Igor Petrić: Malo je toga ostalo za Juliju

Dišeš!
Gledaš!
Dišeš i gledaš dalje no inače.
Slušaš otkucaje nepravilnog ritma.
Srce se poigrava. Treperi.
Pluća se sažimaju, napuhuju
stišću i cvile pod pritiskom

Dišem!
Gledam i ne vidim. Čekam!
Ne znam što i pitama ljude u prolazu:
Koliko je sati gospođo?
Koliko je sati gospodine?
Koliko je sati ostalo od danas do sutra?
Bojim se kako je sutra već prošlo.
Kao da je bilo jučer ili danas
ili će tek sutra biti to jebeno sutra. Nisam siguran
koliko bola mogu podnijeti?

Dišeš!
Osjećaš krv kako kola žilama,
ispunjava pukotine i izvire iz kože
na mjestima uboda.

Dišem i gledam.
Prizor poznat.
Déjà vu! Već viđeno, doživljeno
iznova i iznova. Urlam! Vičem!
Grizem kožu sivu.
Obrnuto, izvrnuto, sveto i prokleto.
Isto, blesavo i dosadno.

Dišeš još uvijek i boriš se
s crvenim mjehurićima zraka
dok pokušavaš udahnuti
plamteće zrake sunca
na zalasku.

Izdrži koliko možeš,
ja ti ne mogu pomoći. Ustvari pomogao bih
tebi i svima drugima, ali …
jednostavno danas ne postojim.
Samo dišem. Još uvijek dišem. Ovaj put sasvim obično,
nekako normalno i dosadno.

Dišem na površini uzburkane rijeke sna
i samo se pravim da spavam.

Foto: www.pexels.com

Odgovori