Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 2. dio

Nastavnici na povratku s posla kući

Toliko su umorni da ih boli đon … Gledaju kad je 10. u mjesecu, i nadaju se da netko nije opelješio bankomat Zabe prije njihovog dolaska. Dobro je što je svijet uređen na principima reciprociteta pa je plaća ipak, kakva-takva, nagrada za sva čuvena sranja. S druge strane, nije profesorima ni toliko loše; stave si slušalice s muzikom na ušesa i odlete u nebesa. Kao što rekoh: ako su imalo normalni, boli ih đon što prištavi pubertetlije i proizvođači nedozrelih jajašaca i spermića izbacuju na usta. Vjeruj mi: professor fui.

Putovanje tramvajem ili vlakom omogućava čovjeku da stekne bolji uvid u ljudsku prirodu. Kao što rekoh, profesore baš boli briga za trkeljanja učenika u sredstvima javnog prijevoza; barem ako su normalni i ako su im sve na broju. Umorni su, i idu kući da nešto pojedu, popiju, i na spavanje, uz eventualnu dozu Kriminalnih umova na tv-u … ili Dnevnik, ili Otvoreno, što je zapravo svejedno… Mnogi će zadrijemati u naslonjaču uz tv.
Oni koji putuju vlakom na posao negdje u Zagorju, često će imati priliku čuti od učenika, naročito, strukovnih škola kako u razgovoru učestalo upotrebljavaju, neki i po desetak puta: “Jeba ti Bog mater”, kao poštapalicu ili svojevrsnu poantu svojeg iskaza. Djeca, u biti, ne čine ništa drugo nego oponašaju i preslikavaju uzorke ponašanja svojih roditelja i najuže okoline.

Često se u javnosti diskutira o položaju nastavnika u društvu.
Pa ako su profesori demotivirani prirodom svojeg posla i nagradom koju dobiju, pa neka slobodno promijene posao, i neka idu kopati kanale, radit u nekakvom skladištu ili slagati proizvode na police u Konzumu, ako će im to pomoći da se osjećaju bitno bolje. Što se tiče ponašanja učenika u školi: nije problem u profesorima, nego u ministarstvu. Učenike koji krše pravilnik i kućni red škole trebalo bi biti lako i po kratkom postupku sazivanja razrednog vijeća, nakon trećeg prekršaja izbaciti iz škole … A što se tiče ponašanja učenika izvan škole, to nije u nadležnosti ni škole niti ministarstva.

Sve kada bi, nastavnici u srednjim i u osnovnim školama (koji istini za volju imaju mnogo više posla u tjednu nego nastavnici na Fakultetima) imali plaće i po dvije tisuće eura mjesečno, i dalje bi cvokotali o svojem položaju i ugledu u društvu. Moramo se suočiti s činjenicom da visokoobrazovani ljudi danas više nisu tolika rijetkost kolika su možda bili u vremenima do 2. svjetskog rata, te da ih danas ima, onih nastavničkog smjera, da kažemo pučkim rječnikom: na bacanje, te sukladno tome visokoobrazovani ljudi i nastavnici danas više nisu na cijeni niti ne uživaju ugled kao pred 70 godina, i s tim se treba pomiriti. Osim toga, što se može očekivati od srednjoškolaca pubertetlija, naročito od onih u strukovnim školama: možda da gledaju nastavnike s udivljenjem kao nekakve uzore? Teško.

Živimo u društvu u kojem se obrazovanje i obrazovanost cijene i izazivaju divljenje i poštovanje jedino ukoliko su svojim nositeljima u stanju donositi velike zarade i profite, što je vrlo rijetko slučaj. Cijeni se sposobnost stjecanja novca, a ne obrazovanost i obrazovanje samo po sebi. Sustavi obrazovanja danas se smatraju tek alatima i alatkama na putu lansiranja i opremanja mladog čovjeka za život. Obrazovanje je samo alat na tom putu, i ništa više, a sustav školstva je tek alatka; neophodna, ali ipak samo alatka na putu. Profesorima, bolonjskim magistrima i nastavnicima svih tipova, ne preostaje drugo nego da se pomire s tim.

