Ivor Kruljac: U tom grmu leži tvorac frazema

Upozorenje čitatelju: Tekst pred vama baziran je na jednom fakultetskom predavanju kojeg je oživjelo pero studenta koji je iz istog predmeta dobio trojku. Prema tome, ako nešto od navedenog što se tiče frazema i krilatica ne odgovara činjeničnom stanju, nemojte zamjeriti, ali slobodno napomenite. Dakle, da krenemo…

Studenti su čekali i dočekali početak predavanja. Profesor Kašić, fino uglađen, stao je za katedru, uključio prezentaciju i primivši se za revere svojeg sakoa zadovoljno promotrio studente koji su se okupili u velikom broju.

– Dobra večer kolegice i kolege – reče profesor Kašić, a stražnji redovi su se već počeli došaptavati, dok su oni bliže profesoru diskretno gledali u svoje mobitele.

Zbog nastalog žamora čak su i štreberi proklinjali Bolonju i obvezna predavanja koja akademsku atmosferu snižavaju na osnovnoškolsku. Ipak, štreberi su raspoređeni od prvog do trećeg reda, a profesor se zahvaljujući vlastitoj volji, entuzijazmu i pristupu predavanju, uspijeva izboriti za one koje zanima nesmetano praćenje predavanja.

– Današnja tema kao što vidite – reče profesor pokazujući na uvodni slajd prezentacije. – Bit će frazemi, frazeologija, poslovice i krilatice i njihova uporaba u medijskom diskursu.

Profesor je prebacio prezentaciju na idući slajd koji je ispisivao definiciju frazema.

– Kao što vidite, frazem je ustaljena, odnosno stabilna veza riječi koja se ne stvara tijekom govornog procesa, već se upotrebljava u zatečenom obliku – reče profesor Kašić. – Karakteristike frazema su: ritam, figurativnost, ekspresivnost i konotativnost – stavio je prst na primjer frazema ispisan na slajdu. – Zasigurno vam svima poznati primjer je „Mačji kašalj“, na kojem najbolje vidimo sve kriterije. Ima svoj ritam, ekspresivan je, konotativan, a i figurativan. Naime mi s ovim izrazom želimo reći kako je nešto lagano ili nebitno, a ne mislimo na stvarnu mačku koja kašlje – reče profesor nasmijavši se i pogledavši štrebere u prva tri reda.

– Svaki jezik ima svoje frazeme i ne mogu se prevoditi na druge jezike – nastavio je profesor uvjerivši se da ga štreberi prate. –  Dat ću vam primjer.

Profesor je promijenio slajd i sada je na zidu pisalo „When hell freezes over“.

– Zna li mi netko reći hrvatski frazem za ovu misao?

– Kad na vrbi rodi grožđe – ispali Tom iz drugog reda kao iz topa.

– Bravo, kolega Adir – zadovoljno će profesor. – Bitno je poznavati frazeme i njihova značenja. U suprotnom, ako ne poznajemo frazeme nekog jezika, ne možemo reći da i sami jezik poznajemo. Naravno, iznimka onih koje je vrijeme pregazilo pa se više ne koriste – zaključi profesor pa prebaci na idući slajd.

A idući slajd imao je primjere brojnih frazema hrvatskog jezika.

– Frazemi su velikim dijelom usađeni u tradiciji – nastavio je profesor. – Zbog toga izvorni govornici znaju koristiti frazem bez svjesnosti da se radi o frazemu. Kako je većina frazema usađena u tradiciji, dolazi do zaboravljanja pojedinih frazema u trenutku kada neku tradiciju pregazi vrijeme.

Profesor prstom pokaže na frazem „Trinaesto prase“. – Kolega Adir, biste li vi znali reći što znači frazem „Trinaesto prase“?

– „Tr…

– Također – prekine profesor Toma. – Ovo je jedan od primjera kada je moguće rekonstruirati nastanak frazema, pa nam probajte, ako znate i to razjasniti.

– Svakako – složi se Tom. – „Trinaesto prase“ znači kako je nešto zanemareno ili zadnje po važnosti – reče Tom na što profesor kimne u znak slaganja. – A vjerojatno je nastao zato što ženka praseta u pravilu okoti dvanaestero prasaca, a i ima samo 12 dojki.

Tom se trudio govoriti što akademskije, bez vulgarnosti.

– No, ponekad se dogodi da se okoti i trinaesto prase, koje onda opet ne stigne za vrijeme dojenja nahraniti se.

– Svaka čast kolega Adir – zadovoljno će profesor Kašić. – I bio je to vrlo domišljati frazem. Zamislite kolege, netko je na svojoj farmi primijetio zapostavljenost trinaestog praseta i odlučio ga koristiti u razgovoru, a izraz je bio toliko sjajan da se zadržao u govoru svih govornika, iako je naravno, danas već pomalo zastario i sve se rjeđe koristi. To nas dovodi do još jednog elementa frazema: iako ponekad možemo rekonstruirati kako ili iz čega je frazem nastao, nikad ne možemo naći onog prvog govornika koji ga je upotrijebio.

– Vrag vam mater jebo! – prodere se glas predavaonicom.

