Ilija Aščić: „Priča o Petri“

ulomak iz romana

„Pisanje. Bljuje mi se od pisanja. Bljuje mi se od svih tih priča koje moram napisati, od svih tih rečenica koje ključaju u meni i čekaju u redu da budu artikulirane. Ima ih toliko da ne znam kud bih s njima. Svaki dan imam 10 priča u glavi. Noću se budim i misli se same pretaču u rečenice. Ali kad ih trebam napisati, odjednom sam nijem sam i svaku riječ moram izvlačiti van. Bljuje mi se od spisateljskih blokada. Bljuje mi se od traženja svog glasa. Zar ga nisam već trebao naći? Gadi mi se literarnost samog pisanja. Gadi mi se jezik književnog drijemeža, jezik praznih riječi i akademskog mudrovanja. Većina pisaca previše laže. Bljuje mi se od jeftinih spisateljskih fora, od općih mjesta i prazne retorike. Bljuje mi se kad netko napiše „kao“. „Bila je lijepa kao…“ Kakvo sranje! Ali to je samo ono očito, ono što bilo koji inteligentniji čitatelj može prepoznati. Ali što je s onim perfidnijim retoričkim figurama koje čitatelj teže kuži? I svi oni društveno odgovorni pisci, pisci koji su uvjereni da su na pravoj strani društvene borbe, uvjereni u svoju moralnu nadmoć, nadmeni pisci koji dociraju, educiraju i odgajaju, uvijek spremni ispravljati nepravde, sve drkadžije i sitni prevaranti. Sere mi se od odgovornih i angažiranih pisaca. Nikad neću biti društveno odgovoran pisac! 90 posto suvremene književnosti je opsjenarstvo i jeftina afektacija! U cjelini imaš 2-3 posto korisnog teksta u nekoj knjizi, ostatak možeš baciti u smeće. Cijelu knjigu bi trebalo strpati u jedan ulomak. Prestani srati i napiši sve na jednoj stranici! Treba nam samo jedan list papira, trebamo pisati samo kad imamo što. Nikad se ne smijemo siliti da pišemo nešto samo da bismo pisali. Ali ne, moramo mi širiti opsjenu da je to što smo napisali važno, da je naše djelo veliko, da je to nešto monumentalno. 500 stranica! 1000 stranica! 2000 stranica! Trilogija, kvartet! Detaljno opiši što više beznačajnih sitnica iz svog bijednog, dosadnog života! Opiši do zadnjeg detalja kako je izgledala soba u koju je neki lik ušao. Jer to je važno! Svaki detalj je važan! Što više stranica, veći si pisac i više ti se dive! Ako si nadrobio toliko teksta, sigurno je to nešto genijalno. Mili bože! Nadrobe te silne stranice, a nema jedne rečenice koja govori o tajni ljudskog postojanja. Ne samo da nema nijednog odgovora, već nema ni pravog pitanja. Nema ničega što bi utažilo žeđ duše za spoznajom svijeta i svrhe života. Ako život u cjelini nema svrhu, što uopće ima? Pisanje mora govoriti o čovjeku, mora kopati po dubokim, mračnim rudnicima i riješiti tajnu čovjeka. Ako to nije u stanju, onda je bezvrijedno.
Pišem iz strasti, iz osobne egzistencijalne potrebe, a ne da bih ikoga uvjerio u bilo što. To je nešto kao kruh i voda i zrak. To je droga kojoj ne mogu odoljeti unatoč tome što me svaka priča razara. Ako u riječima i nema konačne utjehe, one su ipak neka vrsta utočišta, mali otok smisla u golemom moru besmislu. Kad pišeš, moraš rastvoriti svoje misli i emocije na dijelove, kao da rastavljaš neki uređaj, i onda promatrati kako ti dijelovi rade, kao da je riječ o nekom trećem, a ne o tebi. To je kontrolirana šizofrenija. Ali s obzirom da moram pisati, onda želim pisati samo o bitnim stvarima, onima koje u čovjeku pobuđuju buru pitanja i emocija. Koliko sam u tome uspješan i koliko će moje pisanje nekoga probuditi, ne znam. Sumnjam u to. Ako su moje riječi osvijetlile mračni put jednom čovjeku, ja sam sretan. Ako nisu, onda su beznačajne. Želio bih da pisanje ima smisla, ali malo sam uvjeren u to. Pisac nije znanstvenik, pisac je vrač, šaman i prorok. Pisac je opčinitelj duša. Umjetnost je danas jedina religija u koju čovjek vjeruje. Zato pisac mora osvijetliti misterij postojanja i razjasniti ga, ali taj misterij mora i dalje ostati misterij. To je paradoks koji je teško razumjeti, ali je tako.
