Kristina Plavšić: Kurjaci

Sa ledenim pogledom plemkinje, čije
imanje su odavno ogolile godine,
naučila sam na prekratke rđave lance
predaje, kao sićušne pse vezivati svoje
vlastite nesreće.
Ukroćene tuge su mirne, ako se redovno
hrane ravnodušnošću.

Ponekad naiđeš kao misao, kao neobičan
oblak koji se pojavi na nebu iznad moga
zatvorenog prozora, ovakvih sipljivih,
zimskih dana, kada proljetni vjetar budi
uspavano sjeme melanholije u nama.

Uspavani psi mojih pokopanih ličnih
nesreća, nakratko se uznemire i zareže
glasovima kurjaka…
Zatalasa se sve u meni, kao nebo u ovo
sipljivo zimsko predvečerje, koje u sebi nosi
tragove nekih umrlih proljeća.
Da li sam i ja umrla s njima?

Iza mog zatvorenog prozora, ovog sumornog
predvečerja, kao oronula starica
prolazi zima…
Moje lice, sa balzamovanom ljepotom sirote
kraljice, uramljeno u okvire navike, još onoga
septembra kada si zauvijek otišao,
smiješi se lucidnim osmijehom prezira sa
zidova prekrivenih paučinom i starih
porodičnih vitrina.
Ponekad naiđeš kao misao, kao sjećanje
na nešto što jedino bilo je samo
moje… Preteški su olovni oblaci iznad ove
ledene sobe.
Da probude vezane kurjake,
zime izgleda jedino i postoje…

Sa ledenim pogledom plemkinje, u blatu ću
i noćas sahraniti sve ono što nekad je
bilo moje i po navici, ponovo ukrotiću sve svoje
skrivene tuge.
I plemkinje, kao ostanu same sa
sobom, nježne su, krhke i gole
i one su iza plašta
hladnoće ipak nečije sluge…

I opet kad nepozvani doplove u moj dan
izdaleka, neki oblaci, nemirni i ćudljivi
kao nebesko more, prepozaću u svom
pogledu, skrivenu nijansu tvog prisustva,
ko daleki odraz usnule tmine.

Zimski su dani kao nezreli plodovi prepuni
gorčine, a tuge tek akvareli, koje i ovog
predvečerja, nošeni olujnim vjetrom,
oblaci iza mog prozora, svojim sivilom boje.

Foto: www.pexels.com

Odgovori