Dario Sorgent: Psi: ljudi za neznalice

Sivi smo.
I tupi.
Dobro, otupljeni.
S natruhom zločestoće.
Tako smo naučeni, tako da se uvijek možemo pravdati da nismo krivi. Barem sami sebi.
Svaki trenutak je potencijalni znak ravnoteže, sklada čovjeka s prirodom i sobom samim, moćne i pozitivne energije ili Milosti Božje.
Imali smo šesto čulo, pa su nas naučili da ga izgubimo, pa to sve lijepo ignoriramo. Zato (što) smo siromašni. U svakom smislu. Duhovnom, materijalnom i emotivnom. I postajemo sve siromašniji. Prirodno, želimo pobjeći od te činjenice i osjećaja pružajući si površne zabave, jedemo govna, tonući psihološki i materijalno u ista, a sve s prividnim ciljem,koji je zapravo opsesija, ‘da mi bude dobro pod bilo koju cijenu’, dok onaj realni cilj kojemu se i stremi, vodi u devijantni hedonizam. Posljedice su neizbježne.
Ono utječe na psihološki aspekt karaktera , volje i ciljeva čovjeka. Sila, energija ili Bog, kako sam rekao, uporno pokušava pomoći čovjeku, pruža mu ruku i daje znakove.
Svaki se alkoholičar, narkoman ili ovisnik drugačije vrste, nakon prvotnog bezbrižnog i lelujavog osjećaja, osjeća kasnije još gore. Čovjek koji je stvorio samo površnu viziju dobrog života,osjeća u nutrini da nešto nije u redu.To su znakovi. To će ga odvesti u tešku borbu samog sa sobom(a na tom putu zaista ima velike šanse za uspjeh jer će sve oko njega činiti da mu pomogne) ili u još veći ponor koji, nažalost, u velikom broju vodi i u psihičku i u fizičku bolest.
Čudi me čuđenje koje proživljavaju ovi potonji.
Uporno su dobivali signale koje su ignorirali. Bez osuđivanja, strah je normalan. Samo nije bilo motiva i snage suočiti se s njime. Vjerujem da je i važno koga smatraju odgovornim za svoje stanje. Mada nikada nije kasno za shvatiti, vjerovati i upustiti se u borbu.
Tu su i djeca.
Današnji način života, zabave djece i mladih ukratko je autodestrukcija i otuđenje, s tendencijom da neće biti bolje, osim na njihov način.
Govorim to ne kao konzervativac niti sam sklon generacijskom sukobu.
Smatram se mladim,mada to bas vise i nisam, živio sam ‘rokenrol’, svirao, nespavao, ludovao… ali znao sam i osjetio posljedice. Nisu mi se svidjele pa sam uspio i to riješiti u korijenu.
Vratimo se, svjesno, onime što su primili od svojih roditelja, muško i žensko obično, prenose na svoju djecu. To bi, kao, bio odgoj. Nesvjesno, i češće viđeno je da svoj način i viziju života također prenose na svoje potomke. To može biti neodgoj. Nevjerojatno je kako ljudi ne poznaju svoju djecu. Sve više vjerujem da se možda i boje ih poznavati. Ta ‘nova’ djeca čak izgledaju drugačije. Oni brzo rastu, hibridni, fizički napredni… Kao da su hranjeni koncentratom za djecu.
Psihološki, njima autoriteti ništa ne znače, niti ih imaju. Što znači da vrlo rijetko imaju i granice. Pokazuje se to u pubertetu, koji čini mi se, sve brže dolazi, pa je njihova faza buntovništva jako loša kombinacija s nepoznavanjem granica. Očituje se, što sve više čitamo i nažalost vidimo, u čestim nasiljima među vršnjacima, internetskim prijetnjama i maltretiranjima, pomaknutim načinima zabave (Rusi su fenomenalni. Njih ima puno pa se svašta može naći na internetu. Tamo je mladima in snimati selfije na čudnovatim lokacijama. Pa tako to rade obično na rubovima 37 kata nebodera ili viseći s istog iznad dvjestometarske provalije, pa to nerijetko, vjerujem, završi s fatalnim posljedicama). Hladni su i dalje žele sve i odmah. Naši su našli način kako da ostvare svoje ciljeve napuštajući domovinu koja im nije pružila ništa osim saznanja da znanje ne znači ništa. Štoviše, ono je nepoželjno. Živimo u svijetu koji nam prikazuju. Stoka mora biti mirna. Kako živimo u virtualnom svijetu, sve smo emotivno prazniji, voajeri vlastitog života. Podražaj tražimo u drugim stvarima. Nikad dosta adrenalina.
Sve hoćemo realno i životno.
Al’ na televiziji.Ne u svojoj kući.
Zato gledamo znane nam emisije… Čak je i sport postao gladijatorski. Osobno, to volim, ali vjerujem da nije za svakoga da gleda. Zato se i daje u kasnim noćim terminima.
Hoću reći da ne živimo.
Tu stagniramo, a svoju djecu oblikujemo i potičemo da se što brže unište.
Nismo krivi, napravljeni smo dobrima. Samo smo odgovorni za ono što činimo i što smo učinili.
Kako dalje… treba slušati sebe, prirodu, ravnotežu, energiju, silu, Boga…
Imam dva psa.
Obožavam ih. Moram sebično priznati da i oni mene. Pokazuju mi da sam im sve. Nije da to želim. Njihove oči govore umjesto jezika. Bezgranična ljubav, odanost, toplina, bliskost, prihvaćanje loše energije na sebe, žrtvovanje…
Nema toga u našoj vrsti.
Mi smo nebitni. Sami smo se doveli u tu situaciju da ne služimo svrsi.
Čak niti ne održavamo ravnotežu.
Počnimo učiti od drugih ono što je u nama dobro i što nas čini ljudima.
Možemo početi od pasa.

Foto: www.pexels.com

Odgovori