Andreja Malta: Spava li tvoja draga mirno u mojoj spavaćici?

Julija ga nije žalila. Sada, nakon svega, više ne. Nimalo.
Unatoč svim naporima koje je Romeo ulagao u sebe, u svoje bolje „ja“ nije mu išlo baš nešto naročito od ruke. Znala je da je teško sebi priznati pogreške, iako svi mi griješimo i često svojim ponašanjem povrjeđujemo druge, kojima je stalo do nas. Ponekad ipak svojim odlukama rušimo mostove za koje smo mislili da su toliko čvrsto sagrađeni, da se nikada, baš nikada neće moći srušiti. Ali, u nekim godinama, pogotovo njegovim, pomalo već poodmaklima, vjerovala je da bi kao muškarac trebao biti odgovorniji za svoje postupke, osjećaje i odluke.
Spojila ih je slučajnost. Vjerovala je kako u svakoj slučajnosti, ma kakva god bila, postoji prst sudbine.
U trenutku njihovog virtualnog susreta, oboje su bili emocionalno pogođeni prošlošću. Ranjeni. Razočarani. Pomalo ljuti. I nadasve usamljeni. A usamljeni ljudi u današnje doba, često provode vrijeme na društvenim mrežama. Poput njih dvoje. Julije i Romea.
Kroz zajedničko druženje na društvenoj mreži, stvorila je sliku o njemu. Ne fizičku, jer znala je kako izgleda. Pogledala je sve njegove fotografije koje je objavio na svojoj stranici. Privukla ju je njegova otvorenost, zajednički interesi i slična sudbina. Nježan odnos prema njoj, pozornost i vrijeme koje joj je poklanjao.
Napokon su se i zapravo upoznali. Jednoga dana, stjecajem okolnosti, Julija je poslovno doputovala u grad u kojem je živio. Uz piće i razgovor proveli su nekoliko sati zajedno. Bilo joj je uistinu drago. Oboje su bili rastavljeni. Ona je bila majka troje već odrasle djece, on otac dvoje, od koje je jedno bilo još maloljetno, pa bi često provodio vrijeme s njim. Juliji se svidjelo što joj je između ostalog priznao kako je prije otprilike nekih šest mjeseci izašao iz jedne veze, koja je trajala godinama. Zapravo, bio je ostavljen bez ijedne riječi obrazloženja, što ga je jako pogodilo. Razumjela je njegov očaj. Činio se tako savršenim, bilo joj je žao što mu se to dogodilo na način za koji je smatrala da nije bio korektan sa strane dotične žene.
Njihovo se druženje kroz pisanje nastavilo do sljedećeg, ovaj puta dogovorenog susreta. Bio joj je svakim danom sve draži ali nije bila zaljubljena. Još ne. U njoj je još uvijek stanovao oprez.
Jednog dana napisao joj je da je voli. Da je probudila nježne osjećaje u njemu. Bilo joj je lijepo pročitati tako nešto nakon dugo, dugo vremena. Napisala mu je da joj je drago te da je i njoj stalo do njega.
Prošao je tako možda mjesec, možda dva, nije se više sjećala točno koliko i njihovi su susreti postajali svu sve češći, bez obzira na daljinu koja ih je razdvajala. Možda je prvi put u životu zapravo shvatila kako ništa nije teško i neizvedivo ako ti je do nekoga uistinu stalo.
Viđali bi se uglavnom vikendima, kada bi oboje bili slobodni. Obično bi ona petkom ujutro prije posla spakirala nešto odjeće i sitni darak za njega, poput boce vina ili slatkiša, te bi nakon posla sjela na autobus gdje bi provela naredna tri sata. Ponekada bi bila premorena ali susret i slobodno vrijeme provedeno s njime, nikako nije htjela propustiti. Uvijek bi je čekao na autobusnom kolodvoru, pa bi potom zajedno prošetali do njegovog stana.