Tako je govorio Zoran, Brunin kolega s Odsjeka za klasičnu filologiju. Naime, prije nego što je dobio mjesto na Fakultetu, Zoran je niz godina predavao povijest i latinski na raznim školama širom hrvatske periferije. A okušao se i u različitim vrstama drugih, sasvim različitih poslova, kao što su npr. rad u skladištu i građevina. Iskustva mu, mora se priznati, nije nedostajalo.

Struktura labirinta

Brojni hodnici, katovi i naročito polukatovi, koji čine značajan dio unutrašnje strukture zgrade Fakulteta, mračni su i polumračni; od totalne tame i mraka spašava ih tek umjetna rasvjeta. Arhitekti zgrade, kako bi ostvarili što učinkovitiju i funkcionalniju strukturu niti nisu mogli postupiti drukčije. U tim mračnim i uskim hodnicima često tavore satima, čekajući ispite ili konzultacije, horde studenata. Pojedini Odsjeci Fakulteta odlučili su se, u administrativnom pogledu, dati prednost kvantiteti studenata pred kvalitetom rada i obrazovanja. Naravno, razlog su financije koje pristižu Fakultetu i njegovim pojedinim Odsjecima od prekobrojnog mnoštva studenata upisanih na studij uz plaćanje. Najčešće su proizvodili kadrove koji kasnije sa završenim studijem neće moći naći svoje mjesto pod suncem na tržištu rada; barem ne sa završenim studijem što su ga revno pohađali uz plaćanje nekih pet godina svojih života. No, koga briga, ako su oni spremni, voljni i u mogućnosti plaćati? To je samo moglo financijski koristiti Fakultetu.

Statistike sa Zavoda za zapošljavanje pokazuju kako od visokoobrazovanih građana na Zavodu ima najviše registriranih onih završenih društvenih smjerova, s diplomom prava ili ekonomije. Naravno, niti određene skupine završenog humanističkog usmjerenja, ne zaostaju mnogo na listama Zavoda. Država se tu, po svoj prilici nije smjela niti željela uplitati, s obzirom da Fakulteti unutar Sveučilišta imaju određen stupanj unutarnje autonomije, i pravo odlučivanja o svojim unutarnjim pitanjima.

Brunini kolege bili su različitih profila i statusa: fizičkih, psiholoških, intelektualnih, svjetonazorskih, bračnih; no svi su dijelili jedno što im je bilo zajedničko: zapeli su na ovom Fakultetu. Premda su se mnogi muški profesori zaposleni ovdje, zapravo, dosađivali, prihvatili su situaciju. Znaju da za njih ne postoji bolja alternativa. Osim toga, biti sveučilišni profesor još uvijek je status od visokog društvenog ugleda. Ne može svatko postati profesor, naročito ne na Bruninom Fakultetu. Nije dovoljno biti odličan student, makar i najbolji u svojoj klasi. Ipak je ključan odnos uspostavljen s nekim od profesora: jer svaki profesor sam sebi bira asistente i suradnike, tj. znanstvene novake.
Bruno se prisjećao: bilo je onih studenata koji su imali prosjek 5.0, isticali se kao studenti u različitim aktivnostima: bili demonstratori profesorima za cijelu svoju klasu, prisustvovali sjednicama nastavničkog vijeća odsjeka, isticali se postavljanjem pitanja na predavanjima, te su tako svima živo i jasno pokazivali koliko su zainteresirani i udubljeni u predmetnu građu … Drugim riječima: dali su sve od sebe, u pogledu truda i izvrsnosti, ali to im nije ništa pomagalo da budu izabrani u status asistenta ili novaka ukoliko su profesori već imali u vidu nekog svojeg kandidata ili kandidatkinju.
Na kraju krajeva, “ruka ruku mije”, bio je princip po kojem je funkcionirala cijela država, društvo i sve javne institucije. Izvrsnost kao kriterij bila je na djelu u onim situacijama kada su svi ostali mogući kriteriji izbora bili iscrpljeni ili zadovoljeni.

Foto: www.pexels.com

Odgovori