Bože Bilobrk: Brazilka Rosa, II. dio

Podvodni grad

“Božeee! Bože, probudi se!” Otvorio sam oči i ispred sebe, možda cijelu minutu, vidio samo bjelilo prošarano crnim točkama, kao kada se na televiziji pojave smetnje, a, u ušima sam čuo pištanje. Kada mi se vid u potpunosti razbistrio, opazio sam da ležim na velikom krevetu u nepoznatoj sobi. Iako u njoj nije bilo prozora, a vrata su bila zatvorena, soba je bila osvijetljena. Rosa je lebdjela iznad mene i smiješila mi se. Da, dobro sam rekao, lebdjela! Na gornjem dijelu imala je isti onaj kupaći kostimić, a umjesto nogu, imala je riblji rep!
“Majko moja, sirena!”, urliknuo sam.
“Pssst, tiše malo, probudit ćeš susjede”, znakovito je prislonila kažiprst na nosić i tek tada sam opazio da umjesto nogu i ja kao i ona, imam riblji rep…
“Ššš.. Što se to događa?! Gdje sam ja to?!”, proderao sam sav šokiran.
“Tiše malo”, ponovno je prislonila svoj lijepi kažiprst na nos. “Još je rano. Ne bih htjela da mi ona babetina šta živi preko puta lupa na vrata zbog buke. Dođi za mnom u kuhinju, popit ćemo kavu i sve ću ti objasniti.”
“Da li se mi ovo nalazimo pod vodom i plivamo?”
“Da”, odvratila je i izašla iz sobe, a ja sam krenuo za njom. Iznenadio sam se kojom sam se lakoćom snalazio pod vodom, kao da sam uvijek bio tu. Ušli smo u kuhinju koja je ujedno bila i dnevni boravak. Bili su skladno namješteni; sa TV-om, velikim staklenim stolom bez stolica, aparatom za kavu i mikrovalnom pećnicom. Rosa je uključila aparat i već za manje od minute na stolu su se našle dvije šalice iz kojih se pušila kava. Nije baš da mi se pila i više sam samo stajao prekriženih ruku, čekajući dodatno objašnjenje. Rosa se nakašljala i započela: “Dobrodošao u Atmaniju, državu pod vodom gdje žive samo mužjaci i ženke sirena. Ona se nalazi točno na sredini, u najdubljem dijelu Tihog oceana i postoji od kada postoji čovječanstvo. Atmanija broji svega dva milijuna stanovnika. Naši poglavari su kralj Ethanus i njegova žena Alfonsija. Žive u prekrasnom dvorcu na snježnoj planini Jonsered. Dvorac se može vidjeti čim izađeš van. U našem svijetu sve je isto kao i u tvome, samo što mi, eto, živimo pod vodom. Kada pogledaš gore i vidiš nebo, to zapravo vidiš kraj morske površine. Možeš plivati prema gore koliko god hoćeš, ali ne možeš je doseći bez kraljeve posebne dozvole. Kao što ni ljudi iz tvoga svijeta ne mogu ući bez da ih netko od nas ne uvede.” Rosa je zastala, iščekujući što ću ja reći.
“Ovo je san, ne može nikako biti stvarnost”, rekao sam. Kako bi me uvjerila u suprotno, repom mi je zalijepila zvučnu pljusketinu!
“Vidiš da nije”, rekla je sa smiješkom, pokazujući istovremeno svoje biserne zube: “Stvari ti zapravo ovako stoje. Potomci sirena i njihovih muževa, mogu biti samo žene. Kada one dosegnu zrelu dob za udaju, prema tradiciji bivaju poslane u tvoj svijet da si nađu muževe. Imaju rok od mjesec dana, i ako im to ne uspije, dobivaju najgoru moguću kaznu – bivaju pretvorene u morsku pjenu, i nikada se više ne mogu povratiti.” Ovu zadnju rečenicu izgovorila je s dozom drhtavice u glasu. Kao da se bojala da bi i nju mogla zateći ista, zla sudbina.
“Znači, ona priča o tvom zaručniku je bila laž? Sve si to izmislila kako bi me dovukla ovamo?”