Ostatak večeri bi proveli uz jelo, koje je on pomno spremio netom prije njezinog dolaska i onda bi polako jeli uz čašu vina i razgovor. Ponekad bi čitali iz knjiga koje je imao u svojoj velikoj zbirci. Ili bi pričali o stvarima koje su ih mučile iz prošlih veza. I nakon svega, vodili bi ljubav, do kasno u noć. Nježno, strasno ili divlje, neobuzdano, poput tinejdžera, kao nekada u davnoj prošlosti. Juliji se učinilo kao da se vraća u dane mladosti.
Upoznao ju je i s nekim od svojih prijatelja, s kojima je ubrzo našla zajednički jezik, pa su tako i ta druženja postala obavezni dio njihovih vikenda.
Julija je napokon, nakon dugo godina osjetila da je sretna. Da je pronašla ono o čemu je sanjala cijeli svoj život. I Romeo se činio smirenim i sretnim. Zajedno bi se veselili svakom ponovnom susretu.
Sve dok se jednoga subotnjeg jutra nije dogodilo nešto neočekivano.
Julija se tog jutra probudila ranije nego uobičajeno. Skuhala je kavu, čiji je miris razbudio Romea i uz poljubac za dobro jutro, ubrzo joj se pridružio. Upravo su pravili planove kako će provesti dan, kad je Romeu zazvonio mobitel. Zagledavši se u broj, učinio joj se pomalo zbunjen. „Neću se javiti. Nepoznat broj.“ rekao je kratko prema Juliji i nastavio piti kavu. Nakon nekoliko minuta mobitel je ponovo zazvonio. I nastavio svako malo zvoniti dalje. „Daj, javi se.“ rekla je Julija. „Ovako te netko može gnjaviti čitav dan.“ Nevoljko se javio. Julija je čula ženski glas i nekoliko nejasnih riječi. Romeo je poblijedio i kratko rekao: “Nisam sam. Molim te, ostavi me na miru.“ i poklopio.
„Ma zamisli, tko je zvao. Ona! Nakon pola godine. Promijenila je broj. I tražila je da se nađemo.“ nastavio je ogorčeno. Julija je šutjela. Nije znala što bi rekla. Odjednom je jutro izgubilo sjaj. Romeo se činio nervoznim. Nakon pola sata njegov je mobitel ponovo zazvonio. Romeo se skamenio. Julija je pretpostavljala tko bi mogao biti. Opet Ona, naravno. Sjedila je i čekala što će sad učiniti Romeo. Pomalo već ljutit, javio se i nakon nekoliko sekundi zastiktao je u mobitel: “U redu. Vratit ću ti stvari. Sad ne mogu, rekao sam ti već da nisam sam.“
Vratio se za stol i počeo objašnjavati zbunjenoj Juliji, kako su na balkonu ostale neke njezine stvari, pa ih sad traži natrag jer joj trebaju.
Nastavak vikenda za Juliju bio je definitivno uništen. Nakon svega se nije osjećala dobro, unatoč Romeovim pokušajima da unese vedrinu nakon neugodnog i neplaniranog smetanja. Zapravo, jedva je dočekala povratak kući.
Odmah u ponedjeljak navečer Romeo je nazvao Juliju na kućni telefon. Ispričao joj je kako je skupio stvari svoje bivše drage i ostavio joj ih ispred ulaznih vrata njezinog stana. Nakon toga nazvao ju je i rekao joj da je u novoj sretnoj vezi i da je što se njega tiče, između njih dvoje definitivno gotovo, s čime se i ona složila.
„Jesi li siguran, da je između vas dvoje zaista gotovo?“ pomalo skeptična, upitala ga je Julija. „Jesam, draga, jesam. Volim te.“ odgovorio je odlučno.
Nakon tog razgovora, Julija se smirila. Vjerovala mu je.
Nekoliko dana prije sljedećeg susreta otišla je u robni centar i kupila malu čipkanu crnu, seksi spavaćicu, s namjerom da ga kod slijedećeg susreta iznenadi. Spavaćica joj je savršeno pristajala, kao da je sašivena baš samo za nju. Veselila se skorašnjem ponovnom susretu.
