Krunoslav Mrkoci: Mario i Ante raspravljaju o pisanju i piscima uz pivo…

– Znaš, prijatelju, postoji jedan ozbiljan problem s tvojim pisanjem.
– Da? A koji? … Baš me zanima …
– Ti živiš u maloj zemlji … Jel tako? S kol’ko ono stanovnika?
– Četiri milijuna, oko …
– Dobro. Četiri milijuna … Jel tebi jasno da ti ovdje možeš biti i Tolstoj i Dostojevski i Houellebecq; sve u jednom. Djela ti mogu biti sjajna; umjetnički i stilistički uspjela; tečna i pitka; možeš razotkrivati istine kakve god hoćeš i izražavati ih na suvremeni umjetnički način … Ali nikada nećeš biti adekvatno vrednovan. Čak će ti možda i neki kritičar napisati kritiku s pohvalama tvog djela. I što onda?
– Da, i? I što onda? – uzvratio je Mario uz smiješak.
– Ukoliko tvoj izdavač ne odluči uložiti određena sredstva u tvoju promociju, i ukoliko nisi društveno dovoljno povezan s pojedinim skupinama i ljudima na kulturnoj sceni koji smatraju da si cool … Ništa od medijske pažnje, i ništa od uspjeha.
U Hrvatskoj je važno biti dobar pisac; pogađati tu i tamo neku emocionalnu žicu; o, da… to vole; kritičari i ocjenjivači u žirijima. To je svakako važno; ali nije važno biti genijalan.
Završio je svoj monolog Ante. Mario, sredovječni pisac u nastajanju, uzvrpoljio se na svom stolcu.
– Pa, dobro … Zašto smatraš da je bitno da tekst bude nešto naročito emocionalno obojan? Odakle ti to? Da nisi možda previše čitao Jergovića?
– Pratim pomalo tu našu “književnu scenu” i događanja; natječaje, itd. … Smatram da je upravo ta emocionalna obojanost teksta ključ uspjeha kod žirija. I to zato što je kod pisaca koji se često, godinama, pojavljuju na različitim natječajima, godinama ulaze u krug od 10 ili 5 najkvalitetnijih … prema mišljenjima žirija. Važno je za takvog pisca, ma za svakog pisca; da napravi nekakav proboj po kojem će se istaknuti više od drugih kandidata. I tu upada ta emocionalna priča. Ona mora biti i kolektivno prepoznatljiva, i emocionalno nabijena … Ljudi vole takve stvari.
– Ok. Ali zašto baš kažeš da “mora” biti emocionalna …?
– Pa zato što je emocionalno obojeno djelo najlakše prepoznati i izdvojiti, među hrpom radova slične kvalitete. Ima onu nekakvu posebnu notu, znaš … – dodao je uz ironičan smiješak.
Mario, sredovječni pisac u nastajanju, nervozno je gasio cigaretu, gnječeći opušak prekomjerno.
– Drugim riječima – nastavljao je Ante – živiš u kurčevoj pripizdini gdje iznimnost nije relevantna … Ako iznimnost, npr. nekog pisca, i bude naslućena od pojedinaca, od nekakvih urednika, bit će gurnuta pod tepih … Ante je na trenutak zastao u izlaganju. Bilo je uopće nepotrebno da Mario postavi pitanje. Znao je da će njegov sugovornik uskoro dati pojašnjenje.
– … Zato što bi se genijalnost nekom našem uredniku učinila previše čudnom i riskantnom za tržište; pa će se radije odlučiti da na tržište plasira nekog vrlo dobrog, iskusnog i etabliranog autora, s emocionalno razgaljujućom pričom koju će publika 100% progutati … s tim ima kakve-takve šanse na ovom našem malom tržištu.
Mario je mogao biti zadovoljan dobivenim odgovorom. Ante mu je zaista sve lijepo pojasnio. Momci su nastavili pijuckati pive u miru.Tišina je potrajala neko vrijeme.
