Igor Petrić: Zamišljeni prijatelj

U zadnje vrijeme ne zna što želi
i samo se vrti i gleda bez veze.
Prigušena svjetla na ulici trepere.
Noć je hladna i mjesec se eklipsom skrio.
Sigurna je da je velik,
okrugao i crvenkasto plav i sav žut.
Ona, sama u tišini,
stoji iza prozora stare gradske kuće
smještene pored kazališta lutaka
za izvedbu predstava na temu društvene satire.
Ne vidi ga. Šuti. Čeka.
Možda šuti i on i kriomice ju gleda.
Možda joj iskreno želi reći
kako više nije onaj stari, onaj isti
i kako se u srcu nekog drugog djeteta krije.
Snovi ga zovu i zato mora otići odavde što dalje,
dalje od svega,
samo neka je što prije.
Ne razumije što priča.
Ne razumije što hoće.
Ustvari ne vidi, ne čuje i ne osjeća ga
u gomili razbacanih sjena
s kojima se nitko i ne igra više.
Trudi se gledati kroz zidove
iako zna kako je to nemoguće.
Ne osjeća ga, ne čuje i ne vidi.
Pita se zašto? Ne razumije!
Možda je stvarno otišao
i ne postoji više.

Foto: www.pexels.com

Odgovori