“Sve sirene lažu svoje odabranike dok ih ne dovuku u Atmaniju. Jer da neka od naših djevojaka koja dođe u tvoj svijet svojemu odabraniku odmah kaže istinu, on bi sigurno pomislio kako je ona skrenula. Zar ti ne misliš tako? A, meni je rok već bio istekao i nisam smjela riskirati.”
“A, što se događa s muškarcima koji ne žele ostati ovdje?”
“To se vrlo rijetko događa, mada nije nemoguće. U tom slučaju on mora otići do kralja i tražiti dozvolu za odlazak. A, ta ti dozvola sliči tvojoj bankovnoj kartici, samo što je naša od zlata i optočena biserima. Na kraju morske površine mora je pokazati Ethanusovom mlađem bratu Flojru koji ima ključeve od izlaznih vrata, a odbačenu sirenu čeka ista sudbina, kao i onu koja nije na vrijeme našla svog odabranika. Ako misliš da te lažem, slobodno odi do kralja i provjeri.” Gledala je u mene onim predivnim zelenim očima u kojima su se miješale strepnja i molba i kao da je željela reći; ‘A, ti… Ti nećeš otići od mene, jel tako?’ Možda sam trebao biti ljut što me je na prevaru odvukla u svoj svijet, ali, ja to jednostavno nisam mogao. Previše sam bio očaran njome, a sama pomisao na ono što bi je zadesilo ako je ostavim, ispunjala me je jezom. Istog trena zaboravio sam na svoje roditelje, braću, sestru i prijatelje. Možda mi je ipak sudbina odredila da ostanem sa njom i jedino što sam u tom trenutku osjećao, zapravo je – bila sreća i samo sreća.
“Naravno da neću otići od tebe”, rekao sam spremno, na što me je nježno zagrlila pritiskujući me svojim toplim i bujnim poprsjem.
“Hvala ti. Znala sam da si ti pravi muškarac za mene, moj divni i veliki dječače. I još ti nešto moram priznati.” Pogledao sam je upitno dok mi se tijelom razlijevala toplina.
“Znala sam da si me tražio po Hvaru, hajde, ne srami se priznati. Pa viđala sam te kako šetaš u blizini mjesta za koje sam ti rekla da sam iznajmila apartman, samo, morala sam se kratko pritajiti da budem što uvjerljivija. Moj apartman zapravo je cijelo vrijeme bio u Ivan dolcu. Kada sa svojim prijateljima išao sa večere, sračunato sam ti pošla u susret. No, sad ću te pozdraviti jer moram na posao. Vraćam se oko tri sata, a, nakon toga ću ti pokazati grad i upoznati te sa svojim roditeljima. Oni će biti presretni kada te upoznaju.”
“A, gdje radiš? Jel’ stvarno u nakladničkoj kući?”
“Ne, već u jednom frizerskom salonu. I tamo mogu zaraditi za jedan dan, koliko ti na baušteli za šest mjeseci. Jadničak moj, koliko si se namučio, a, imaš na karticama svega 30.000 kuna ušteđevine. I namjesto da radiš ono za što si stvoren, da pišeš romane, ti uludo tratiš svoj talent, a, to nikako nije u redu. Sreća pa si na kartice napisao i pinove, pa sam to doznala! I znaš što još? Raduj se, jer za nekoliko te dana vodim na Karibe gdje ćeš po cijele dane ležati pod palmama i uživati, jer si ti to zaslužio. Odoh sada, a ti možeš pisati dok se ne vratim. Pripremila sam ti i radnu sobu tamo”, pokazala je rukom prema jednim vratima. Ako ti nešto bude trebalo, ostavila sam ti novac u najgornjoj ladici radnoga stola. Dućan ti se nalazi odmah preko puta zgrade.” Iz ormara u hodniku uzela je košulju i odjenula je. Potom mi je u usne utisnula jedan vreli poljubac i kroz vrata odlelujala vani.
Neko sam vrijeme samo stajao tu kako bih složio dojmove, ali mozak mi je jednostavno bio blokiran. Razumio sam jedino da me je Rosa poznavala bolje nego sam ja samoga sebe.