– A koja je poanta priče s malim zemljama? Hoćeš reći da u maloj zemlji odličan pisac ne može uspjeti? – Mario se nije predavao. Nije mu baš naročito dobro legao taj osjećaj Antinog nadmoćnog zaključivanja. Osjećaj koji je lebdio u zraku i ostavljao dojam Antine intelektualne i logičke dominacije.
– Da. Upravo to. U malim zemljama će prije uspjeti dobar i vrlo dobar pisac, nego oni najgenijalniji. – Ante je kratko izjavio, i gledao Marija usredotočeno, kao zračni kobac svoju žrtvu, čekajući njegov sljedeći potez; kako bi se mogao ponovno obrušiti i zadati odlučujući, smrtonosni udarac.
Ante nije bio lak sugovornik; ali je zato bio vrlo zanimljiv. Njegovi zaključci bili su uglavnom vrlo lucidni, inteligentni, i uvijek su sadržavali dozu istine. Ante je bio visok i crn momak; dalmatinskih korijena. Tamnoput, izrazito zgodan, i natprosječno inteligentan. Završio je studij medicine te je radio kao znanstveni novak na jednom od odsjeka Fakulteta. Međutim, ono što se mnogim sugovornicima činilo čudnim, kada im je Mario pričao o njemu, jest činjenica da je Ante gotovo paralelno sa studijem medicine, doduše uz kratku stanku, završio i studij povijesti i grčkog jezika, i to iz čiste znatiželje. Njegov najnoviji studijski projekt bio je studij prava, gdje je Ante već položio sve ispite i prijavio temu za završni rad. Ukratko, mnogi prijatelji i znanci nisu znali više kako da se postave prema njemu: je li on lud, genijalan, izvanzemaljac ili jednostavno čudak? Nije se ženio. Iako je pokazivao interes za žene, bio je vjernik pa nije vjerovao u seks prije braka. Priznao je nekoliko padova. Uglavnom, bili su sigurni da on nije normalan u smislu u kojem su oni normalni. Ali nitko nije savršen. Svatko je lud na svoj način.
– Razumiješ zašto? – nastavio je Ante, pošto je vidio da Mario ne trza.
– Djela genijalnih umjetnika – objašnjavao je – često sa sobom donose određenu intelektualnu provokaciju i rizik, a to najčešće nije dobrodošlo u malim sredinama; u malim državama. A ljudi, i publika, i čitateljstvo (ne treba zaboraviti da ga uglavnom čine žene), vole nešto emocionalno, s osjećajima; da ih dotakne, kako se kaže. Zato žiriji najčešće ne biraju ono najgenijalnije, nego biraju najbolje od prosječnog. Osim toga, u malim državama, gdje su kulturni krugovi obično vrlo uski, i gdje svatko svakoga zna, žiriji su posebno osjetljivi na pitanja “dobrog ukusa”. Male države i male sredine uzgajališta su lijepih stvari i emocija; samo su istinski velike sredine u stanju prepoznati važnost provokacije i razotkrivanja. Jedino razotkrivanje za koje je hrvatska čitalačka publika pokazala interes bilo je ono Nives Celzijus u “Goloj istini”. Kraj nje bi čak i Houellebecq, da je hrvatski pisac, nosio gaće na štapu.
– Da … Kad smo već kod Houellebecqa – nadoveže se Mario – koliko se primjeraka njegovih romana kod nas proda? Njegov roman, Karta i teritorij (u Francuskoj objavljen 2010., za koji je dobio nagradu Goncourt), objavljen je kod nas odmah 2011. u suizdavaštvu dviju, pazi – dviju izdavačkih kuća, Litteris i V.B.Z.. Ali nigdje ne piše broj tiskanih primjeraka …
– Trebalo bi to pitati Litteris … Pošalji im upit na e-mail …

Foto:

Odgovori