Bože Bilobrk: Brazilka Rosa

Cijelu prošlu zimu pa sve do sredine lipnja, kada su već svi građevinski radovi zbog turističke sezone morali biti prekinuti, proveo sam na Hvaru, radeći na jednoj baušteli.
Šetnje uz Cetinu s mojim psom, čitanje, pisanje, zapravo, sve ono što sam ostavio kod kuće, strašno mi je nedostajalo. Glede ova dva zadnja hobija, na Hvaru mi je to bilo skoro nemoguće. Osim što je apartman u koji sam se navečer vraćao bio pretijesan, trojica mojih cimera ometali bi me glasnim pričanjem ili gledanjem televizije, tako da sam to ostavljao za one rijetke trenutke kada sam ostajao sam ili kad bih otišao kući.
Za Uskrs, kada sam dobio pet slobodnih dana, uspio sam čak napisati prvu verziju priče o lijepoj Filipinki Isabeli. Tu pripovijest mi je ispričao jedan starac koji je navraćao u dućan, u kojemu sam kratko radio nakon završetka srednje škole. Još kao jako mlad otišao je raditi na neki američki trgovački brod. Putovao je od Indije do Amerike, a Isabelu je upoznao za vrijeme šetnje New Yorkom i ona je bila njegova prva ljubav. Dok sam pregledavao napisano, uvidio sam da bi, nakon što ispravim sve greške, to mogla biti dobra priča i jako mi je bilo važno da ju što bolje uobličim, pošto se radilo o istinitom događaju.
Stoga sam se i na trajektu dok sam se vraćao na Hvar, tražeći neko osamljeno mjesto, popeo na palubu i dohvatio olovke.
Vrijeme je bilo toplo i puhao je tek lagani povjetarac. Sjeo sam za stol, zagledan u svoju bilježnicu.
“Pišete nešto”, začuo sam iza sebe nepoznati ženski glas i to na engleskom jeziku.
Okrenuo sam se i opazio atraktivnu brinetu od nekih dvadeset, dvadeset i pet godina. Prvo što sam opazio, bilo je njezino savršeno oblikovano tijelo, lijepo osunčano lice, velike zelene oči, ma, sve sam zapazio. Na sebi je imala crvenu haljinu koja joj je dopirala do koljena. U lijevoj, njegovanoj ruci, nehajno je držala cigaretu. Zapravo, od glave do pete, cijela je bila savršena.
“Da”, rekao sam zatvarujući bilježnicu.
“Pišete li samo za sebe, ili za publiku?” Nisam baš volio razgovarati o svom pisanju s nepoznatim ljudima, ali ova je djevojka ipak bila nešto drugo.
“Pa za publiku.”
“I jeste li već objavljivali?”
“Nešto malo, par priča za djecu po nekim časopisima i jedan roman u Velikoj Britaniji.”
“Zaista?” U njenim očima moglo se pročitati zanimanje. Odmahnuo sam rukom kao da to nije velika stvar.
“Priče su mi onako, neloše. Doduše, nemam ih još dovoljno za knjigu. A što se tiče romana, prodaja je bila nikakva. Sada mi je drago što je tako ispalo, jer zapravo i nije bio nešto. Bavim se mišlju da napišem novu verziju i ponovno ga objavim.”
Upitala me je za naslov romana. Odahnuo sam s olakšanjem kada sam shvatio da nije čula za njega.
“Očito puno čitate?” upitao sam.
“Da, to mi je posao. Završila sam književnost, a danas radim kao pomoćnica glavnog urednika u jednoj nakladničkoj kući. Prije nekoliko mjeseci započela sam rad na svom prvom romanu.”
Bio sam oduševljen što sam sreo nekoga tko ima iste interese kao i ja. Pogotovo tako zgodnu curu poput nje. Upitao sam je odakle je.
“Iz Brazila”, odgovorila je. “A vi?”
“Ja sam iz jednog selo uz rijeku Cetinu, udaljenog od Splita oko trideset kilometara. A, vi ste prvi put u Hrvatskoj?”
Odmahnula je glavom.
“Kao djevojčica bila sam s roditeljima tjedan dana u Splitu. Bilo je to 1997. godine. Split mi se jako svidio. Ovaj put sam došla sama. I nemojte mi, molim vas, govoriti vi. Tako se osjećam staro.
“To isto vrijedi i za tebe.” Nasmijali smo se u isti mah. Pružila mi je ruku i predstavila se. Zvala se Rosa Esvent. Bilo mi je neobično da je tako zgodna djevojka doputovala sama u Hrvatsku, i to iz Brazila. Kao da je pročitala moje misli, rekla je: “Planirali smo ići dečko za kojeg sam bila zaručena i ja, ali prekinuli smo prije mjesec dana. Saznala sam da me je varao s mojom najboljom prijateljicom.”
