Jan Bolić: Božo

Svi su željeli biti njegovi prijatelji. On je bio dobar čovjek koji je svoje prijatelje volio.
Često su njega ti prijatelji znali izdati. On je bio takav. Dobar. Naivan. Svima je volio pomagati, naravno kad god je bio u mogućnosti, ali kad je on trebao pomoć, onda odjednom nitko nije mogao njemu pomoći. Tako je to uvijek u životu. Ja sam ga jako volio i još uvijek ga jako volim, samo on je umro prije dvanaest godina. Bilo mi je jako žao, još sam bio dijete, imao sam tada jedanaest godina, pa nisam toliko shvaćao da ga neću više nikad vidjeti, da nikad više neću vidjeti njegovu sjenu kada bi hodao oko kuće na stražnje dvorište, i da nikad više neću čuti njegov glas, međutim, što sam stariji, sve više osjećam koliko mi nedostaje. Umro je mlad. Mislim, nije bio mlad, ali smatram da nije bilo još njegovo vrijeme. Imao je pedeset i šest godina. Bio je bolestan. Umro je dan prije mog rođendana. Zbog toga mi je bilo još teže.
On je bio otac moje mame, moj djed. Nono. Zvao sam ga nono Božo ili samo Božo. Inače njegovo je ime bilo Božimir i radio je kao pomorac, na trajektu. Naravno, živio je s nonom na otoku Lošinju. Iako sam bio mali, puno toga mi je ostalo u dobrom sjećanju. Puno lijepih stvari koje nikada neću zaboraviti. Trebalo bi mi puno više od dvije ili tri stranice da ispišem sve dogodovštine iz naših zajedničkih trenutaka. Najviše sam ljeti bio s njim jer bi mama i ja cijele ljetne školske praznike proveli na otoku.
Znate on je bio Dalmatinac, nije se uvijek lako moglo s njim. Stalno je zafrkavao, nikad nije bio ozbiljan ili nervozan. Njemu je jednostavno bilo lijepo. Nikad se nije žurio i taj čovjek je uvijek imao vremena za još jednu cigaretu, ali uvijek. Govorio je onim svojim usporenim glasom „vrag odnija i prišu“. Mi bi se negdje žurili, a on bi samo flegmatično rekao „čekaj da zapalim još jednu“. To bi onda posebno pojelo živce, svima. Bio je visok i imao je bradu i brkove. Kosa mu je bila normalno kratka i lagano srebrnasto–crne boje. Stalno je ljeti sjedio u dvorištu i uživao u cigareti i bevandi. Sad ga mogu tamo zamisliti kako sjedi s prekriženim nogama, naslonjen laktom na stol s cigaretom u ruci. Volio je i kuhati, što god je on skuhao bilo je odlično. Imao je to u sebi. Bio je pravi kuhar, samo što bi poslije njegovog kuhanja, kuhinja izgledala kao da je u nju pala bomba.
Često ga se sjetim. Znao je pričati uvijek nekakve priče, koje ponekad nisam znao jesu li bile istinite ili se to opet on zafrkavao. Jednu priču koju sam zapamtio od mnogih drugih, bila je o jednom izmišljenom mačku Toši. Tog mačka su sva njegova djeca upoznala i ja na kraju jer sam u obitelji najmlađi. Dva mamina brata, moja mama i ja, ali čak je i noni pričao priče samo što ga ona nije slušala. Djecu je ipak bilo lakše zainteresirati. Prvo njima kad su oni bili djeca, pa na kraju i meni. Mi smo bili sva njegova djeca. Postojao je mačak Tošo koji je volio jesti pancetu. Recimo kada bi nestala panceta, znači da ju je pojeo mačak Tošo. Ali Tošo je znao ukrasti pancetu i s tanjura, bez obzira što bi njegovi obrazi bili masni od pancete. Tošo je to ukrao. Tako me naučio da brzo pojedem pancetu jer bi mi mogao mačak Tošo sve uzeti. Imao je puno strpljenja s djecom, a djeca su ga iskorištavala i svašta radila od njega.
Sjećam se jednom, kada sam mu govorio da prestane pušiti, ali već znate da je bio Dalmatinac, zato je njega nagovoriti na nešto, bilo teže nego išta drugo. Razmišljao sam što bih mu mogao napraviti po pitanju prestanka pušenja, i smislio sam. Uzeo sam mu kutiju cigareta i izvadio jednu cigaretu. Zatim sam samo duhan izvadio iz te jedne cigarete i onako praznu, podmuklo je vratio natrag u kutiju s ostalim cigaretama. Bili smo na dvorištu, sjedili jedan do drugoga, promatrao sam kad će uzeti cigaretu. Nije dugo prošlo, otvorio je kutiju i uzeo baš onu praznu. Nije primijetio da nema duhana u cigareti, upalio je upaljač i približio ga cigareti. Cigaretni papir odmah je planuo kao i njegovi brkovi i brada.
– Mali – izgovorio bi s onim dalmatinskim naglaskom.
– Jesam ti rekao da prestaneš pušiti – odgovorio bi mu i dalje uporno.
Očito sam i ja dobio nešto od njega, vjerojatno tvrdoglavost, jer mi kažu da sam tvrdoglav kao magarac i uglavnom kada se negdje žurim nikad se ne nerviram. Ionako se neće ništa dogoditi ako zakasnim samo dvije minutice. Nikad nije prestao pušiti. Kao što je volio piti i bevandu. Cigarete i bevandu. Mogli ste mu oduzeti sve, ali to dvoje ne. Ljeti smo znali ići s barkom na Cres, na Punta Križu, to smo zvali „škojić“. Krenuli bi oko jedan sat popodne, uzeli bi hrane i sve potrebne stvari, ukrcali se u barku i na „škojić“ na kupanje. Volio sam vožnju barkom, trajala bi nekih dvadesetak minuta. Prekrasna plovidba uz zvuk udaranja barkinog motora. Ugodan popodnevni maestral, koji bi zapuhao kroz tanku ljetnu majicu i nježno špricanje mora. Osim ako vas ne vozi Božo, koji namjerno okrene barku bočno prema valovima, pa dok dođete na „škojić“, majicu slobodno možete ocijediti. Na „škojiću“ se nalazila pješčana plaža gdje smo se obično kupali. On se nikad nije kupao od kad ga znam. Dok bi se mi kupali on bi otišao ispod stabla ili nekog grma, nije važno, samo da je hladovina, zapalio bi cigaretu i uživao. Volim more, zbog svojih zdravstvenih razloga ne idem u more, ali sam uz njega zavolio more.
Nedostaje mi. Nedostaju mi svi ti zajednički trenutci s njim. Njegove priče i šale.
Njegove psovke. Sve. Zauvijek ću ga se sjećati i pamtiti njegov lik. Ljubav koju mi je pružio dok je bio živ, dovoljno je jaka da je osjećam cijelog svog života. Često te se sjetim Božo moj. Zato točim sebi vino i zamišljam nas kako promatramo more uz lagani povjetarac. Nadam se da i ti uživaš u bevandi i cigareti.

Foto: www.pexels.com

Odgovori