Sedmica je proletjela, u petak je sjela po običaju na autobus i nakon tri sata vožnje veselo je uletjela u Romeov zagrljaj. Prije lijeganja se istuširala i namazala mirisnim uljem te obukla spavaćicu, koja je više otkrivala, nego sakrivala. Romeo ju je već čekao u krevetu. Na vratima sobe na tren je zastala. Romeo se iznenađeno podigao ugledavši je u polumraku. „Dođi, ljubavi…“ rekao je nježno i kad je legla na krevet, laganim, sporim pokretima, počeo je skidati svilenu tkaninu s njezinog mirisnog tijela. Ovaj puta nisu vodili ljubav, ovaj puta su vodili divlju, neobuzdanu igru uzavrele strasti.
„Nemoj skidati tu spavaćicu.“ rekao joj je ujutro kad je sunce sramežljivo provirilo u sobu. „Skinuti ću ti ju je ja…“ šapnuo joj je tiho na uho i pokrio joj lice mokrim poljupcima. Zatim su se zajedno izgubili na valovima kreveta koji je tko zna po koji put strpljivo podnosio njihovo zajedničko stenjanje.
I sve je bilo tako lijepo, činilo se kao da će trajati zauvijek. Kao da su na ovome svijetu samo njih dvoje, ona Julija i njezin, samo njezin Romeo.
Kao i uvijek i ovaj je vikend prebrzo prošao. Julija se spremala za povratak i trpala stvari u malu crnu putnu torbu. Upravo je slagala spavaćicu, kada je naišao u sobu Romeo. „O, ne, ne, ostavi spavaćicu tu, nemoj je nositi natrag. Trebat će nam.“ rekao je s zavodničkim osmjehom.
„Dobro. Kako ti kažeš!“ uzvratila je mazno i stavila je na vješalicu u ormar.
Ovaj put rastanak joj je nekako teško pao. Na stanici ga je čvrsto zagrlila i rekla mu: “Mislim da sam zaljubljena u tebe, Romeo.“ Nasmiješio joj se.
Počeo je novi radni tjedan. Julija je jedva čekala petak.
U četvrtak se počela nekako loše osjećati, bila je sva malaksala s jakom glavoboljom. U petak ujutro probudila se je u groznici. Imala je visoku temperaturu. Javila je na posao da je bolesna. Kasnije je nazvala i Romea i tužnim mu glasom ispričala kako se razboljela i kako je žalosna jer se neće vidjeti ovog vikenda. Romeo ju je tješio kako će brzo ozdraviti i opet će se vidjeti i kako će opet biti sve po starome. Popodne je otišla k liječniku, dobila je lijekove i bolovanje.
Dani su joj sporo prolazili. I dalje se nije baš dobro osjećala. Romeo bi je nazvao u prolazu. Rekao je kako ima puno posla. Nadala se, da će ozdraviti do idućeg vikenda. Romeo joj je obećao kako će ovaj puta doći on kod nje ako još ne bude dobro. Ali to se na žalost nije dogodilo. U međuvremenu razbolio se i on. Isti simptomi, ostao je poput nje doma u krevetu. Rekao je kako se jako loše osjeća i da će se javiti kad bude malo bolje.
Nekoliko se dana nisu čuli, pa je Julija odlučila nazvati ga. Bio je nekako hladan, osjetila je to u njegovom glasu. Opravdavao se je kako mu još uvijek nije dobro i da je bez volje za bilo što. Da leži doma u krevetu i da će se javiti. Julija je još uvijek bolesna, strpljivo čekala na njegovo obećano javljanje. Ali ništa od toga se nije dogodilo.. Počele su je pratiti crne misli. Svašta joj je padalo na pamet. Negdje duboko u sebi osjećala je da se nešto događa.
Odlučila ga je nazvati i otvoreno pitati što se događa. Dugo se nije javio i kad se napokon javio, osjetila je ponovo onu hladnoću kao i neki dan u njegovom glasu.
„Molim te, reci mi što se događa?“ pitala ga je izravno, bez imalo oklijevanja. „Molim te, Romeo ali iskreno!“
„Pa…“ malo je zastao i onda nastavio: “Ovo mi je teško, ali u pravu si, Julija. Dok sam ležao bolestan doma, razmišljao sam o nama. I na kraju shvatio, da naša veza nekako nema budućnosti. Ta udaljenost, iščekivanje…sve to skupa jako je neizvjesno. I moram ti reći još nešto. Bivša je bila neki dan kod mene. Željela je razgovarati. Ispričala mi se i želi mi se vratiti. Usput mi je donijela i ručak, jer sam joj rekao da ležim doma bolestan.“
Juliji se učinilo da joj nestaje zraka. Mislila je da sanja, da sve to što je upravo čula nije istina. Suze su joj krenule niz lice ali nekako je uspjela zadržati normalan glas. „Ti želiš prekinuti, ako sam dobro shvatila?“ upitala je.