Nervozno se nasmijala i bacila dogorjelu cigaretu preko ograde u more. Pripalila je novu i nastavila povišenim tonom: “S tom prijateljicom sam skupa odrasla! Bila mi je poput sestre i tko je uopće mogao zamisliti da će mi takvo što napraviti. Eto, zato sam odlučila poći na putovanje, da malo dođem sebi i možda usput pronaći i inspiraciju za pisanje.”
Odmah zatim na njen zahtjev promijenili smo temu i započeli razgovor o knjigama i pisanju. Ispostavilo se da je ona jako voljela ljubavne romane, a ja krimiće. Ispričala mi je da je kao urednica, prema nalogu direktora bila primorana pripremati svakojaka ‘smeća’ za objavljivanje, a ona djela koja su se njoj sviđala bila su odbijana. Uvijek je imala osjećaj da može napisati puno bolje od tih, čija je djela uređivala. To ju je i ponukalo da pokuša. Ja sam njoj ispričao da sam rukopis svog romana poslao na sve adrese izdavačkih kuća u Hrvatskoj i da nikada ni od koga nisam dobio odgovor. Ali, zato mi je to u Velikoj Britaniji uspjelo iz prvog pokušaja. “Ne znam, valjda im je moja priča bila onako, egzotična”, nasmijao sam se.

Nakon što je trajekt pristao, skupio sam hrabrosti i upitao je je li voljna da se nađemo još koji put. Možda na ručku, ili piću. Rekla mi je da bi joj bilo drago. Smještaj joj je bio u gradu Hvaru, a moj u naselju Jelsa koje je bilo udaljeno dvadesetak minuta vožnje automobilom, a na večeru sam odlazio u restoran koji se nalazio u blizini njenog apartmana. Ali, tu je postojala kvaka koja mi nije išla na ruku. Rosa nije imala mobitel. Namjeravala je odmah sutradan kupiti nekakav na bonove, pa sam joj na komadić papira napisao svoj broj da me nazove ako bude htjela.
Od tog trenutka mi Rosa nikako nije izlazila iz glave. Jednostavno, bio sam zaljubljen do ušiju. Imala je sve ono o čemu sam cijelog života maštao.
Moj je mobitel stalno bio uz mene, pripravan za njezin poziv.
Prošlo je nekoliko dana, zatim je došao vikend i moj odlazak kući, ali od Rose ni glasa ni traga. Pomislio sam da je jednostavno izgubila zanimanje za mene. Nedavno je prekinula sa dečkom i nije raspoložena za novu vezu i upoznavanja, govorio sam si. Uostalom, zašto bi ona uopće bila zainteresirana za mene? Lijepa je i ima novca, čim si može priuštiti ljetovanje na Hvaru, a ja moram paziti koliko ću pića popiti tijekom večere, kako bih uštedio. Istog časa prekorio sam se zbog takvog načina razmišljanja. Budalo! Ne smiješ nikada umanjivati svoju vrijednost, samo zato što ne zarađuješ mnogo. Možda se samo nije stigla javit. Uostalom, nije isključeno da je ona bila tip cure, koja je najprije gledala dušu, jer zašto bi mi inače i pristupila, kad već nisam bio i neki ljepotan. Nos mi je prevelik, a bio sam i proćelav. Ipak, morala je zamijetiti moje nabildane ruke, a i visinu. A oćale?! Pa zar zbog njih i nisam ostavljao dojam intelektualca, načitanog tipa, a cure su to voljele. A i sam naš susret odigrao se kao na filmu, baš kao da se sama sudbina umiješala i poslala me toga dana na palubu broda.
S nadom da ću je možda negdje susresti, završavao sam s večerom prije ostalih i odlazio u šetnju gradićem u nadi da ću je sresti. Moje kolege su obično ostajali popiti koje piće i meni je to bilo sasvim dovoljno vremena. Sa Zdravkom, koji je bio naš vozač, dogovorio bih se kada ćemo se naći kod kombija. Nisam znao koji je točno apartman Rosa iznajmila, a bilo mi je glupo kucati na svaka vrata i pitati da li je tu odsjela neka djevojka iz Brazila.
Nakon što je prošao i drugi tjedan, sam sebi sam kazao da moram prestati misliti na nju, te sam se okrenuo prema Hvarankama u dućanu, gdje sam kupovao marendu. Međutim, njima očito nisam bio baš nešto zanimljiv, jer su na sva moja udvaranja ostajale mrtve-hladne.
Bio je četvrtak i s nestrpljenjem sam iščekivao sljedeći dan da mogu kući. Dvojica mojih cimera, Petar i Antun, vozač Zdravko i ja, upravo smo išli s večere prema kombiju, kada sam je ugledao. Išla nam je u susret žurna koraka i pogleda uprtog u pod. Iako je svoju dugu smeđu kosu obojala u crno, odmah sam je prepoznao. Srce mi je počelo ubrzano lupat.
