Dragan Gligora: Labirint

Još sam dobro i prošao. Mogao sam ostati bez pameti, ili bez glave, bez ruku i nogu, jednog ili dva oka. Mogao sam ostati bez sluha i kuće, bez psa i mačke, bez rodbine, grada, ukućana. Mogao sam ostati bez svega. Ovako nešto kao imam, ali me to ne zadovoljava. I zato hoću više. Što zapravo i nije loše, ne, to je sasvim u redu. I kada se uzmu u obzir sve nesreće, progoni, stradanja, svakidašnje nevolje, otkazi i ovrhe, ja sam negdje u zlatnoj sredini. To znači da mogu rano ujutro ustati bez prevelike grižnje savjesti, ući u auto i zapaliti ga isprve. Gume su nove, osiguranje ima, vidim dobro cestu ispred sebe, pazim na svaki znak, dolazim na posao, odradim posao, dolazim kući kasno, ali ipak ručam i onda zauzmem na kauču onu pozu embrija i slatko zaspim. To se zove zaborav. Svijeta nema, samo ja i još jednom ja, i tišina. Nema ničeg opipljivog. Snovi su strašni, ali i njih nekako prebrodim i budim se negdje oko ponoći. Čudan sat, ali ja sam potpuno opušten i naspavan. A sada dolaze slatke brige – hoćemo li potonuti u nirvanu ili nešto napraviti, još gore od toga. Nešto za jesti ima, poslije toga dvije cigarete i tišina. Svježi zrak dolazi izvana, čuje se negdje i lavež, buka, pa nestane sve, potone u svoj zabašureni besmisao. To je moj svijet. Sve ostalo je prošlost ili budućnost. U tom sada već zatvorenom svijetu, u toj samici isto tako odrađujem svoje snove na javi. Vraćam se u prošlost i ta mi nostalgija pomalo smeta, ide mi već na živce, ne vidim od nje ono što se zapravo dogodilo, a dogodilo se jest i koga to više briga. Ispred nas toliki resursi, moderna tehnologija, EU fondovi, sjednice, primanja, gužve, stanje na cestama, svađe sa susjedima, turisti i vrijeme. Treba se veseliti, treba slaviti novi svijet, bez ikakve ironije. Što nam drugo preostaje!

Foto: www.pexels.com

Odgovori