„Da. Mislim da je još uvijek volim. Volim i tebe ali na drugi način. Kao dobru prijateljicu. Želio bi da ostanemo prijatelji, možemo se i dalje čuti, pa čak i vidjeti ako nanese prilika. Žao mi je, Julija. Teško mi je, nisam te htio povrijediti.“
Sada već do kraja slomljena Julija nije bila u stanju reći ništa drugo osim: “Dobro. Kako ti želiš. Samo znaj, kao što sam ti već jednom rekla, ja se više nikada , ali baš nikada ne vračam svojim bivšim ljubavima. I molim te, pošalji mi samo one sitnice od kozmetike što su ostale kod tebe i spavaćicu. Kad stigneš, naravno.“ Poklopila je slušalicu bez pozdrava. Otišla je na balkon i zapalila cigaretu. U glavi joj se zavrtjelo. Povraćalo joj se. Osjećala se izigranom, izdanom, premorenom od svega. Nije više čula ni zvuk s ulice. Cijeli njezin svijet koji je izgradila s njim, nepovratno se srušio. Ostale su samo čestice prašine.
Tjedan dana nakon prekida, zdravlje joj se još više pogoršalo. Završila je u bolnici zbog upale pluća. Bila je do kraja iscrpljena i premorena. I tužna, da tužnija nije mogla biti. Veći dio vremena u bolnici, doslovno je prespavala. U par navrata zvao ju je Romeo. Vjerojatno zbog grižnje savjesti, pretpostavljala je. Nijednom mu se nije javila. Za nju je njihova priča završila. U svakom pogledu. Jedino što je željela bila je ona crna, čipkasta spavaćica koju je obećao poslati. Koja je mirisala na njih dvoje. Na njihove ljubavne tjelesne tekućine, s mirisnom notom njezinog orijentalnog parfema.
Nakon mjesec i po dana, napokon su je otpustili iz bolnice. Kuća je bila pusta, čak je i cvijeće u međuvremenu uvenulo. Skupila se prašina. Jedino društvo bila joj je neizmjerna tuga u noćima bez sna, u kojima bi zamišljala Romea kako se sad ljubi s drugom. Srce joj se doslovno paralo. Bila je to užasna, jedva podnošljiva bol.
Nakon nekog vremena, konačno se pribrala i vratila na posao. Više nije bila ona ista, kakva je bila u vrijeme kada je upoznala Romea. Još jedno razočaranje u nizu, urezalo je neizbrisive tragove u njezinu dušu. Ali, život ide dalje.
Prošlo je već više od četiri mjeseca od kada su se razišli a spavaćicu još uvijek nije dobila. To ju je sve više i više ljutilo. Njegov broj mobitela odavno je izbrisala. Pobacala je i sve njegove poklone, jer nije željela da je išta više podsjeća na njega. Ali tu spavačicu željela je natrag pod svaku cijenu. Ako ništa drugo, iz čistog ženskog inata.
Onda joj je sinulo. Otvorila je društvenu mrežu preko koje su se upoznali, te ga potražila na popisu svojih virtualnih prijatelja. Otvorila je chat i velikim mu slovima napisala: “Pitam se ponekada, spava li tvoja draga mirno u mojoj spavačici?“
Nakon nekoliko dana, stigao joj je maleni paketić. Velikim crnim slovima, bilo je čitko napisano njezino ime i prezime s adresom. Polako ga je otvorila. Unutra je bila pomno složena njezina mala crna, čipkasta spavaćica. Izvukla ju je iz omota i prislonila na obraze. Mirisala je na cvjetni omekšivač. Bilo je više nego očito da je nedavno oprana.

Foto: www.pexels.com

Odgovori