Ušao sam u radnu sobu. Na sredini se bijelio radni stol sa ladicama, računalo marke IBM, šalica sa olovkama i nekoliko bilježnica. Sa lijeve strane uza zid, bila je polica sa knjigama a na gornjem zidu nalazio se veliki prozor. Pogledao sam vani i uočio nekoliko kamenih kućica, koje su bile replika starih kuća u Gojavi. Ovješene po prozorima, njihale su se školjke i morski konjici, a cvijeće svih boja cvjetalo ispred svakog ulaza.
Počeo sam razgledavati knjige. Bilo je tu raznih naslova koje sam volio čitati u djetinjstvu, od meni dragih Zane Greya i Karla Maya, krimići od Agathe Christie, Andersenove i Grimmove bajke i tako dalje. Njima ću se posvetiti kasnije, pomislio sam i uključio računalo. Otvorio sam Word program, kako bih nastavio pisati priču o djevojci Isabeli.
U međuvremenu sam shvatio da sirenama, budući da plivaju, nisu uopće potrebne stolice u stanovima, pa mi ni samo takvo stajanje sve vrijeme dok sam pisao, nije uopće predstavljalo napor. Ispisao sam jedno tri stranice, nakon čega sam odlučio napraviti kratku pauzu, spremio dokument u novu mapu pod nazivom Priče, ugasio računalo i otišao u dnevni boravak. Uključio sam televiziju i prelistao programe, ali na njima nisam pronašao ništa zanimljivo. Na svakom crtić o sirenama. Znao sam da će mi biti strašno dosadno ako ostanem u stanu do Rosinog povratka, pa sam se vratio u radnu sobu i u ladici pisaćeg stola, za koju mi je Rosa rekla da se u njoj nalazi novac, pronašao jednu novčanicu. Bila je relativno nova i smeđe boje. Na poleđini se nalazila slika kamenog dvorca s mnogo tornjića i prozora, koji me je podsjetio na dvorce iz Andersenovih i Grimmovih bajki, a s druge strane slika starijeg muškarca. Imao je dugu sijedu kosu, bijelu bradu i mišićavo tijelo. U rukama je držao trozubo koplje i sličio je na Neptuna. Ispod je crnim masnim slovima pisalo 50 tuna. Znači, tuna je naziv na novčanu valutu u Atmaniji. Na vješalici u hodniku sam pronašao crvenu majicu bez rukava s malenim džepićem u koji sam spremio novčanicu i izašao iz stana u potrazi za kafićem. Na visokoj snježnoj planini, vrlo nalik alpskom vrhuncu u Švicarskoj, uzdizao se dvorac, identičan onome na novčanici. Shvatio sam da je to dvorac kralja Ethanusa. Morao sam priznati da je u živo izgledao jako impresivno.
“Pazi kuda hodaš idiote!”, povikao je jedan starac kroz prozor žutog Spačeka, jer sam zagledan u dvorac, neoprezno zakoračio na cestu. Automobili nakrcani ribarskim štapovima i ostima, neprestano su prolazili i trubili. Ulice i vreva malo su me podsjetili na New York. Nije mi trebalo dugo da pronađem jedan kafić. Nalazio se samo nekoliko blokova dalje od Rosine zgrade. Svi stolovi bili su zauzeti, pa sam stao uz šank.
“Izvolite, što mogu učiniti za vas?”, upitala me je mlada prpošna konobarica, duge crvene kose koja joj se ovijala oko tijela, nakon što je sa tacnom u ruci došla do mene. Budući da sam već bio popio kavu, naručio sam cedevitu od limuna.
“Vi ste sigurno Rosin zaručnik?”, upitala me je pjevuckavim glasićem, nakon što je stavila čašu ispred mene.
“Da”, rekao sam. “A kako znate?”
“Vidjela sam vas sinoć kada ste došli, jer stanujem u istoj zgradi. Rosu inače poznajem cijeli život. Išle smo zajedno u školu.” Pružila mi je ruku gledajući me pravo u oči.
“Marilyn, a za prijatelje samo Melody.” Prihvatio sam je i lagano stisnuo.