Osjećam se užasno. Osjećam se iscrpljeno, na rubu psihičkog sloma, ili još gore na rubu šizofrenije. Opet osjećam malodušnost, manjak snage i energije da učinim prave stvari na pravi način. Nema teže stvari nego učiniti nešto na pravi način. Svatko od nas ima samo svoju volju da nešto učini ili ne učini. Ako boga nema i ako nema nijednog dokaza da život nije besmislen, ne trebamo od toga činiti pravdu. Život je jedinstvena šansa da to učinimo. Druge neće biti. Ali bilo kad i bilo gdje možeš pogriješiti, možeš skrenuti s puta ako samo na tren zatvoriš oči, a ja nisam fokusiran čovjek koji će mudro motriti na svaki svoj postupak. Želim napisati Priču o Petri, jer to nije samo Petrina priča, to je i moja priča. Uvukla me u tu priču svojim fragmentima, ulovila me na udicu i sad više ne mogu odustati, želim znati sve, iako znam da će me to iscrpiti i slomiti. Priča nikad nije samo priča, to je duboko osobno egzistencijalno iskustvo, to je prava mistična drama. Znam već unaprijed što me čeka, a znam da nikakve nagrade nema na kraju priče, samo lutanje kroz mračne šume i močvare i želja da odustanem. Ali fascinira me suština ljudske drame koja se iznenada rastvorila preda mnom. Nisam je čak ni tražio, sama je došla pred mene i ne mogu je odbaciti, ne mogu se pretvarati da je ne vidim. To bio bio grijeh. To je istinska drama o podvojenosti ljudske prirode, ona pogađa samu srž svega, razotkriva animalnu prirodu čovjeka i odnos svijesti, volje i životinjskog instinkta u čovjeku. Oduvijek sam uvjeren da je čovjek po prirodi surova, agresivna životinja kojom upravljaju najniži nagoni, prije svega glad za moći i spolnim općenjem, a tek je malko po površini premazana slojem civilizacijskih normi i morala. Ali sve se to lako raspadne, čim malo olabave društvene konvencije i ukaže se prilika da nekažnjeno učinimo nešto. Ne vjerujem u čovjeka, ali vjerujem da postoje rijetki pojedinci koji su u stanju nadvladati svoje nagone i pokazati istinske vrline i nesebičnost. U potrazi sam za njima cijelog života, ali nisam ih previše našao. Tu i tamo bljesne poneka iskra i to je to.
Iako je glavni lik priče žena, Petra, u priči je primarno riječ o muškom libidu. Muška seksualna energija je suštinski stvaralačka, bez nje ne bi bilo ni života, ali ona se uslijed različitih okolnosti može izopačiti u svoju suprotnost i postati sredstvo zla. Libido je poluga djelovanja nesvjesnih sila u čovjeku. U Petrinom životu postoje dva ključna muškarca. Jedan je njen otac, koji je bio dobar i pošten čovjek, koji je u njenom sjećanju uzor, ali njega više nema. Zamijenio ga je jedan drugi muškarac, njen očuh, nasilni, seksualno izopačeni psihopat zlostavljač od kojeg ne može pobjeći jer žive u istom kućanstvu (zapravo svojevrsnom zatvoru), gdje može raditi s njom praktički što hoće, dok majka to tolerira zbog svojih sebičnih interesa ili se pretvara da ne zna što se događa. Velika je ljudska tajna u tome da očuh može zamijeniti oca, može postati otac, ako je svjestan praznine koju treba ispuniti, ako je častan i hrabar, ili naprosto dobar čovjek, ali on isto tako može postati i psihopat zlostavljač, ako je kukavica i bijednik kojim upravlja samo njegova požuda (Platon, požudni dio duše). To je situacija u kojoj ona mora poduzeti korake, mora učiniti nešto za sebe, mora se spasiti iz toksičnog odnosa koji je razara, ali paralizirana je neiskustvom i nepostojanjem ikakve stvarne podrške od bilo koga. Zato provodi što više vremena van kuće, spava kod prijatelja, kod bilo koga, samo da ne bude u kući. U takvoj situaciji susreće se s Karlom. On je podvojena ličnost, on ima potencijal da bude i jedno i drugo, on je između ta dva ekstrema, on je svetac i sotona. On iza sebe ima nešto mračno, piše surove, ljigave