Blago Vukadin: Antidepresiva

Bolujem od depresije, bolesti koju mnogi ljudi zbog stigmatizacije u društvu, ili čak u najbližem mogućem socijalnom okruženju, pred vlastitim partnerom, skrivaju jer se plaše kako će njihovo okruženje reagirati.

Zahvaljujući vlastitom iskustvu jako brzo prepoznam sestre i braću po dijagnozi, pa ako se pruži prilika i razvije razgovor, napomenem usput da uzimam tablete.

Nekoliko mojih klijenata, kolega i prijatelja se je nakon toga odlučilo poći psihijatru i kaniti se baba-gatara,  otvoriti se samome sebi, povjeriti se mužu ili ženi i krenuti  dalje uz stručnu pomoć, te s puno lakšim osmijehom početi nanovo živjeti.

Imam i sreće da sam potrefio na liječnicu koja je od samoga početka prepoznala moju vrstu poremećaja razmjene kemijskih tvari u mozgu i propisala mi tablete, čiju dozu već  dulje od dvanaest godina ne moram mijenjati.

Jasno je da tablete ne smijem zaboraviiti. Ako idem na put zna mi se dogoditi da zaboravim rezervne gaće ili čarape, ali tablete nikako.

Bolje je tijelom smrdjeti, nego dušom patiti.

Moja bolest odražava se prije svega u pretjeranim napadajima straha i nesigurnosti. Dovoljan je mali povod i cijeli svijet postaje crn, neprijateljski  i prepun zamki.

Djeca znaju od čega bolujem i pate ponekada skupa sa mnom iako više ne živimo skupa. Pronašli su svoj put u Njemačkoj, ali ja znam biti naporan ako se ne jave dva dana. Cijela je to vječnost ponekada. Najprije pomislim da se je nešto dogodilo. Prije nekoliko mjeseci kad se moja najljepša kći sa svojim dečkom vraćala s odmora u sjevernoj Africi, a nije mi se javila nakon slijetanja  u Berlin, poludio ne mogavši zaspati do jutra.

Mladi su spavali i isključili telefone, a ja sam u ranu zoru krenuo na policiju, da se raspitam je li bilo problema u zračnom prometu, ili neka otmica na putu od Marakesha, gdje su proveli odmor, do tamošnjeg aerodroma.

Državni službenik bio je jako ljubazan, nije me međutim smatrao sasvim normalnim, ali mi je ipak preporučio da pričekam do podne pa onda krenem na bečki aerodrom, jer tamo imaju sve potrebne informacije.

Što je  policajac s kolegama o meni pričao kad sam pokunjen krenuo dalje, ne zanima me.

U međuvremenu, dok ne stigne podne, kontaktirao sam sve njihove prijatelje pronađene u bespućima sjećanja i interneta, a najbolji od njih  krenuo je do  Danielina stana, i u jedanaest prije podne, taman kad sam se zaputio u pravcu aerodroma,  javio se Danielin  Indijanac kratkom porukom da su dobro stigli i zbog umora malo dulje spavali.

Bio sam odjednom lakši za cijelu tonu očinske brige i depresivne manije.

Pravi povod da krenem potražiti pomoć, bio je međutim moj neobični strah od vožnje autom.

A radim na terenu, provezem  godišnje preko pedeset tisuća kilometara, i moja djeca bila bi gladna da dadnem otkaz. Ili bi tada naglo morala odrasti, a bio sam samohrani otac s dvoje klinaca i dva posla. Nije bilo zajebancije.

Plašio sam se posebno vožnje na auto-cesti, držao bih volan s obadvije ruke, napadaji bi trajali nekada po nekoliko minuta, a nekada po nekoliko tjedana. Moj , na drugi način također malo blesavi brat – za to je međutim kriva majka priroda – bi se znao zezati na račun moje vožnje, hvaleći se u društvu:

„Blago je bio već u Zadru kad sam krenuo iz Austrije, da bih ga pretekao prije Splita.“

Nije puno slagao.