“Znate li da sam pročitala onaj vaš roman i to tri puta? Ma, predivan je. Voljela bih pročitati još nešto vaše.” A kako vi imate jake mišiće na rukama, baš je Rosa sretnica, ma, mogu li ih samo malo opipat?“ i ne sačekavši dozvolu, opipala mi je mišiće i udaljila se, dok sam ja gledao za njom, prepun ushićenja. Konačno da i to doživim da se nekome svidi moj roman. Inače su sve sirene u kafiću bile prekrasne. Svaka je imala dugu kosu, a, od odjeće, samo prsluk na cvjetiće.
Ostavio sam novčanicu na šanku i izašao. Odlučio sam još malo razgledati grad, a nakon toga se vratiti u stan i nastaviti sa pisanjem. Ušao sam u jednu ulicu posve nalik na onu u kojoj je stanovala moja Rosa. Tu nije bilo nikoga. Ne znam više koliko sam tako plivao, možda nekih pola sata. Upravo kada sam se htio vratiti, začuo sam iza sebe prijeteći muški glas: “Stoj, ili pucam!” Okrenuo sam se i ugledao mladića od nekih dvadesetak godina u otrcanom zelenom kaputu. Lice mu je bilo prekriveno šarenim šalom, tako da su mu se mogle vidjeti samo oči, a, na glavi je imao smeđi kaubojski šešir.
U ruci je držao revolver. Instinktivno sam podigao ruke u vis, iako ni malo nisam bio uplašen. Tip mi je skroz bio smiješan.
“Tko ste vi? Što želite od mene?”, upitao sam radoznalo.
“Ne postavljaj glupa pitanja, nego vadi novac i sve što imaš!” U glasu mu se mogao nazrijeti očaj.
“Ali, ja nemam ništa.” Umjesto odgovora, tip me je zgrabio za majicu i pritisnuo uza zid.
“Samo mrdni i prosvirat ću ti glavu!” Počeo me je pretraživati što me je strašno škakljalo. Ipak sam znao sam da je najbolje da ostanem ozbiljan, pa sam ga i poslušao. Kako nije pronašao ništa, okrenuo me je prema sebi i zagledao u oči. U njima sam mogao pročitati srdžbu.
“Vi došljaci ste stvarno beskorisni!”, zarežao je. Nekoliko trenutaka samo je tako stajao, a zatim je snažno zamahnuo revolverom i opalio me njime po glavi. Bol je bila oštra. Pred očima mi se zamutilo i polako sam počeo tonuti u nesvijest.

Ponovno u Hvaru

“Budi se”, začuo sam glas našeg vozača Zdravka. Prošla je možda cijela minuta dok mi se vid nije u potpunosti razbistrio. Opazio sam da ležim u krevetu u bolničkoj sobi. Iznad kreveta, na metalnom stalku, visjela je boca sa prozirnom tekućinom koja je preko tanke gumene cjevčice i igle bila spojena u venu na mojoj ruci. Pokraj mene sjedili su naš vozač Zdravko, liječnik i još jedan muškarac. Liječnik je bio mlad, mršav, kratke crne kose i svijetlih očiju.
“Nemojte ga puno umarati”, rekao je tom drugom muškarcu. “Zovite me ako bude kakvih promjena.” Potom je izašao. Taj drugi bio je visok i koščat tip od nekih pedesetak godina. Imao je kratku sijedu kosu i zelene oči, lice mu je bilo usko i naborano. Bio je odjeven u plave traperice i majicu kratkih rukava boje bijele kave. U ruci je držao veliku knjigu crnih kožnatih korica. Nikad ga prije nisam vidio. Pogledao sam prema svojim nogama. Nisam uopće imao riblji rep! Sad sam bio još zbunjeniji. Ali, kako sam do vraga uopće dospio u bolnicu?
“Š… Što se događa i kako sam dospio ovamo?”, na jedvite sam jade uspio propištati.
“Drago mi je da si dobro prijatelju”, reče Zdravko. “Nego, da ti predstavim inspektora Marka Kirigina. On će ti sve objasniti.” Tip je kimnuo glavom i pružio mi ruku. Prihvatio sam je i mlako stisnuo. Potom je, da bi dokazao svoj identitet izvadio iz džepa službenu iskaznicu. Ovlaš sam je pogledao. Glava me je užasno boljela.