priče nabijene erotikom, nasiljem, perverzijama. Nakon više mjeseci nesporazuma, međusobnih uvreda i izbjegavanja, Petra mu počinje pričati svoju priču, bez uljepšavanja ili prikrivanja bilo čega. Ona želi ispričati priču, želi ostaviti teret iza sebe. Ali što Karlo želi od nje? Želi li on nešto za sebe? On mora kopati po njenim najdubljim i najmračnijim tajnama, a njena pripovijest u njemu pobuđuje dotad neslućenu seksualnu glad. On se hrani njenim mračnim pričama, ali pritom osvještava i svoju mračnu stranu, poima snagu svog seksualnog poriva, kojeg mora zadovoljiti pod svaku cijenu. On osjeća potrebu da bude pozitivni uzor, ali želi i sve što žele i drugi. Taj libido predstavlja ono divlje, animalno u čovjeku, koje mora biti nadvladano. Čovjek mora postati nadčovjek, mora biti u stanju nadvladati nagone. Ali Karlo joj nešto daje zauzvrat. Što? Na kraju priče ona je nešto dobila, a on je nešto dobio, ali je i nešto izgubio. U svakoj priči, autor nešto gubi. Na kraju priče nema katarze kod Petre, ima samo osjećaja čvrstoće, poimanje da je zlo dio čovjeka i da ta spoznaja ostaje u čovjeku do kraja života. Ovo je priča o Petri, ali isto tako i o Karlu i njegovom iskušenju. Jesam li ja Karlo ili sam ja Vladimir? On je moja slika u ogledalu, ali koliko je njega u meni? I što ja to želim od Petre? Jesam li ja zaljubljen u nju? Nisam siguran u to. Želim čuti njenu priču. Želim znati sve o njoj. Ali bi li me Petra zanimala da njena priča nije tako strašna? Ne znam. Mogu li ja, muškarac, sa svojim prljavim muškim umom i muškom libidom ući u žensku psihu, mogu li razumjeti ženske emocije i pogled na svijet? Bio sam u bezbroj mračnih šuma, ali ova mi je nepoznata i nisam siguran gdje ću stići na kraju priče. Svatko sam mora naći svoj put, pa tako i ja.
Ovo je i roman o romanu, priča o tome kako treba napisati priču, priča o samoj svrsi pripovijedanja priča. Koji je smisao pisanja priče? Pomaže li tvoja priča ikome i kako? Petra pripovijeda priču, a Karlo zapisuje priču. Je li priča koju ona priča ista kao ona koju će on napisati? Je li to njegova ili njena priča? Donosi li njoj pripovijedanje priče ikakvo olakšanje? Što donosi njemu? Nisam siguran je li Petra svjesna da je njena priča pravo more arhetipa, ali Karlov je zadatak učiniti da postane svjesna. Priča ima nekoliko razina. Prva je priča koju pripovijeda Petra. Druga je priča koju pokušava ispripovijedati Karlo. Treća je priča ova koju pišem ja. Svaka priča mora funkcionirati zasebno, moraju funkcionirati u međuodnosu i opet kao jedna jedinstvena priča čiju svrhu čitatelj mora jasno razumjeti, intelektualno i emotivno. Ali na kraju, svaka priča ipak vrijedi samo onoliko koliko vrijedi njen autor. Čovjekov je život jedna duboka mračna špilja, tu smo na dnu i samo se koprcamo i koljemo međusobno, nesvjesni i sebe i svijeta oko sebe i tek se ponetko uspije iskopati iz te rupe i ugledati zasljepljujuće svjetlo sunca. C. G. Jung ustvrdio da su osvjetljavanje svoje sjene i individuacija ključni životni zadatak svakog čovjeka. U ovoj priči možemo vidjeti tko ga je položio, a tko pao i gdje je pao. Ako nema svijesti, nema ni postojanja. Svijet je takav kakav jest. Svijet je velik, a tvoja je sudbina mala i beznačajna za svjetsku povijest. Život je puka slučajnost. Dogodio se, a mogao se i ne dogoditi. U životu ti se može dogoditi ovo, ali i ono. Ako smo na svijetu protivno svojoj volji, jer nas je sudbina tu bacila i ostavila, život ipak ide dalje s našom voljom. Je li pripovijedanje jedne priče dovoljno da bih izvršio zadatak i položio taj test? Kome ću učiniti dobro, za koga ću podnijeti žrtvu? Za mene je umro jedan čovjek. Za koga ću ja umrijeti?“

Ilustracija: Nurnberška kronika (1493.), Sedmi dan Stvaranja

Odgovori