Blago Vukadin: Posljednji osmijeh

Prije godinu dana, u utorak dvadeset drugoga ožujka dvije tisuće sedamnaeste godine, posljednji put vidio sam tvoj osmijeh.

U bolnici smo bili.

Večer ranije ti je pozlilo. Odvezli su te ljubazni bolničar i lijepa liječnica u vozilu hitne pomoći u bolnicu Rebro.

Poslije ponoći si se povratila u život i smijala se kad te je liječnik pitao koji je dan, koliko ti je godina i gdje živiš.

Odjednom si sve znala. Bio sam ponosan na tebe.

Izgovarajući ime naše ulice malo si se zapetljala. Uvijek si bila štreberica i htjela prva dati točan odgovor, pa si požurila:

„Pič… Pič..“ – i tu smo svi, liječnik ti, teta Vlasta i ja, prasnuli u smijeh prije nego si uspjela dovršiti „Pičmanova ulica, broj jedanest, drugi kat.“

Smjestili smo te u jedini slobodni krevet na odjelu onkologije. Dvije žene u tijesnoj sobici djelovale su izmučeno, a svjetlo je tinjalo poput njhovih misli i briga.

Soba je bila puna tuge.

Nisam te htio ostaviti samu, ali si rekla:

„Idi, bolje sam već. Ujutro će me premjestiti u veću i svjetliju sobu. Zaspat ću uskoro, ne brini!“

Sutradan sam morao u Austriju, na posao, ali sam nazvao šefa i rekao mu du ću doći tek u srijedu. Lijepo je imati dobroga šefa:

„Ne brini ništa. Neće firma propasti bez tebe, tvoja žena te treba“ – umirio me Markus.

Hvala mu.

U deset sati, nakon vizite, pronašao sam te u drugoj, većoj sobi, punoj pacijenata koji su šutjeli i pričali, nadali se i planirali što će raditi kad ozdrave. Ti si mršavoj curici u krevetu nasuprot tvoga pomagala uključiti telefon.

Bila si puno jača od izmučenog djeteta.

Onda je stigao bolničar Nikola.

„Gospođo Vukadin, idemo na zračenje u Petrovu. Spremite se!“

„Sad ću, samo da frizuru sredim“ – odgovorila si mu odlazeći u kupaonicu.

Nikola i ja pričali smo odakle dolazimo, za koga navijamo i kad će ljeto. Dugo si se češljala, nisi nikada voljela izići raščupane kose, a posebno nakon operacije glave, kad su se na tjemenu vidjeli šavovi koje si brižno prekrivala.

Posebno kad su naša djeca bila u blizini:

„Nema veze ako smo nas dvoje sami, ali ružno izgleda. Da se djeca ne uplaše“ – rekla si mi kad sam ti za Božić savjetovao da kod kuće skineš maramu s glave.

Termin u Petrovoj bio je zakazan, pa te Nikola počeo dozivati:

„Gospođo Vukadin, zakasnit ćemo. Požurite malo!“

„Nikola, vidi se da nemate ženu kod kuće“ – dobacila si mu smiješeći se lukavo, a nas dvojica smo ti se pridružili. Ja sretan da se smiješ, a Nikola da konačno krenemo.

Držeći se za ruke stigli smo do bolničkog vozila.

Dan je bio lijep, proljetno sunce probijalo se iznad grada. Mahnula si mi nakon poljupca, pogledali smo Nikolu i još jednom se zajedno nasmijali.

Uvečer sam ti iz našeg stana u Austriji poslao poruku. Odgovorila si smajlićem, širokim i vedrim, prije nego smo virtualno jedno drugome poželjeli laku noć.

U srijedu si pretrpjela prvo zračenje glave, tehničari su morali napraviti novu masku jer si se bila udebljala od lijekova. Kortizon djeluje brzo.

U četvrtak si nakon zračenja pala u komu. Oživjeli su te liječnici i medicinske sestre, i bilo mi je drago da dišeš.

Hvala im.

Čitao sam ti tjedan dana tračeve iz novina. Tko se ženi, tko razvodi i kojim glupostima se ljudi bave dok ti uz pomoć aparata duboko dišeš.

Imao sam osjećaj da me čuješ.

Liječnici su tvrdili drukčije, ali i oni znaju pogriješiti.

Tjedan dana, koračajući uzbrdo od Dinamova stadiona prema bolnici, nadao sam se da ćeš ustati i dočekati me sjedeći na krevetu.

Bilo je kako je moralo biti.

Godinu dana kasnije sjećam se tvoga osmijeha, mladoga bolničara Nikole i našeg rastanka kod bolničkog vozila.

Lijep je to bio dan.

Spavaj dobro, anđele!

Foto: www.pexels.com

Odgovori