Klara Lukačević: Psihotični estetičar smrti mrzio je fenikse

Igra sjenki na ulicama zaraženim nehumanošću
podsjetila me na onu gladnu srijedu
kada su prve skice ideala, kao patuljci s litice,
skočile s kragne tvoje ružne košulje
jer uporno si gurao svoje principe
pod tepihe debelih lokalnih klaunova
koji s prijezirom su odbacivali
zeleno – žute kockice
zato što se ne uklapaju u funkciju njihova
ružičastog cirkusa.

Kupio si naočale identične nijanse
u enormnoj želji da postaneš općeprihvaćen
dok su fragmenti zdravog razuma
počeli psihotično zaranjati u trule ponore
iz kojih odavno prestalo se formirati
svojstveno uskrsnuće.

Ireverzibilno sam se bacila
u profesionalne vode mjerača tuđe patetike
slušajući prazne ljušture kako
onima koji naivno vjeruju u postojanje
apsolutne istine
riječima grade kaveze od grafena
i dok si kroz rešetke sa sigurnošću
tvrdio da
ti nisi dio bezlične mase čiji život
ispunjen je eksplicitnom monotonijom
u zraku
koja ubija poput bojnog otrova,
ja sam te upitala:

„Koji je pravi razlog tvojih laži, estetičaru,
i koliko istina zapravo sjedi u tvom krilu?“

Samo jagodicama prstiju uspjeli smo
površno se razumjeti kao asocijalne nemani
dok podvijenog repa pričao si
o imaginarnom dizanju iz pepela
i o tome kako mrziš proklete fenikse
još iz prošlog života
kada sam te uvjeravala da postoji
samo jedan trenutak
u kojem se biće pretvara u vječnost –
a smrt nema ništa s tim.

Hrabrost je za luđake krojaču moje tjeskobe,
paklu kasnih sati,
uho skoro gluho koje pružilo je najvjernije odslušane seanse
o zamaskiranom licu u gomili i ožiljcima prolaznika
obilježenih tragom koji nanjušila sam
u mirisu njihove krvi –
onih kojima je bol poklonila više sebe
nego što mogu podnijeti.

Spretno si izvadio iglu iz džepa poderane kute
arogantno odbacivši sterilizaciju
kao paranoično uvjerenje nacije čije ruke
prljave su
od izobilja abortusa u bijednoj
garanciji oprosta.

Ti,
inženjeru javno eksponiranog kvara u
ovom sistemu apatičnosti,
rodio si se one srijede u mojoj glavi kao ambicija
realizma
zato što tvoji konstantni pokušaji shvaćanja
smrti
dogorijevaju sporo
kao cigareta na groblju uličnih šaptača
koji nekad bili su moji prijatelji.

Umro si kao klišej
odlutavši kroz dimenzije u kojima
svijest se transformirala u tvoj najveći strah –

postao si običan.

Umro si od plućne embolije,
doktore prepotentnog neznanja,
misleći da izuzeci ne mogu umrijeti
od ubrizgavanja kisika u venu.

U mom hipokampusu
još uvijek samouvjereno marširaš provalijom ranjenih vojnika
naoružan ciničnim smiješkom,
sebičan i sam –
upravo onako kako ti u svakom životu priliči.

Nikada nisi saznao o utvarama bez lica
koje spavaju mi na plućima,
a izgladnio si pod njihovim prstima
i postao ironija roka trajanja
u naručju
besmisleno potrošenih godina.

Foto: www.pexels.com

Odgovori