Igor Petrić: Politička škola za početnike

„Nevjerojatno! Zobene pahuljice poprime neobičan okus kad ih pomiješaš s koncentriranim umakom od pasiranih maslina. Promjene boju i nabubre. Odvratno izgledaju, onako zelene, ali ukusne su i jednostavno neodoljive. Probaj. Ne sudi dok ne probaš. Fine su!“
„Nisi normalan! Ti jednostavno nisi normalan. Makni se i pusti me na miru.“
„Ali…?“
„Zar ne vidiš? Što buljiš? Slijep si il’ glup? Makni se! Makni… Ja te ne diram dok gledaš svoje glupave serije.“
„Ali, kad te molim. Probaj i vidjet ćeš koliko su neodoljive. Ovaj si film gledala već sto puta. Repriza, reprize, koju će i sutra i prekosutra reprizirati i ništa, baš ništa nećeš propusti.“
„Misliš?“
„Mislim!“
„Dobro. Probat ću ako dozvoliš da ti odgrizem uho.“
„Uho?!“
„Da uho! Imaš ih dva i ne trebaju ti. Ionako, odgrist ću ti samo vanjsku hrskavicu lijevog uha. Unutrašnjost će ti i dalje ostati i moći ćeš čuti sve kao i do sada. Doduše usput ćeš postati i desničar, ali to ionako nije važno. Vidiš, tvoje uške samo strše bez veze, pogotovo ova lijeva. Malo je klempavija od desnog i ako nešto ne poduzmeš, mogla bi te jednostavno izbaciti iz ravnoteže. Znaš već na što mislim?“
„Ne? Ne znam! Molim te… glupav sam, objasni mi.“
„Pa…, recimo vani puše. Na primjer, neki snažan i neobičan vjetar za ovo doba godine. Stvori se niotkuda i pogodi te drito u glavu. Desno uho ventilirajući prihvati taman toliko koliko je potrebno za tvoju stabilnost, ali lijevo, obzirom je klempavije i strši onako bez veze, uhvati malo više podivljalog vjetra i ti, nespretno zalelujaš i padneš uslijed nenadanog i iznenadnog gubitka ravnoteže. Padneš onako filmski, koliko si dug i širok, ispruženih ruku i nogu, kao neka filmska zvijezda, a film, poznata američka komedija iz dvadesetih godina prošlog stoljeće. Sila ravnoteže nikoga ne moli. Ona uzima sve odbačene stvari i ljude koji u svojoj nespretnosti padaju kao metkom pogođeni. Radnička klasa se budi, a seljak pakira kofere i napušta zemlju, baš kao u onom filmu, čijeg se naslova ne mogu sjetiti.“
„Dakle ti misliš da bi bilo pametno odgristi mi uho. Lijevo uho? Zbog ravnoteže, kažeš?“
„Pa, ako baš inzistiraš na mom odgovoru, reći ću ti otvoreno „da“. Mislim da bi to bilo najbolje. Zamisli sad ovo. Odgrizem ti uho nakon što probam tvoje pahuljice u koncentriranom umaku od zelenih maslina, a ti, slobodan poput ptice rugalice, trčiš. Krila ti još uvijek nisu izrasla, paperje je meko i odviše lagano za let i ti trčiš i trčiš bosih nogu asfaltiranom stazom kroz šumu i diviš se čudima mrtve prirode.“
„Da, da divim se i…?“
„Znaš li koliko je država uložila truda za obnovu flore i faune nakon poplave, pa one velike suše, pa… nakon one i suše i poplave istovremeno, jebenog rata i svih onih sranja koje su u međuvremenu pogodile ovu zemlju.“
„Ne!?“
„Sve biljke i životinje, državna administracija, morala je nanovo osmisliti i proizvesti u prirodnoj veličini, pritom koristeći samo prirodne sastojke. Zamisli? Pročitah da su jučer ubili posljednjeg mužjaka bijelog nosoroga Rhina kako bi od njegove kože napravili repliku ženke i nekoliko mladunaca. Ma koliko se trudili nisu uspjeli dovoljno rastegnuti kožu za onog drugog mališana i sada je postavljena polu nakaradna instalacija… kao majka u panici mlatara glavom, neodlučno lijevo pa desno, desno pa lijevo, dok onaj cijeli mali (nerasističko) čisto bijeli „White Rhino“ skoro pa albino nosorog Rhinić nervozno skakuće oko svoje mlađe sestrice koja nasmrt pregažena i prepolovljena nepomično leži na umjetnom travnjaku tik do prevrnutih invalidskih kolica na motorni pogon proizvedenih u predgrađu L.A.
„Jel’ to misliš na Los Angeles!
„Da!“
„Kako?“
„Tako!“
„Zajebavaš. Stvarno misliš na Los Angeles?
