Andreja Malta: Tri očenaša i Zdravo Marijo

Petak 13.

Budim se nešto ranije nego obično. Pogledom na zidni sat u kuhinji primijetim da su kazaljke stale. Ne čuje se uobičajeno kuckanje. Pomislim kako je to baš čudno, pa tek sam nedavno promijenila bateriju. Očito ću morati na povratku s posla otići kupiti novu.
Dan je kao i svaki, prilično dinamičan. Za vrijeme pauze svratim na tržnicu i usput nehotice pogledam na obližnju ploču s osmrtnicama. Obično to ne radim, ali danas mi je pogled sam odlutao prema tamo. Preletim osmrtnice. S olakšanjem zaključim da između pokojnih nema meni nitko poznat.
Došavši kući, sjetim se kako sam zaboravila kupiti bateriju. “Sranje!” glasno razmišljam.
Navečer tog istog dana, kasno u noć, prije počinka, sjednem na balkon i pripalim zadnju cigaretu. Uživam u tišini i duhanskom dimu. Odjednom taj spokoj prekida hukanje sove. Neobično. Odavno nisam čula sovu. Sva se naježim. Sjetim se kako je moja majka uvijek govorila da će se nešto ružno dogoditi, da će možda netko blizak umrijeti ako čuješ glasanje sove u kasne sate. Gasim cigaretu i nemirna odlazim na spavanje.

Ponedjeljak 16.

Ona sova od prije neku večer mi nikako ne izlazi iz glave.
Prokletstvo, opet sam zaboravila kupiti bateriju. Nervira me što moram svaki put kad poželim znati koliko je sati otvarati mobitel. Stoga, uzimam sjedalicu, penjem se na nju i skidam sat s zida. Vadim bateriju, očistim je i ponovo je vratim na mjesto. Sat odjednom proradi. Ne vjerujem vlastitim očima i ušima. On savršeno radi.
“Je li to možda neki znak, možda poruka ili čista slučajnost?” pitam se poluglasno, pomalo zabrinuta.
Navečer uz zadnju cigaretu razmišljam tko od meni dragih je možda loše ili ozbiljno bolestan.
Pa se sjetim nje. Tete Mare. Starice koju sam povremeno znala posjetiti i kratiti joj dugačke sate. Ponekada bih joj nešto i pospremila. Uvijek mi je bila neizmjerno zahvala za te sitnice. A ja, ja sam to radila od srca. Za nju, koja osim brata i televizije nije imala više nikoga na ovome svijetu. Njezin mi se brat već dugo nije javio. Znam da u zadnje vrijeme nije bila baš dobro i da se preselila kod njega. Unatoč godinama i ne baš dobrom zdravlju, još je uvijek bila tako puna volje za životom. Kada sam se zadnji put čula s njim, napomenula sam mu neka mi javi ako joj bude nešto trebalo. Nije se javio. Pretpostavila sam da je sve u redu.
Ipak ću ga sutra nazvati, odlučila sam krenuvši na počinak.

Utorak 17.

Sunčani proljetni dan. S mirisom cvijeća u zraku. Pune gradske ulice, vrijeme pauze. Izlazim. Put me vodi prema gradskoj tržnici. Neka me nepoznata sila ponovo vuče prema ploči s osmrtnicama. Stanem ispred ploče.
Moje oči ne mogu vjerovati u ono što vide. Svijet oko mene se na trenutak zaustavi. Još ne shvaćam istinu, čitajući nedavno zalijepljenu osmrtnicu. Velikim crnim slovima na tom papiru napisano je njezino ime i prezime. Teta Mare je otišla. Zauvijek.
Čitam dalje. I ne mogu vjerovati. Sitnijim slovima piše: “Sprovod će biti u ponedjeljak 16. u 15.00 sati na gradskom groblju…” Tu stanem. Pa jučer je bio ponedjeljak 16. Kako, kako, kako mi je to promaklo, zuji mi u mislima. Nije me obavijestio. On. Njezin brat. A znao je koliko mi je draga. Znao je koliko sam joj bila draga. Nije u redu, nije u redu, nije u redu, odzvanja mi u glavi dok se suznih očiju vračam u ured.
Koliko sam potresena, shvaćam tek navečer, kada konačno nakon svih obaveza sjednem na balkon. Palim zadnju cigaretu uz odluku kako ću sutra kupiti svijeću i buket ruža te otići na groblje. Jako sam tužna.

Srijeda 18.

Odmah nakon posla krećem prema gradskom groblju. Kupujem svijeću i maleni buket tamno crvenih ruža.
Grobnica koja je sada njezin posljednji dom prekrivena je već pomalo uvenulim vijencima iznad kojih kruži roj muha. Previše je toplo, iako puše lagani proljetni povjetarac. Stavljam cvijeće u kamenu vazu i palim svijeću boje krvi.
Tiho je.
Pomolim se. Tri očenaša i Zdravo Marijo. Jedva. Ne ide mi baš najbolje. Osjećam neopisivu težinu ovog neizbježnog trenutka. Trenutka opraštanja.
“Teta Mare,” šapćem. “Ja sam. Došla sam se oprostiti od tebe. Tužna sam zbog tvog odlaska. Nismo se stigle oprostiti. Vidim, tu si s svojom majkom koju si toliko voljela, o kojoj si mi toliko pričala. Više te nitko neće žalostiti. Za tebe više nema patnje i briga. Samo spokoj i tišina. Šum borovih grana i cvrkut ptica iznad tvog zadnjeg počivališta. Uvijek ćeš biti tu negdje u meni. Ti si jedna od onih koji se zbog svoje blage naravi i dobrote, nikada ne mogu zaboraviti.”
Borove grane još se uvijek njišu, dok sunce već pomalo pada.
“Počivaj u miru!” Prekrižim se. “Zbogom, teta Mare.” Zatim krenem po stazi posutoj šljunkom, prema izlazu.
Dok čekam autobus na lokalnoj stanici, ćutim kako život dalje nemilosrdno bruji svojim ustaljenim ritmom.

Foto: www.pexels.com

Odgovori