Igor Petrić: Na granici razuma

Da ili ne?
Da, a možda ipak ne?
Možda i da i ne istovremeno. Ne znam!
Razum se poigrava emocijama.

Velike su to riječi
za tako mali, bijeli, čisti papir
čije su granice jasno definirane.
Tintom kad ga jednom dotakneš
više povratka nema.
Znamen će ostati zauvijek.

Oprosti,
danas mi se ništa ne da.
Danas sam osuđen na sebe.

U ludilu vlastitog vriska
mahnito vrtim, njišem glavom.
Kolovrat se širi i sažima u prostor vremenu.
Prizvane duše prošlosti tjeraju razum daleko,
dalje od mene.

Prebirući po mislima
zaboravljam gdje sam stao,
gdje bio sam jučer i danas i gdje ću sutra biti.
Riječi rasute, papir i tinta.
Preci kliču Svarogu. Bojiš li se tmine,
sutona, mraka, dubine.

Napokon shvaćam razliku,
koja ustvari ne postoji.
Nebo i zemlja oduvijek su povezani
beskrajnim plavetnilom oceana
koji ambisom skriva tajnu postanka,
tajnu svemira.

Sjećaš li se onog ljeta,
bjeline zgužvanog papira
i borovih iglica pod prstima.
Nebo je bilo nježno,
tako čisto, veliko i otvoreno svima.

Tinta je bila odviše gusta, tamna
i bjelinu je jednim potezom pera
ugušila zauvijek.

Da i ne, kako god,
svejedno,
trebale su to biti velike riječi,
mozaik razigranih slova
samo da papir nije papir, tako bijel i čist
s jasno definiranim granicama,
a tinta tako tamna i gusta.

Zaboravi.
Danas nekako nisam svoj.

Foto: www.pexels.com

Odgovori