Davor Mandić: Crtica o jednoj Vavinoj knjizi

Kaže Vava na kraju prvog odlomka prve priče, one o davnom slijetanju Amerikanaca na Mjesec, iz knjige „Canzoni d’una volta“ (Studio TiM, Rijeka, 2017.): „Svi padnu na foru jer sam uvjerljiv u entuzijazmu“. Istina, i skoro 50 godina kasnije, Vava je uvjerljiv u svom entuzijazmu, pa ovu knjigu čitamo i kao bildungsroman i kao crtice iz života i kao pseudoautobiografsku prozu. A što tek reći u vezi s paralelizmima koji nam se otvaraju svakim novim čitanjem knjige? Tako, dok sam je prije nešto vremena konzumirao kao beta čitač, oduševljen lepršavim, komunikativnim Vavinim publicističkim stilom, nisam ni sanjao da će ovaj Čovjek na Mjesecu, Major Tom i tko sve ne, uspostavljati i posebne odnose s Muskovom orbitirajućom Teslom i Space Oddityjem. Ali što drugo da rade ljudi stasali na Davidu Bowieju, nego da dijele svoje pobratimstvo lica u svemiru, pa koliko god posve različitih apetita i ambicija.
Prije nego što se posvetim onome što možete naći u ovoj knjizi, podsjetio bih na to tko je i što je Vava. Osim što je frend, on je prava, dobra rokerska duša Rijeke. Ono što nazivamo riječkim zvukom dobrim je dijelom njegova zasluga, a o njegovim zaslugama za pokretanje mrtve riječke literarne scene uvijek i snažno i opetovano valja govoriti. Nemojte me krivo shvatiti, nije da prije Vave i Ri lita nije postojalo pisaca, pa pobogu od starije garde Stojevića, Drndić, Kraljića, preko nešto mlađih Jahića, Prtenjače, Žmirića… i izvan Ri lita pisalo se dobro i plodno, no nije postojala scena. Pojavom Ri lita, pojavila se i scena; taj planet Ri lit ima neku orbitu i privlači kao Mjesec američku ekspediciju one mlađe, književnike-aspirante, kojima je čast naći se u njegovu okrilju.
No tu smo zbog Vavinog pisanja, koje on uporno, a posve neopravdano, stavlja negdje u zapećak svojih kreativnih pregnuća. Zašto to radi? Pa jer može, jer ima svoje ventile u glazbi, dok pisanje doživljava kao nešto neopterećujuće, što je tu bez neke ambicije ili grča. I taj dio je dobar, jer onda mogu nastati i ovakve, opuštene knjige.
Naime kada piše tzv. čistu prozu, ponekad iz ipak mikronomske literarne ambicije, znade mu se omaknuti kakav pretjerano literarni izraz, diskurs koji odudara od onoga našeg Vave kojeg pozanjemo. Ja sam posebno osjetljiv na to i uvijek ga upozorim da mu to ne treba, da se ne mora skrivati iza literarizacije teksta, namjernog oneobičavanja diskursa ne bi li on dobio na dubini, jer ga to može odmaknuti od prirodnosti i lakoće pripovijedanja za koju znamo da je posjeduje. I što je upravo dokazao ovom knjigom.
No da ne budemo nepošteni prema njegovoj biografiji, valja osim zbirke priča „Odstranjivač ljubavi“ i romana „Srce od gume“ spomenuti i začudnu i prerano, a potpuno nezazluženo zaboravljenu „Lanternu iskopanog oka“, diskografsko-literarni projekt kakav se na ovim prostorima nije rodio. Podsjetite se tog projekta, stavite tu ploču u tatin gramofon i pročitajte priču o pustolovinama jednog posebnog lika.
Ovdje pak, u ovom „kanconjeru“, ima 30 priča, od kojih je 26 autobiografskih proznih zapisa, na tragu popularnih i potentnih (pseudo)autobiografskih proza u posljednje vrijeme, te četiri punokrvne kratke priče.
Čitatelj će tako osim o američkom osvajanju Mjeseca i jednom dječačkom čitanju tog osvajanja, u nekoj dalekoj Rijeci, čitati i o koncertu Ikea i Tine Turner u Rijeci (kako se to sad čini daleko s obzirom na to da je zadnja zvijezda u ovim krajevima bio Thompson), zatim o pobjedi NK Rijeke nad Trepčom 1978. na Marakani (kako se sad to čini daleko, s obzirom na to da ne može pobijediti ni Cibaliju), zatim o termitima, lauferima, en faceovima, Palachu, koncertima, putovanjima… svemu onom što čini odrastanje jednog posebnog rokera i budućeg pisca, što god on o tome mislio, u gradu na Rječini.
Ali čovjek ne može stati čitati, a onda i željeti, kad jednom zaroni u ovaj tekst: vjerujem, naime, da će svi imati svojih želja u smjeru onoga o čemu bi htjeli da Vava piše, pa predlažem da otvorimo grupu i zaspemo Vavu svojim zahtjevima, tako da nam jednom napiše i „Canzone d’una volta. Due“. Ja ću krenuti sa svojim željama. Koliko god mi je super što sam saznao da Vava zavodi žene po čekaonicama kod doktora (priča „Volim ponedjeljak“) u suigri nesigurnosti i iznenadne provale hrabrosti, problem je što je riječ o nekoj Jasmini. Što me briga za Jasminu; gdje je tu Iva?. Da bi riječ… Pa onda „Oči su ti ocean“, aloo! I znam da ju je objašnjavao Žmiriću u njegovoj knjizi, ali koga briga za to, to je Vavina priča za koju mi želimo da bude i naša.. Pa onda Richardsova trzalica s koncerta Stonesa u Zeltwegu, šta je s njom? Dala bi se ona i fikcionalizirati, siguran sam, u nekoj priči u kojoj Richards izranja iz neke urne na polici, kao Genie from the bottle, itd.
No vratimo se ipak onome što u knjizi jest. Evo npr. zadnja priča tog prvog, (pseudo)autobiografskog dijela, gotovo je dajdžestirana verzija knjige, dnevnik „Vremenski putnik“, koji lijepo pokazuje moc fikcijsko-fakcijske igre koju Vava tako vješto plete cijelo vrijeme. Naravno, ova knjiga nije knjiga memoara u kojima će čitatelj naći baš sve pojedinosti iz Vavina zanimljivog života, ali dobit će okuse i mirise jednog vremena i jednog grada, koji u Vavinu promišljanju prekrasno balansiraju izmedju lokal-patriotizma i čistog kozmopolitizma.
Ja sam uvijek malo ljubomoran na one koji vole svoj grad, svoje tlo i krv, jer ja to nemam, a vidim da im pričinja neko zadovoljstvo, identitetsku kotu. Naravno, vrlo često, pa i prečesto, ta je kota obojena hejtom prema Drugome i drugačijem, zato valjda to i nemam, ali ima onih, na koje se dakle može biti ljubomoran, koji tu svoju ljubav ne nose kao križ kojim lupaju drugima po čelu, nego tek kao polaznu točku promišljanja sebe u svijetu. A Vava je taj tip, on kreće od Rijeke, ali na njoj ni izdaleka ne završava, okrenut svijetu, svijetu glazbe, knjige, filma, televizije.
I tu nam svima može biti putokaz.

Foto: V.B.Z.

Odgovori