“Rosa!” uzviknuo sam. Kada me je ugledala, potrčala mi je u susret i objesila mi se rukama oko vrata.
“O Bože, kako mi je drago što te vidim!”
“I meni je drago što tebe vidim. Otkud ti ovdje? Mislio sam da ćeš me nazvati, ali kako nisi, pomislio sam da si jednostavno bila prezauzeta.”
“Nije to. Možda će ti se učiniti glupo, ali izgubila sam onaj papirić na kojem si mi napisao svoj broj. Upao mi je ispod kreveta dok sam raspremala kofer, a vlasnica ga je bacila kada je sljedeći dan čistila apartman.” Zdravko, Petar i Antun promatrali su nas sa zanimanjem, pa sam ih upoznao sa Rosom. Da bih izbjegao nepotrebna objašnjavanja, a i moguće scenarije koje bi njih trojica međusobno mogli iskonstruirati – pogotovo poznavajući Petrov dugi jezik i bujnu maštu – predstavio sam je kao prijateljicu s Facebooka. Rosa se rukovala s njima pomalo nezainteresirano, a zatim je ponovno usmjerila svoju pozornost na mene.
“Idemo u šetnju, a iza toga bismo mogli na piće.”
Bio sam pomalo iznenađen njenim prijedlogom.
“Rado bih išao sa tobom, ali upravo se sa kolegama vraćam u apartman. To je u Jelsi a sutradan ujutro moram biti na poslu.”
“Ja ću te odvesti. Iznajmila sam automobil.” Pogledao sam Zdravka upitno. On je znao engleski, pa je razumio o čemu smo Rosa i ja razgovarali. samo je slegnuo ramenima.
“Kako te volja. Ali, ako se ujutro u sedam ne pojaviš na poslu, šef bi te mogao najuriti.”
“Ne brini se, doći ću”, rekao sam. Rosa me potom uzela za ruku i povela za sobom. Ušli smo u staru jezgru grada, te se uskim kamenim stubama uspeli do tvrđave. Sjeli smo na jednu klupicu odakle smo imali pogled na cijeli Hvar. Rosa je šutjela, a ni ja se nisam usudio išta kazati da ne pokvarim taj trenutak bliskosti. Ipak, u njenom držanju primijetio sam dozu zabrinutosti, pa sam je upitao što je muči. Nekoliko je trenutaka šutjela prije nego što je progovorila: “Pa, znaš, ovaj… Ne bih te htjela opterećivati sa svojim problemima.” U meni se odmah probudio zaštitnički nagon. Uhvatio sam je za ramena i pogledavši u oči rekao odlučnim glasom: “Nije to nikakvo opterećivanje. Ako te nešto muči, inzistiram da mi to odmah kažeš.”
Rosa je uzdahnula.
“Prije nekih pet dana, gospođa kod koje sam iznajmila apartman, rekla mi je da se neki muškarac raspitivao za mene. Po opisu kojeg mi je dala, odmah sam shvatila da se radilo o Felixu De Malou za kojeg sam bila zaručena. Odmah sam napustila taj apartman i iznajmila drugi u Ivan Dolcu. Znaš, on je lud i sposoban je svašta.”
“A, zašto si onda bila sa njim kada si znala kakav je?”
“Stvarno nisam imala pojma dok nisam raskinula s njim. Evo ti jedan primjer. Dok sam jedne kasne večeri zaključavala automobil na parkiralištu ispred zgrade u kojoj stanujem, on se odjednom stvorio iza mene. Možeš li to zamisliti?! Po mrklom mraku izronio je iz jednog portuna kao kakav manijak! Srce mi je umalo puko od straha. Počeo mi je govoriti da me voli, kako mu je žao što me je prevario i molio me je da mu dam još jednu šansu. Kako sam bila prestrašena i bijesna, izvrijeđala sam ga i zaprijetila mu da ću pozvati policiju ako me odmah ne pusti na miru. Felixu se u tom trenutku, potpuno preobrazio. Uhvatio me je za vrat i počeo gušiti. Rekao mi je da će me radije ubiti, nego mi dozvoliti da ga ostavim.”
Tu je Rosi glas zadrhtao. Nekoliko je trenutaka šutjela prije nego što je nastavila: “Pred očima mi se počelo mračiti. Već sam pomislila da mi je došao kraj. Srećom, naišao je jedan moj susjed koji se upravo vraćao sa svojim psom iz šetnje. Kada ga je Felix ugledao, pustio me je i otišao. Taj sam događaj prijavila policiji. Odredili su mu zabranu pristupa na pet metara. Pet metara, hej! Koji glupi zakon! Ipak, to ga nije omelo da ga i dalje nastavim svakodnevno viđati; u trgovini, ili u kafiću kada bih sa prijateljicama izašla na piće. Ne bi mi se uopće obraćao, već bi se držao tih pet metara udaljenosti, praveći se kao da se slučajno našao tu. I, kada sam saznala da je došao ovamo za mnom na Hvar, smučilo mi se. Zato sam i obojila kosu u crno da me ne bi odmah prepoznao ako me slučajno ugleda. Tako se bojim.” Ramena su joj se tresla.