Kao što rekoh radim na terenu, trgovački sam putnik i imam masu klijenata kojima prodajem naše proizvode. Otkad sam počeo uzimati tablete i posao puno lakše radim, jer se ne opterećujem strahovima koji nenajavljeni niknu odnekuda.

Većina mojih klijenata su žene, lijepe, drage i umiljate, kakve ih je dragi Bog stvorio. Ima i jako puno depresivnih, pa se kliknemo ponekada uz kavicu.

Prije nekoliko mjeseci bio sam u trafici u kojoj radi Gabi, baka maloga, prehlađenoga  Manuela.

Pozdravio sam je kratko:

„Danas se iznimno nećemo ljubiti, nego ćemo to drugom prilikom nadoknaditi. Da me ne zarazite“

„Gospodine Vukadine, što bih ja bez vas i vaše ljubavi“ – prijatno, ali pomućenije nego inače uzvratila mi je žena, da bi potom počela kukati kako je Manuel teško bolestan, njen pokojni muž, Manuelov djed, umro je od raka pluća, iako nikada nije ni pušio, niti pio, a dijete je cijelu noć kašljalo. Prilikom svakoga trzaja telefona i Gabi se trzala, očekujući nekakvu lošu vijest, da bi joj laknulo tek nakon što je nazvala nevjestu i čula da je njen unuk već puno bolje, temperatura mu se povlači i šalje svojoj bakici vrućicu-pusicu.

Nedavno  sam opet svratio kod Gabi  i šalio se s jednom klijenticom, a kad je ova napustila lokal, progovorila je moja dugogodišnja klijentica i u neku ruku prijateljica:

„Gospodine Vukadine, kako samo uspijete u rano jutro biti tako dobre volje?“

„Zahvaljujući Vašoj ljepoti, dragome Bogu i tabletama“ – odgovorio sam joj.

„Antidepresiva?“

„Da, već dvanest godina.“

„10 miligrama?“

„U sridu “ – nasmijao sam se.

„I ja. Ima nekoliko tjedana. Bolje se osjećam“

„Vidim po vama, jaks ste se proljepšali. U drugome životu ćemo se ranije sresti i oženit ću vas.“

„Gospodine Vukadine, što bih ja bez vas i vaše ljubavi“ – završili smo ugodni razgovor nakon što smo se prepoznali po dijagnozi i dozi.

Tako vam je to s depresijom.

Ima ih svakakvih, lakših i težih, isto kao što ima i liječnika, boljih i lošijih, pa nekome, poput Gabi i  mene, brzo pronađu pravilnu dozu. Neki se dulje muče.

No, nije u lijeku sve. Pored kemije, ali samo kao dodatno sredstvo, pomaže i duševna i tjelesna aktivnost, kretanje, sport, razgovori i pisanje.

Mene je prije nekoliko dana opet uhvatila depra. Sam sebi sam propisao duplu dozu, ali je napadaj prestao tek nakon što sam riknuo cijeli niz tužnih pjesama. Bilo mi je lakše. Same pjesme ne bi međutim pomogle i svako stablo bi bez tableta za mene postalo opasno oružje.

I još nešto za kraj – izbjegavajte takozvane socijalne mreže ako ste depresivni. Kao prvo ja ću vas razotkriti, ali vam obećavam da neću nikome kazati.

Puno opasnija je masa umišljenih budala koji misle da su posisali svu mudrost i ljepotu svijeta, pa nas depresivce znaju bespotrebno uzrujati i pokvariti nam nekoliko minuta, sati ili dana. Iz navedenoga razloga i kombinacije svakakvih time prouzročenih strahova ovoga tjedna odlučio sam napustiti fejs za vijeke vjekova. No to nije još amen.

Povjerite se svojim bližnjima koje volite, olakšavajuće je i pomaže svima.

I vama, i njima.

Foto: www.pexels.com

Odgovori