Ipak, ni studenti, a ni profesor nisu se ni trznuli na grubo kršenje akademske atmosfere.  Profesor je umjesto toga neometano predavao o zastupljenosti frazema u medijskom diskursu i pojedinim funkcionalnim stilovima jezika.

– Ni vi me ne doživljavate! Ni sad ni prošlih godina, kao i svi ostali bilo gdje kad se spomene ova tema! – derao se muškarac.

Osim što je bio seljačkih priprostih manira, kao seljak je i izgledao. Imao je razbarušenu bradu i kosu, geliranu znojem, prljavštinom i umorom kao medalju od časnog, fizičkog poljoprivrednog posla. Nosio je isto tako prljavu bijelu košulju starog kroja i blatnjave čizme.

– Pričate kao da se tog frazema bilo tko mogao sjetiti – nastavila je spodoba hodajući kroz stolove i studente sve dok se nije zaustavio ukopan u dekolteu kolegice koja je sjedila red iza Toma. – A svi su oni bili budale što žive od jutra do sutra u tom ubitačnom životu poljoprivrede i čuvanja stoke. Patio sam u tom ispraznom i nezanimljivom životu, odmarajući se samo nedjeljom, pritom slušajući na misi bajke o kraljevstvu na nebu gdje ću uživati za sve vijeke vjekova.

I dalje ga nitko nije slušao.

– Ali to je bila laž i glupost – nastavio je. – I sad nemrem ni počivati u miru jer sam mogao živjeti puno više od života kojime sam bio proklet! Mogao sam uz prave okolnosti biti pet puta bolji od svih vas! – reče spodoba bijesnog gledajući i pokazujući prema studentima u stražnjim redovima koji ne doživljavaju ni njega, ali ni predavanje. – Na kraju nisam ništa postigao osim smišljanja tog jebenog frazema. Ali čak mi se ni to nije moglo priznati, a u tom sam svijetu budala jedino ja, Joža Hršak, bio sposoban ono što su svi primjećivali upotrijebiti u razgovoru!

– …a sada prelazimo na krilatice – nastavio je profesor svoje predavanje, neometano i za one koji su pratili pa su mogli primijetiti, u vrlo konzistentnom i logičkom redoslijedu. – Jedna od prvih karakteristika je što im znamo autora, a najčešće dolaze iz književnih djela.

Tom je zapisivao ove informacije.

– Uzmimo neki primjer – nastavio je profesor prstom pokazujući na prezentaciju. – Evo, krilatica vam je „Čuvaj se senjske ruke“, inače naslov sigurno svima vama poznatog književnog djela Augusta Šenoe.

– A tog ste jebivjetra zapamtili – nezadovoljno reče Joža.

– Pa što onda? – upita glas iza Jože.

Joža se okrenuo i da već nije duh vjerojatno bi problijedio. Kod vrata je stajao naslonjen na zid, upravo August Šenoa (valjda vam ga ne moram opisivati zar ne? Ako već ne znate kako je izgledao, potražite na internetu, ili na koricama neke njegove knjige u knjižnici).

– Pa što onda?! – Joža se nije dao smesti. – Ti si uspio u životu i zapamtili su te!

– I? Sad sam jednaki mrtvac kao i ti – kontrirao mu je Šenoa. – I baš mi je super što su me zapamtili i većinom mi psuju mater dok ih sile da me čitaju za lektiru.

Joža nezadovoljno otpuhne.

– Nije bitno kako te ljudi zapamte, ionako će tu većinom biti više zabluda nego činjenica. Bitno je koliko si se zabavio, uživao i bio zadovoljan dok si živio. Dobro, nisi bio poznati književnik, ali sigurno ti nije bilo ni toliko loše.

Joža se zamislio. Prisjetio se teškog rada, ali i zabavnih pijanki, skrovitih druženja u šumi sa seoskim djevojkama i vlastite obitelji koju je neizmjerno volio i koja ga je usrećivala.

– Pretpostavljam da mi ipak nije bilo toliko loše – zaključio je Joža.

– Eto – zadovoljno će Šenoa.

Odjednom, Joža nestane. Napokon je otišao počivati u miru. Konačno je prestao postojati, a bolje nagrade od toga nema. Šenoa je krenuo učiniti isto, ali odjednom zastane.

– Na pjesmu o mojoj samrti ti nisam ništa prigovorio Kruljac. – obrati mi se stari pisac. – Ali prestani me više uvlačiti u tu svoju patetičnu ispriku za književni rad kojeg bi se posramio čak i Mirko Bogović. Pogotovo s ovim Jožom koji sigurno ne bi pričao rječnikom tipičnog Zagrepčanina u 21. stoljeću. Sramota! – popljuvao me Šenoa prije nego je i on otišao u ništavilo smrti.

– A što ti je Mirko Bogović skrivio? – upitao sam Šenou, ali bez odgovora.

Bit će da ću morati pitat nekog prijatelja (ili izglednije poznanika) koji se bavi komparativnom književnošću. Još sam malo u šoku da se Šenoa baš toliko naljutio na mene, ali dobro, ni prvi ni zadnji kolega na svijetu. Očito mi ne ostaje drugo doli da završim ovaj tekst. No, čisto onako usput, pitam se što Krleža radi ovih dana.

Foto: www.pexels.com

Odgovori