Kristina Plavšić: Svečani prijem na dvoru Slijepoga Kralja

Čak i u trenutku kada je došao na prijesto, Slijepi Kralj zbog svog hendikepa nije bio najbolji kandidat za vođu ovog malenog kraljevstva na kraju svijeta, ali njegovo sljepilo se širilo kao epidemija, pa je i većina podanika u ovom kraljevstvu bila slabovidna ili potpuno slijepa. Tako je Slijepi Kralj sa prepoznatljivim bijelim štapom u desnoj ruci i cijelom svitom podanika oslabljenog vida i otupjelih čula, već duže vremena vladao tim malim zaboravljenim kraljevstvom u kome je vrijeme već odavno stalo. Časovnici su već odavno pokazivali minut do dvanaest, ali slijepcima u velikoj kuli od karata to nije mnogo značilo, oni ionako ništa nisu vidjeli (ili su se pravili da ne vide, da ne odudaraju od većine).
Tog dana Slijepi Kralj je priređivao veliki prijem u čast samoga sebe i svi koji su željeli da budu dio velikog događaja, morali su da udovolje ukusu prvog među istima. Najbliži Kraljevi saradnici već od ranog jutra bili su u velikom poslu, jer trebalo je obezbijediti sve potrebne uslove da do večeri kada prijem počne sve besprijekorno funkcioniše.
Prvi zadatak je dobio vratar na dvoru Slijepoga Kralja – pod hitno zatvoriti sva krila na prozorima koji gledaju na ulicu. Ona gladna rulja koja u zakrpanim kaputima i otrcanim cipelama prolazi ispred palate ni u kom slučaju ne smije kvariti pogled kroz prozor onima kojima vid još uvijek nije do kraja uništen, a postojala je mogućnost i da poneki nezadovoljni glas sa ulice dospije u svačenu salu u kojoj će prijem biti održan – zašto rizikovati da nam propalice pokvare raspoloženje.“ Da su išta vrijedili i oni bi danas bili među nama“, razmišljao je razroki vratar dok je vrijedno zatvarao svako krilo na prozorima palate. „Dobro je! Sad je pomrčina još veća. Da može da je vidi Kralj bi bio zadovoljan, ali on već odavno ne vidi takve stvari, mi smo tu da mislimo i radimo za njega.“ Razmišljao je portir popravljajući svoje sjajno plavo odijelo.
Oko Kralja su se već od ranoga jutra užurbano vrzmali njegovi najbliži saradnici. Pomagali su mu u odabiru svečanog plašta, koji će istaknuiti sve njegove muževne crte, pa da te večeri zablista u svom najboljem izdanju. Čovjek U Uskim Pantalonama je odlučnim glasom izdavao naređenja, nastojeći da ni jedna naredba ne ostane neizvršena. Ipak je on bio prvi paž u ovom kraljevstvu i Kraljeva desna ruka, ona koja je često pokretala bijeli štap. Obučen po poslednjoj modi, pokušavajući sakriti nelagodu koju su mu izazivale preuske pantalone, krišom je izvlačio firmirane gaće iz pozadine, kiselo se smješkajući ostalim saradnicima. Do njega je stajao Veliki Mudrac, onaj koji je za sirotog Kralja pisao sve govore i već godinama pokušavao od Kralja načiniti pristojnog govornika, onog koji će dok drži govor sastaviti bar dvije proste, smislene rečenice. U poslednje vrijeme Veliki Mudrac se sve češće skrivao i krišom ispijao loše razvodnjeno vino, jer je postajao svjestan kako je on siroti Sizif na ovome dvoru i kako je njegov posao vječan i beskonačan, a ne daje nikakve rezultate: Kralj nije bio naročit govornik. Više je volio slušati druge kako govore – sve najbolje o Njegovom Kraljevskom Veličanstvu.
Čovjek U Uskim Pantalonama pozvao je Dugokosu Gospođicu Prazne Glave, zaduženu da svojim šarmom i ljepotom dočeka i pozdravi uvažene goste na svečanom prijemu. Sa njom su imali poseban problem koji su još uvijek uspijevali sakriti od stranaca: glava joj je bila toliko šuplja da je Dugokosa Praznoglava Gospođica neprekidnio lebdjela u vazduhu otrovana sopstvenim egom. Zbog toga su joj u džepove kaputa stavljali kamenje da je drži na zemlji. Ne mari, šta je glupost kada ima tako sladak i umiljat glasić, a i noge su joj prilično duge. Bitno je da zna čitati, a za tekst će se pobrinuti Veliki Mudrac, samo treba skloniti vino od njega.
Svečana dvorana uskoro se počela puniti. Na prijestolju je sjedio Kralj i unjkavim glasom i mlitavim stiskom ruke pozdravljao je pridošlice: uvažene poslovne ljude, zemljoposjednike i njihove debele supruge koje su samo za ovu priliku na izvještačene trajne nabile šešire, i time svojim izgledom upotpunile ovu grotesknu sliku. Jedni za drugima nizali su se gosti – žandarmi u svojim sjajnim uniformama, čiji ego je ulazio u prostoriju i prije njih samih, doktori i profesori ukočenog držanja i naduvanih grudi; ljudi koji su se bavili nepostojećim sportom u ovoj malenoj kraljevini na kraju svijeta; predstavnici kulture, čije glave su se neprekidno klatile napred – nazad, napred – nazad, već odavno navilke da potvrđuju svaku riječ izašlu iz usta Slijepoga Kralja. Balerine, koje su služile da samo ukrase kulisu su ponizno zauzele svoje mjesto. Znale su one da njihove s mukom spremljene tačke nikoga ne interesuju i da ih niko ne razumije, ali bile su tu da poprave sliku i ugled ove velike zabave. Tu su bile i akrobate dovedene iz daleka, slikari i umjetnici, koji su se vrzmali po uglovima velike dvorane, pokušavajući sakriti neugodnost.
Veliki Kralj je čuo svu tu gužvu i veselo larmanje ove poltronske svite.
Veliki Kralj ih nije vidio, ali čuo je glasove koji su mu klicali.
Veliki Kralj je bio zadovoljan. Dobar je on vladar. Znao je on to od trenutka kada se popeo na prijesto.
Iznenada, iza jednog jedinog, slučajno zaboravljeno zatvorenog prozorskog okna, do uvaženog društva na prijemu doprije žamor sa ulice. Čovjek U Uskim Pantalonama pogleda kroz prozor. Ljudi U Zakrpljenim Kaputima umorno su se kretali ulicom noseći prazne cekere.
„Da im bacimo ostatke večere?“ šapatom upita Kralja.
„Ne!!! Nisu još dovoljno gladni!“ bijesno odbrusi Njegovo Kraljevsko Veličanstvo.
„Ostatke baci psima!“

Odgovori