Igor Petrić: Paradigma nebitnog

Što napraviti
kad neodlučan um
tijekom donošenja odluke
ni sam nije siguran
prikloniti se jednoj ili drugoj
međusobno kontradiktornoj
alternativi
od kojih, recimo ovisi život
ili sama smisao vlastitog postojanja.

Biti ili ne biti?
Ostati, otići ili jednostavno zalupiti svim vratima
što snažnije, tako da se sigurnosna brava potrga
i ona više nikad ne daju zatvoriti.

U jednu ruku zanimljivo,
u drugu neobično, ali… što je s umom.
Nije li ipak malo čudno
pridavati mu samosvjesnost postojanja
i izdvajati ga kao nešto posebno,
nešto drugačije od cjeline jednog trupla
koji se, zamislimo to ovako,
nježno klati na vjetru
i izbuljenim očima tupo gleda u daljinu.

Još zanimljivije.
Nije li truplo, tijelo bez uma?
On izdvojen ne predstavlja ništa.
Nije li san samo refleksija neispunjenih želja
i proživljenih aktivnosti u svjesnom stanju?
I je i nije. Sve ovsi o sanjaču i u kavom je stanju zaspao.
Pa čemu onda sva ova rasprava?
Nije li ovo, nije li ono?
Nije li sve i svašta ustvari jednako nuli,
a nula je ništa i sve to nema nekog pretjeranog smisla
o kojem nitko ne raspravlja već godinama.

Kuda to ide ovaj svijet?
Nikud!
Vjerujte! Ostaje tu gdje je i bio.
Jedino što svi ti umovi i njihova tjelesa,
kroz koju godinu više neće postojati,
pa više nitko neće raspravljati
o svim tim kontradikcijama.

Foto: www.pexels.com

Odgovori