Dragan Gligora: To je to

To je to! A nije bilo ništa. Nipošto. Ni daleko ni stvarno, još manje nestvarno. Jako, a postojano, ostat će nezapisano, a sve ostalo klizit će površinom široke i dugačke rijeke, njenim nijemim ledom. Govor tako postaje gotovo suvišna radnja, riječi potrošene, trava pokošena, i sva moguća odredišta daleka i nedostižna. To je to! I sve i ništa. Kao da kažem moć, a mislim nemoć i jutro, dan drugi, malo više nego peti. Umjesto naprijed okrećem se unazad i padaju mi na glavu cigle od misli i grade se ispred mene veliki zidovi, nepremostivi. A tek mostovi, lukovi, koji spajaju ljude i obale, u meni pucaju na dvoje i padaju kao pokošeni. Nije to to! Zaboga, hoćemo li ovako do jutra, ili do večeri. Ili ćemo fulati cijeli gol i ostaviti na miru tu hrpetinu, gomilu riječi koje negdje odlaze, napaljene, omotane, iznurene, nametljive i bijesne. Hoćemo li ostaviti taj međuprostor između zbilje i njih i poći jednom polako, točno, iskreno i tečno u neki drugi svijet, kao da je ovaj, ali puno, puno bolji. Hoćemo li ga zavoljeti, osvojiti ili prezreti… ili više ništa ne ovisi o nama. To je ono što sam vam htio reći, i sada bi nešto trebalo napraviti, ali zbog svega gore navedenog neću se ni pomaknuti. Imam dobre razloge za to. Spas ću pronaći u nekom antipismu, koje isto tako postoji, skriveno i dosljedno, dovoljno i nepotrebno… i pijano do boli.

Foto: www.pexels.com

Odgovori