Blago Vukadin: Vojnik Ahmed

U našem malome gradu svake godine održava se vojničko sportsko natjecanje, između ostaloga u petoboju koji obuhvaća discipline trčanje, plivanje, bacanje nečega, gađanje puškom i preskakanje prepreka.

Imamo najstariju vojnu akademiju na svijetu, osnovanu 1752. godine, za vrijeme carice Marije Terezije, koja je očito bila hiperaktivna, pa je pored šesnaestoro vlastite djece uspjela uvesti obvezno obrazovanje u carstvu, počela s državno organiziranim igrama na sreću u svrhu finaciranja školstva i osnovala već navedenu vojnu akademiju u čijem parku smo Tanja i ja znali provesti sate šetajući do iznemoglosti.

Zaputio sam se jučer u kafić, gdje subotom uživam u pivu znajući da je vikend, da su djeca dobro i da sutradan mogu dugo spavati, iako ću se vjerojatno probuditi u sedam sati.

Nekoliko ljepotica, već malo pod gasom, raspravljale su o vječnim ljubavima, te sam im dobacio standardnu rečenicu kako lijepo izgledaju i da je šteta što se ranije nismo upoznali. Ni one mene ne uzimaju baš zaozbiljno, te sam nakon pozdravne procedure sjeo za slobodni stol, primjetivši tek potom da na njegovoj drugoj strani brkati čovjek u sportskoj odjeći i u najboljim godinama, dakle moje generacije, pije čaj.

„Dobra večer!“ – pozdravio sam ga rutinski na njemačkom, čekajući na pivo.

„Bonne Soiree“ – uzvatio mi je prijateljski.

„Comment tu t’appelle?“ – sjetio sam se gradiva meni najtežega jezika, upitavši čovjeka kako se zove, prije nego s francuskoga pređemo na engleski.

„Ahmed.“

„Je suis Blago“ – odgovorio sam mu, nadodajući na engleskom da sam mlađi od gazde kafića.

Ahmed još slabije od mene vlada engleskim, ali smo se ipak sporazumjevali gledajući usput neku nogometnu utakmicu, pričajući o Zidaneu, Benzemi i i Soudaniju, spominjući Vahida Halilhodžića koji je godinama bio selektor alžirske nogometne reprezentacije i zajedničkim jezikom zaključivši da je Luka Modrić puno bolji od Ronalda, a David Alaba stoput brži od Ramosa.

Lijepo smo se napričali.

Ahmed mi je preporučio Alžir za odmor, napominjući da kod njih nema terorista, a ja sam spomenuo Ivanu, medicinsku sestru iz Zagreba koja je mojoj Tanji davala spasonosne injekcije i s kojom smo se u našim zadnjim zajedničkim ovozemaljskim danima dugo i glasno smijali, da bi se prekrasna cura nedavno udala za svoga Ahmeda, mladoga Alžirca u kojega se zaljubila za vrijeme odmora na Sredozemlju.

Ne znam je li sve shvatio dok sam mu objašnjavao tko je Fran, tko Christian, koliko godina ima Daniela i da je Tanja na nebu. Mahao sam rukama glumeći anđela, pa je moguće da me je krivo razumio.

Ahmed mi je pak ponosno pokazao slike svoje mladolike žene i njihovih petero djece u uzrastu od sedam do dvadesetsedam godina.

Prije nego sam krenuo kući poklonio mi je značku alžirske vojne momčadi, a ja sam platio njegov čaj kojega Alžirci zovu „šaj“.

Što sam ono htio reći?

Ah da, svi smo mi samo ljudi.
Sve ostalo je jeftina politika na naš, skupi račun.

Foto: www.pexels.com

Jedna misao o “Blago Vukadin: Vojnik Ahmed”

Odgovori