“Ništa ti ne brini”, rekao sam i prebacio ruku preko njenog ramena. “Baš bih volio da naletimo na njega da ga naučim pameti!” Čini mi se da sam tada ugledao tog tipa, da bih ga bio udavio, koliko sam bio ogorčen i ljut.
“Hvala ti”, odvratila je i naslonila glavu na moje rame. “Tako mi je drago što si sad uz mene.” Nisam je više mogao ostaviti samu, pa sam prisato otići sa njom do njenog apartmana, prespavati i da me sutradan ujutro ona odveze na posao. Ne znam više koliko samo tako sjedili i potom laganim hodom držeći se za ruke kao pravi par, otputili do njenog iznajmljenog automobila koji se nalazio na parkiralištu preko puta autobusne stanice. Riječ je bila o žutoj bubi kabrioletu.
Naša relacija Ivan Dolac je naselje na južnoj strani otoka Hvara. S ostatkom otoka povezana je uskim tunelom zvanim Pećina koji prolazi kroz brdo na kojem su zasađeni vinogradi i borova šuma. Odlikuju ga brojne kamene kuće i plaže uz koje rastu palme i po mom mišljenju, jedno je od naljepših mjesta na Hvaru.
Rosa je bubu zaustavila na pošljunčanom parkiralištu ispred kamene trokatnice uz plažu i isključila motor.
“Jesi li gladan?” upitala me je. “Dolje, malo niže uz plažu ima krasan restoran.”
“Maloprije sam večerao.”
“Ali, ja od jutros nisam ništa jela. Ako ti ne želiš jesti, barem mi se pridruži za stolom. Inače kuham sama, ali večeras za to nisam raspoložena.”
Tu večer, prije nego što sam na Hvaru naletio na Rosu, večerao sam pizzu, jer mi sarme i pire koje su nam nudili, nisu bili po guštu. Znao sam da ću od pizze već ujutro rano biti gladan, pa sam ipak na kraju pristao da zajedno večeramo. Sjeli smo na veliku terasu, odakle se pružao pogled na more i Paklene otoke. Bilo je toplo, bez daška vjetra. Praktički bonaca, a zalazeće sunce žutom je i crvenom bojom ozarilo horizont, pružajući našim očima predivan prizor. Visoki konobar kratke sijede kose i elegantnog izgleda došao je do našeg stola da uzme narudžbu. Na moj prijedlog naručili smo musaku od krumpira sa mljevenim mesom, a za piće točeno pivo. Osim nas nije bilo drugih gostiju. Pivo i večera savršeno su mi prijali. A, bilo mi je drago što se i Rosi svidjela, jer kako mi je bila rekla, nikad prije nije jela musaku. Nakon što sam plato račun, pozvala me je u kratku šetnju plažom. Bilo nam je još prerano da odemo na spavanje. Počelo je puhati jugo i more se uzburkalo. Kao i na cijelom otoku, do početka turističke sezone vladala je prava pustoš. Do stjenovitog dijela plaže koja je bila kao stvorena za zaljubljene parove, došli smo čvrsto zagrljeni. Rosa je izula jednu cipelu i umočila stopalo u more.
“Poprilično je toplo”, rekla je. “Što kažeš na to da zaplivamo?”
“Zar sada? More sigurno nema ni sedamnaest stupnjeva. Osim toga, nemam ni kupaće gaće.”
“Ja na sebi već imam kupaći kostim”, odvratila je dok je otkopčavala košulju i traperice. Nisam se okupala u Jadranu od kad sam zadnji put bila s roditeljima i nemaš pojma koliku imam želju. Tko zna kada ću opet imati priliku. Ti na sebi imaš obične gaće?”
“Imam, ali…”
“Onda se kupaj u njima. Nije vrag da si toliko sramežljiv.”
Vragolasto se nasmijala. Nisam htio da moje ponašanje bude na razini sramežljivog srednjoškolca, pa sam se svukao i ostavio odjeću pokraj njezine. Nakon što je zagazila do koljena i to samo u minijaturnom kupaćem kostimu, dobro se poštrapala po prsima i onako zanosna, nestala ispod površine vode. Prošlo je nekoliko trenutaka. Zatim su se ti trenutci pretvorili u minutu. Počeo sam osjećati zabrinutost. Došao sam do mjesta na kojem je ona zadnji put stajala i skočio za njom. I to je zadnje čega se sjećam.

Foto: www.pexels.com

Odgovori