“Kako sam dospio ovamo i gdje sam izgubio svoj rep”, ponovio sam pitanje. Inspektor je preuzeo riječ: “Sve ću vam objasniti, ali dajte da vam prije toga postavim par pitanja. Prije dva dana otišli ste sa večere sa ovom djevojkom?” Iz knjige koju je držao u ruci, izvadio je list papira formata A4 i pružio mi ga. Bio je to crtež žene. Naježio sam se, nakon što sam prepoznao Rosu.
“Rosa, sirena”, rekao sam samo.
“Tako vam se predstavila?”, upitao je inspektor.
“Da. Pa, zar ona nije bila sirena?”
“Već više od tri godine tragamo za tom misterioznom djevojkom”, uzdahnuo je inspektor. “Ne znamo o njoj apsolutno ništa. Niti odakle, koliko ima godina ni kako se zove. Već je počinila niz pljački na otocima Braču, Šolti, Krku i Hvaru, na način što je zavodila muškarce. Prije nego što bi završili s njom u krevetu, ona bi ih preko hrane i pića drogirala. Potom bi im pokupila sav novac, bankovne kartice i, nestala. Tako je učinila i s vama. Vlasnica apartmana u Ivan Dolcu našla vas je kako ležite na krevetu neodjeveni, nakon što je drugo jutro ušla pospremiti apartman. Bili ste blijedi bez ikakvih znakova života. Prestrašila se i nazvala hitnu pomoć. Imali ste vrašku sreću. Količina LSD-a koju ste imali u krvi bila je dovoljna da obori konja. Vaš kolega Zdravko mi je rekao da ste Rosu sreli prije dva dana i otišli sa njom, a njemu ste rekli da ste je već ranije poznavali preko Facebooka. Što mi možete reći o tome?” Duboko sam uzdahnuo i zatvorio oči. Isuse, zar je to moguće?! Pa bio sam drogiran i opljačkan, a, opljačkala me je zgodna strankinja! A možda usput i još štogod! Ako je uopće bila riječ o strankinji… Ipak, njezin je engleski bio savršen. Napeo sam sve svoje moždane vijuge i sliku po sliku, uspio ispričati sve, počev od prvog susretu s Rosom na trajektu, pa do ponovnog susreta kada sam se sa svojim kolegama vraćao sa večere. Sve vrijeme dok sam se mučio slažući mozaik u glavi, inspektor je vrijedno zapisivao u knjigu. Tek kada sam završio, držeći se za glavu koja me nakon svega počela još jače boljeti, on je nastavio: “Osim za Rosom, tragamo za još jednim muškarcem”, rekao je i iz svoje knjige izvadio crtež. “Jeste li ga možda negdje vidjeli ili sreli?” Uzeo sam papir i pogledao ga. Tip me je jako podsjetio na mladog Briana Krausa iz filma Povratak u plavu lagunu. Pokušao sam se prisjetiti jesam li ga već negdje vidio i onda mi je sinulo!
“Pa ovakav šešir je imao i onaj tip iz Atmanije, tamo gdje Rosa živi! Što s njim?”
“Na isti način on zavodi i pljačka žene. Još nemamo nikakvih dokaza da njih dvoje surađuju, ali to je lako moguće, jer su se njihova nedjela uvijek odvijala na istom otoku. Prvi zločin za koji znamo, njih dvoje su počinili na Braču. Ona na Sutivanu, a on na Supetru. Ona je na plaži upoznala jednog dečka koji je tu iz Kaštela. Tada je imala plavu kosu, a njemu se predstavila kao Laura Giardinelli. Ispričala mu je da je tu došla sa roditeljima iz Pariza, ali da se s njima posvađala i molila ga je da je primi u sobu. Usput mu je obećala nezaboravnu noć. Bila je zgodna, a njemu je bilo žao da propusti priliku, pa je pristao. Prvo su na njen nagovor otišli na piće. Kada se slijedeće jutro probudio, nije bilo njegovog novčanika. Bio je poprilično mamuran, iako se kleo da nije pio alkohol. Drugi osumnjičeni je pak zaveo i opljačkao jednu stariju gospođu iz Splita koja je u Supetar došla na godišnji. Osim gotovine, ispraznio joj je i kartice. Lopovi danas imaju razne metode krađe pina i mu tu ne možemo ništa.