„Da, upravo tako. Los Angeles na obali Tihog oceana, ako ti je draže. Meni je draža skraćena verzija „L.A“ kao što sam prvotno rekla, jer najbolje oslikava društvene-političke odnose čovjeka i prirode. „L“ kao laž i „A“ kao apokalipsa. Zamisli tamo u predgrađu sve te ulične bande, zapaljene kontejnere i automobilske gume, razbijene izloge i demonstrativnu rulju koja proziva lokalne policijske službenike zbog brutalnosti kojom utjeruju dugove, kamatare, ubijaju i maltretiraju samo „obojene“, pljačkaju siromašne kurve i dilere, pokojeg glumca, glumicu bez glavne uloge i producenta koji, s rukama na jajima, sve to lijepo promatra iz kožne fotelje. To je slika i prilika L.A. kakvog poznajem i pamtim iz filmova, ali, nema veze, vratimo se ipak našem prepolovljenom i nasmrt pregaženom mladunčetu nosoroga. Pretpostavimo da su upravo tog malog, nesretnog, naglašavam nerasistički „White Rhina“, skoro albino nosoroga Rhina, Rhinića nasmrt pregazila električna invalidska kolica, naručena elektronskom poštom na nekom od poslužitelja „online“ usluga aukcijske kupnje i prodaje raznoraznih proizvoda, free shippingom iz L.A. i to je to. Gotovo! Točka! The End! Nema više!“
„Misliš da bi si i ja ne nekom od tih tvojih „online“ poslužitelja usluga aukcijske kupnje i prodaje raznoraznih proizvoda mogao kupiti lijevo uho normalne veličine.“
„Zašto?“
„Pa rekla si da ćeš mi ga odgristi.“
„Ne!“
„Da, jesi!“
„Nisam i sad je stvarno dosta! Rekla sam da ću probati tvoj bućkuriš, ako ti dozvoliš da ti odgrizem uho.“
Koji bućkuriš?
Što koji?
Koji bućkuriš?
Onaj od žitnih pahuljica prelivenih koncentriranim umakom od zelenih maslina ili što ti ja znam čega sve ne.
„A to!“
„Da to.“
„Ipak, mislim da jesi. Rekla si da ćeš ga bezuvjetno odgristi. Valjda znam što si rekla.“
„Čekaj ti se misliš prepucavati sa mnom. Znaš li ti tko sam i što sam sve u stanju napraviti kako bi dokazala da sam u pravu.“
„Bla… blaa… blaaa… i još jedan usputni veliki BLA!“
„Šališ se! Reci da se šališ, jer…“
„Ne! Ne šalim se i ne, ne znam tko si i što si sve u stanju napraviti. Uostalom, nije me ni briga, kanibalu jedan.“
„Sad ćeš vidjeti.“ – reče Karla, izvadi skakavca iz rukava i baci u pravcu Norbertove glave. Skakavac poput svih ostalih skakavaca. Nije na rasklapanje. Živ je. Živ! Jedini preživjeli pripadnik svoje vrste koji je u međuvremenu evoluirao. Genetski se promijenio do te mjere da je postao svežder i to ne bilo kakav svežder. Hrani se hranom neobičnog okusa i izgleda. Nakon prvotnog šoka, Norbertu je ispala zdjelica žitnih pahuljica prelivenih koncentriranim umakom od zelenih maslina, jer skakavac ga je pogodio ravno u oko i u nos i desno uho i bradu i tjeme. Ustvari to je bio poprilično velik skakavac, pogotovo kad je raširio svoja velika, nabrekla krila i stražnje, skakuće noge. O antenama ne treba ni pričati. Bile su posvuda. Šok i nevjerica. Trenutak nepažnje. Tišina nakon bolnog urlika. Što zbog šoka, što zbog udarca, što zbog razbijene zdjelice sa zobenim pahuljicama prelivenim koncentriranim umakom od zelenih maslina, što zbog odgrizenog desnog uha. Odgrizenog uha! Naime skakavac poput ostalih skakavaca ne radi razliku i Norbertu je umjesto lijevog, klempavog odgrizao desno uho.“
„V.T.F.! What, What the fuck, what, what the fuck, fuck, fuck, fuck i mater tvoju. Što uradi bijesna ženo?“
„Nisam ti ja žena i nisam ništa uradila. Sve je napravio skakavac kojeg sam pronašla u smeću kod susjeda, ako nisi primijetio.“
„Nisam! Pa što. Što ću sad ovakav jadan ne bio?“
„Ništa. Pusti onu Pottierovu, pazi da ne padneš i nastavi marširati u krug pjevajući …Cijeli svijet iz temelja se mijenja – Mi nismo ništa, bit ćemo sve!…“

Foto: www.pexels.com

Odgovori