Krunoslav Mrkoci: Definicija čovječanstva, ušporkane gaćice i vizija raja

Ljudi su mala, odvratna, prevrtljiva bića, zaokupljena uglavnom sobom i svojim glupostima, a na kraju ispadnu krajnje dosadni i beskorisni. Vau! Ovo mi je jedna od najboljih definicija čovječanstva ikad!

Ja sam, uglavnom, odustao od drugih ljudi davnih dana, i sada sam zaokupljen većinom sobom. Na neki način, uklopio sam se u vlastitu definiciju čovječanstva.

Pun mi je kufer svega, a naročito ljudi. Uostalom, susrećem ih svakodnevno na televiziji i na internetu. Jedino ispunjenje i utjehu nalazim još u fizičkim radovima u prirodi, i noću, dok sanjam nekakve napaljene ženske. Noću, u snovima, navode me da im radim svašta; a ujutro, kad se probudim, čudom se čudim, kako sam uspio “ušporkati” još jedne gaćice …
Naime, tol’ko su dobre, da se userem.

Otkad sam prestao piti, nestao je i zadnji razlog za odlazak u grad, među ljude. Ne da mi se razgovarati ni sa kim. Još samo, tu i tamo, odem u ambulantu na vađenje krvi. Ako mislite da izmišljam, lažem ili pretjerujem, onda nemate pojma što je moja stvarnost.

Jednom me jedan prijatelj pitao kako zamišljam raj. Naravno, to je bio test. Kasnije mi je otkrio da kroz to, naizgled sasvim benigno pitanje, zapravo otkrije što je osobi važno. Mislim da ga je moja vizija raja pomalo iznenadila. Naime, oduvijek me doživljavao kao humanistu. Valjda.

Na pitanje: – Reci mi, kako zamišljaš raj? Koja je tvoja slika raja? – Pa, ovoga … Misliš na onaj Raj s velikim R? – Da.

– Pa, zamišljam ga kao nekakav predivan prostor, dimenziju iznad ove, gdje postojim ja, u nekakvom laganom tijelu od energije, i lebdim. Oko mene se nalazi prostor ispunjen bijelom sumaglicom. Tamo, u tom prostoru, smo Bog i ja; u osjećaju bliske povezanosti, ispunjenosti i razumijevanja. On ima oblik, obličje nalik na onog sijedog, bradatog starijeg muškarca, kako ga je naslikao na onoj freski Michelangelo, i također lebdi. Takva je barem moja percepcija; obličje u kojem ga ja vidim.

Ja sam u stanju potpunog znanja i razumijevanja svega što postoji: života, univerzuma; samog postojanja. Lebdim tako naokolo tim prostorom, i mogu se kretati gotovo brzinom svjetla, s jednog mjesta na drugo. Obilazim svemir, galaktike, Zemlju i brojne druge planete i svjetove. Promatram ih iz daljine, iz nebeske, zračne orbite, kao što i priliči jednom takvom biću kao što bih bio ja, u Raju.

Začuđen pomalo mojom vizijom, prijatelj je primjetio: – Zanimljivo. U tvojoj viziji, nisam čuo da si spomenuo druge ljude. Sami ste, ti i tvoj Bog, u tom beskrajnom, izvantjelesnom, magličastom natprostoru.

– Hmmm – primjetih. Njegov komentar zvučao je zapravo kao kritika. Drugi ljudi … hmmm … Nikada mi to ne bi palo na pamet. Raj bi barem trebao biti stanje blaženstva, mira i sreće … – pomislio sam uznemireno, ali siguran u sebe i u svoje stavove.

Pitao sam se kasnije, nakon rastanka s prijateljem, što ta vizija doista otkriva o meni? Vizija Raja bez ljudi; gdje smo samo Bog i ja; sami. Hmmm … Najvjerojatnije otkriva i više nego što sam u početku bio u stanju pretpostaviti i pojmiti. Jedno takvo, sasvim jednostavno pitanje: – Zamisli da si sada, recimo, u Raju. Kako zamišljaš Raj? – Opiši mi ga.

Foto: www.epexel.com

Odgovori