Dragan Gligora: Stvari koje su se već dogodile

Ovdje se uglavnom radi o malim stvarima. To su neke sitnice i običaji za koje su nam tek kasnije rekli da pripadaju životu. A nikako smrti. Prema tome, dijete i ne može imati neki odnos prema onome čega nema. Uglavnom, s mrtvim stvarima se gotovo više ništa ne može učiniti. Sasvim suprotno od sunca koje krajem srpnja plane na rubovima valova, dok cijeli svijet izgara u slici tog vječnog poslijepodneva.
Isto tako, neka dobra kava uz cigaretu, u mirnom kafiću, s malo kiše i nostalgije, uopće nije loša stvar. Dovoljna da samoj sebi zaželi još jedno takvo jutro ili trajanje u koracima, čiji zvukovi odjekuju nekako lagano, ali nespretno i gotovo izdajnički, u zoru ili rani suton.
Djeca ne bi trebala ništa znati o stvarima koje su se već dogodile, a tek bi se trebale dogoditi. Dok na beskrajno zeleno igralište trči stotine dječaka sa svojim svjetovima i snovima, mi upravo sada ispisujemo nekrologe njihovim ugaslim očima. Za to vrijeme o nama govori ovo trenje davno sasušenih prstiju… udova. Kako su gipke kosti tih blijedih ljudi, reći će unuci onih istih dječaka, gledajući sve to u polumraku malog provincijskog muzeja, u koji su sasvim slučajno zalutali pri kraju jednog proljetnog izleta.

Foto: www.pexels.com

Odgovori