prvo lagano, a potom sve brže, i jače. Rukama ju je čvrsto držao za struk, i zabijao joj ga, nemilosrdno: još, i još, i još! U zraku kao da su se čuli odjeci Beethovenove Pete; s vremena na vrijeme kao da je prebacivalo mjestimično na Pastoralnu. Osjećao je kako se mišići njezine male stežu, stišću ga i pružaju mu otpor, što ga je razjarivalo još više i jače, navodeći ga na još žešću akciju. Osjetio bi da se njezin trenutak bliži, i jao!, da, već je tu! Tada bi i on ispustio svoju toplu sjemenu tekućinu.

Naravno, seksali su se koristeći kondome jer još uvijek nisu imali nikakvih ozbiljnih planova što se tiče djece. Ima još vremena za to. Jednog dana, kada i ako se odluče na to, moći će je zalijevati slobodno, ispunjavajući njezinu unutrašnjost toplom tekućinom.

Foto: www.pexels.com

Odgovori