Blago Vukadin: Kvadratni centimetar podnog mramora

Petkom, po završetku radnoga tjedna, nakon što zadnji e-mail pa šaljem šefu da se on muči s mojim obračunima – to mu je posao i zaslužio je tako – mirne savjesti i vikendaške perspektive zaputim se u centar našega maloga grada, opušten i nasmijan.
Lijepe žene pozdravljaju me usput i tajnim pogledima dozivaju u avanture, ali ostajem čvrst i nepokolebljiv, te nakon nekoliko komplimenata produžim svojim putem ostavljajući ih razočarane i same s njihovim prosijedim muževima.
„Možda sljedećega petka ipak popustim“ – razmišljam žaleći mlade žene pune života i ljepote.
Prošloga petka, nakon nekoliko više opisanih, uzaludnih pokušaja zavođenja poštenoga mene, u susret mi je stigao mladi par, očito djeca turskih roditelja, jer je cura bila zamotana do grla.
„Halo, trener!“ – doviknuo mi je prijateljski Kemal, moj bivši štićenik iz ekipe djece mlađe od osam godina, generacija moga sina na koju sam tri puta tjedno nastojao prenijeti sve svoje nogometne tajne naučene na Trpinoj podvornici.
Volim kad me već odrasli, mladi ljudi tako oslove, laska mi, pa se mogu praviti frajer pred svojom braćom i drugim Mandoseljanima, koji mi pak iz nekog, meni nedokučivog, razloga ne vjeruju da sam ja ikada nekoga trenirao.
„Nisam im ja kriv kad nemaju talenta i mašte“ – govorim sebi u bradu, sjećajući se kako je Adi djecu učio šutati loptu, a ja im vezao cipele, brisao nosove i zabavljao im majke u funkciji pomoćnog trenera u našem malom, lijepom klubu.
„Da sam dalje nastavio dogurao bih do Bayerna, ili barem do Rapida, gdje u prvoj ekipi među vratnicama već nekoliko godina stoji Richard, kršni sin još ljepše matere, kojemu sam na zajedničkom treningu s našim, mlađim klincima – napunio je tada trinaest godina – zabio golčinu za pamćenje, iz penala“ – ostajem skroman i svjestan svojih granica, pa Barcelonu ne spominjem ni u mislima.
„Šta ima kod tebe Kemal? Je li ti ovo cura?“ – pitam mladića.
„Je, vjenčat ćemo se na zimu, u Turskoj“ – ponosno mi odgovara dečko s nepunih dvadeset godina.
„Hormoni naviru, pa ste požurili?“ – smijuljim se, a oni se migolje. Čak i na licu djevojke pod maramom prepoznajem crvenilo.
„Večeras Mustafa i ja idemo u tvoj zavičaj. U Sarajevo! Položio sam vozački i kupio auto.“
„Bravo! Je li BMW ili VW? A šta ćeš ti u Sarajevu? Imaš lijepu curu ovdje u Austriji“ – nastavljam radoznalo.
„BMW trica, jasno. Dolazi Erdogan!“
„Je li on igrao za Galatasaray ili Besiktas?“ – pravim se blesav sjećajući se crvene majice turske nogometne reprezentacije s brojem devet na leđima i imenom elegantnoga turskog golgetera Hakana Süküra, u koju obučeno bi dijete svaki put dolazilo na trening.
Jedino na utakmicama, na kojima je, poput mene u mandoseljskoj ekipi, grijao klupu oblačio bi drugi dres, bijeli, s brojem četiri.
„To je naš predsjednik!“ – pokušava mi na još uvijek slabom njemačkom objasniti mladić.
„Ja sam mislio da je naš predsjednik Alexander van der Bellen?“ – zezam ga ozbiljnim izrazom lica, kao ranije, kad bih mu obećao da ćemo ga ubaciti na teren čim naši povedu s pet golova razlike.
Nije bio lijen, ali je Kemalov talent ipak bio slabije izražen nego kod njegova uzora Süküra kojemu je pak njegov novi predsjednik zabranio povratak u Tursku i oduzeo mu imovinu.
Shvatila je Kemalova zaručnica da ga zezam, povukla ga za ruku i otišli su svojim putem.
„On sigurno ne bi do danas shvatio o čemu se radi“ – prebirem po mislima sjećajući se da Kemal ni pred sam kraj svoje petogodišnje nogometne karijere, unatoč mojim intenzivnim tečajevima njemačkoga jezika u pauzama ili na klupi za rezervne igrače, nije naučio da se na njemačkom lopta kaže „der Ball“, a ne „das Ball“, te da se curica ne zove „die Mädchen“, nego „das Mädchen“.
Ne znam jesu li u petak uvečer Kemal i Mustafa, austrijski državljani rođeni i odrasli u našem lijepom gradiću, krenuli i kako su stigli da Sarajeva, ne veliki miting u dvorani Zetra, gdje su mnogi Kemali iz Zapadne Europe mahali turskim zastavama sanjajući o moćnom carstvu u kojem nema potrebe učiti matematiku, zabijati golove i znati kako se na jeziku zemlje u kojoj obitavaš zovu curice i lopte.
Erdogan će im objasniti gdje je Bosna, koja je njihova prava domovina, i u kojem kanjonu će ostaviti kosti, na čijim plodovima će pak on, moćni sultan, zasaditi kvadratni centimetar podnog mramora u svome dvorcu.
Jučer sam pogledao snimke s navedenoga mitinga i prepoznao puno Kemala.
Pomolio sam se Bogu, svome i njihovu, da im rasvijetli pamet, ali sumnjam da će se Svevišnji petljati u Erdoganove snove, isto kao što se ne miješa u mramorne ploče naših Bakira, Dragana i Milorada.
„Ima Bog pametnijega posla od igranja graničara“ – zaključio sam nakon uobičajene molitve za zdravlje i zadovoljstvo moje djece u koju ubrajam i Kemala.
Ipak sam mu pet godina bio trener.

Foto: www.pexels.com

Odgovori