“Znači, sve mi je odnijela?”
“Ne znam koliko ste gotovine imali u novčaniku, ali, sa kartica vam je podignuto ukupno 30.000 kuna. Zadnjih 5.000.kuna vam je počistila na bankomatu u luci. Baša tada vozio je trajekt prema Splitu, pa pretpostavljamo da joj je to zadnja lokacija. Ali, neće još dugo ovako. Uhvatit ćemo mi nju već.” Ustao je i pružio mi ruku. Nakon što je izašao, prekrio sam lice rukama pokušavajući se otresti Rosine slike koja mi je titrala ispred očiju. Dugo sam tako ležao. Znači, ostao sam dekintiran i ništa od mojih planova, počev od uređenja vlastitog stana u potkrovlju naše obiteljske kuće, do popravka automobila, ali, to mi je bilo potpuno svejedno. Nego, zašto Rosa nije pitala, pa ja bih joj ionako sve dao, samo da je rekla da joj treba novac…
“Doktori kažu da će te već za dva dana pustiti, a gazda ti je dao dodatnih pet dana slobodnog”, Zdravko me je prekinuo iz razmišljanja. Polako je ustao. U zadnje vrijeme počeo se žaliti na bolna leđa i koljena. “Želiš li da ti nešto donesem?” Iako nisam bio raspoložen za ništa i jedino sam želio ostati sam, zamolio sam ga da mi za čitanje donese sportske novosti, a za piće sok od jabuke, mada nikada prije te novine nisam čitao, niti sam volio sok od jabuke. Nakon što je Zdravko izašao, preplavio me je jaki osjećaj umora i dok sam polako tonuo u san, Rosa je držeći me nježno za ruku, stajala pokraj mog uzglavlja.

Epilog

Peti dan sam se vratio na posao. Možda sam bolovanje mogao produžiti još koji dan, ali ja sam želio što prije početi raditi, kako bih zaboravio na bizarnu pljačku koja me je zadesila, a, i trebao mi je novac. Moje su kolege znali da mi je to bila mrska tema, pa mi sve što se zbilo, srećom uopće nisu spominjali. Čak su bili jako obzirni i priskakali bi mi u pomoć kada bi me zadesio kakav teži posao.
Nekih mjesec dana poslije, dok smo u restoranu pili pivo čekajući da večera dođe na stol, počeo sam listati novine, koje mi je Petar uz značajan smiješak dodao. U crnoj kronici naišao sam na vijest zbog koje sam na stolici skočio kao oparen.

Policija uhvatila brata i sestru pljačkaše

Žena na fotografiji bila je upravo moja Rosa, jednako lijepa kao i prije. Da sada ne duljim i citiram cijeli članak, samo ću kazati da je bila riječ o dvadesetšestogodišnjem Dinu Čoviću i njegovoj godinu dana mlađoj sestri Sabini. Njih dvoje su bili rođeni i živjeli u Njemačkoj, kamo su njihovi roditelji iz Bihaća otišli još za vrijeme rata, ali su prije četiri godine od tamo protjerani jer su zajedno sa nekim prijateljima iz Turske, radili prevare s bankovnim karticama. Policija ih je uhvatila na poluotoku Pelješcu, gdje je Sabina u jednom kafiću prišla mlađem muškarcu, pretvarajući se da je Njemica koju je muž nakon svađe izbacio iz stana bez novca, moleći ga da joj da neki smještaj. Nije znala da je taj tip zapravo bio policajac, koji ju je odmah prepoznao. Ipak je inspektor Kirigin bio u pravu kada je rekao “Uhvatit ćemo mi nju već. Neće još dugo ovako.” Kada sam to pročitao, nikakvo olakšanje nisam osjetio. Samo tugu. Ponovno sam otišao do one plaže na kojoj sam jednom bio sa njom. I na kojoj sam barem jedne večeri, bio sretan i voljen… Novine sa njezinom slikom bacio sam u more, na isto ono mjesto gdje je ona tada zaronila… Ali, ni nakon toga, nisam osjetio nikakvo olakšanje. Samo još veću prazninu…

Foto: www.pexels.com

Odgovori