Andreja Malta: Devet majčinih života

Moja je majka oduvijek na neki svoj osebujan način odstupala od majki mojih prijatelja. Ne samo po vanjštini, nego i u drugim stvarima. Bila je na neki svojstveni način živahna i zaigrana. Urbano divlja. Takva je i ostala. Unatoč svojim sada već srednjim godinama. U mnogočemu me svojim ponašanjem podsjećala na mačku. Ima sve njezine osobine. I devet života, naravno.

Prvi je život izgubila rađajući me. Bio sam njezino neočekivano, ali radosno iznenađenje. Bila je jako mlada i moje rođenje u velikoj mjeri promijenilo joj je njezin do tada bezbrižan život. Bio sam njezin prvi mačić, mačić od četiri i po kilograma. Rađala me je dva dana u teškim mukama i zamalo nije umrla. I ja sam bio loše. Spasili su nas u zadnji tren. Imam osjećaj da nas je ta zajednička bitka za život zauvijek povezala nekakvom nevidljivom, čvrstom niti. Tri mjeseca nakon mog rođenja ponovo je ostala trudna. Napokon se i udala za mog oca koji je četrnaest godina stariji od nje. Uvijek je voljela starije muškarce. Trebala je nekoga tko će se brinuti o njoj i njezinim mačićima. Poput mačke. Ubrzo sam dobio još dvije sestrice. Ukupno, bilo nas je troje mačića. Onako neiskusna, naša mama mačka, svojski se trudila oko nas. Na neki svoj način. Zapravo, kako je umjela i znala, onako mlada i neiskusna. Znao sam je uspoređivati s majkama mojih prijatelja. Njihove su majke bile drugačije. Često su nosile viklere u kosi i spremale čarobna jela s drvenom kuhačom u ruci. U njihovim je domovima vječno bajkovito mirisalo na upravo skuhani gulaš i pitu od jabuka. Ili na palačinke. Ponekada sam im zavidio.
E pa sad da ne ispadne da moja majka nije kuhala. Kuhala je ona ali nikada nije baš uživala u toj ulozi. A viklere ni u kojem slučaju nije nosila. Obično bi nosila kratku kosu, tek kasnije je pustila dužu, koju bi spretno skupila u veseli konjski rep. I bojala bi je u različite tonove. Oduvijek je nosila traperice i uske majice. I visoke potpetice u kojima bi se nesigurno ljuljala. I da, bez naušnica nikuda nije odlazila. Naušnice su joj oduvijek fetiš. Pokloniš joj naušnice i presti će poput zadovoljne mačke.
Da se vratim njezinim kulinarskim specijalitetima. Dakle, imala je nas troje, malih mačića i muža, pa je hoćeš – nećeš morala kuhati jer obitelj je trebalo kako tako nahraniti. Najbolje je spremala pečena jaja na različite načine. I goveđa juha joj je dobro išla od ruke. Šnicle je obično ispekla napola, u strahu da joj ne zagore. Često smo jeli i pečenu piletinu, tu je uvijek držala pećnicu pod svojim budnim okom, kako bi na vrijeme reagirala kako bi bar piletina izašla onakva kakva je trebala biti, hrskavo zapečena a krumpiri bi po običaju neočekivano rano izgorjeli. Tu i tamo bi nas razveselila kolačima u kojima nikada nije bila majstorica. Ako su lijepo izgledali, bili su skoro nejestivi. A ako bi izgledom ispali loše, onda su bili iznenađujuće ukusni.
Kasnije, kada se zaposlila, otkrila je mikrovalnu pećnicu i pregršt gotovih jela. To ju je spasilo. Uvijek bi nas iznenadila nekim gotovim novitetima iz tvornica konzervi, nekada čak i vrlo ukusnima, nekada nepodnošljivo odvratnim. Srećom, pa je otac volio tu i tamo ponešto skuhati i tako popraviti sveopću kulinarsku situaciju.

Svoj drugi je život izgubila kada sam doživio prometnu nezgodu. Jurio sam na motoru bez kacige i naravno, koje sam sreće, gadno me je zakačio automobil. Letio sam deset metara zračne linije zajedno s motorom i završio s prijelomom bedrene kosti i čudom s neozlijeđenom glavom na zelenoj travnatoj površini obližnjeg parka.
Dotrčala je u bolnicu i skoro se onesvijestila vidjevši me u lokvi krvi, u poderanim trapericama iz kojih je virila slomljena kost. Završio sam na operaciji i srećom je sve sraslo po propisima. Ali mama mačka se na smrt prepala, iako to nije otvoreno pokazivala.
Krajem njezinih tridesetih godina totalno je poludjela. Valjda ju je spopala kriza nadolazećih srednjih godina. Mislim, i dalje je radila, kuhala, prala i pospremala, zapravo držala na svojim leđima sva četiri kućna zida. Odjednom je počela s ekipom s posla izlaziti na raznorazne After partyje koji su u ono vrijeme bili u modi. A ona novitete nikada nije propuštala. Od kulinarskih, modnih, odgojnih i tako redom dalje. Pa se tako dogodilo u par navrata, da bi smo se sreli u diskoteci i kako je isijavala tu svoju luckastu mladolikost, moje potencijalne simpatije mislile su da mi je sestra, pa su se uplašeno povlačile. Napokon je prošla i tu fazu.
Sljedeće što je nakon toga uslijedilo, pošto smo bili nas troje već prilično narasli i uz njezin odgoj stekli određenu samostalnost te često izbivali iz kuće, bile su mačke. Ona ih naprosto obožava. Najprije je kupila perzijskog mačka, pod izlikom, kako najmlađa sestra jako želi macu, pa hajde da joj udovolji. Na kraju se ispostavilo kako je mačka zapravo kupila sebi. Bio je to prelijepi ali jako svojeglavi mačak. Poput nje. Između njih dvoje rodila se istinska, bezuvjetna ljubav. Razmazila ga je do neba i natrag. Sjećam se, kako sam jednom došao kući gladan uz otužne zvukove vlastitih praznih crijeva. Otvorio sam frižider i gle, unutra iznenađenja. Osim par kolutića salame, frižider je bio pun konzervi mačje hrane. Očajan sam krenuo prema njoj dok je ona opušteno sjedila na kauču i dragala svoje razmaženo mače i zaurlao: “Ima li nešto drugo za jelo osim ove jebene mačje hrane?”
Ona je na to odgovorila sasvim smireno: “A sine, morala sam pod hitno u dućan. Zbog Maksa. Sam znaš kako nezgodan zna biti ako nema njegove omiljene hrane. Evo, uzmi novce iz mog novčanika, pa idi, kupi si nešto za jesti, jednostavno sam zaboravila na sve ostalo.”
“Bemti mačka! Baš bi volio bih biti taj tvoj mačak!” rekao sam ljutito, pokupio novce i krenuo u dućan.
Kasnije je udomila još jednu mačku. Nazvali smo je Luna. Maks i Luna kroz neko vrijeme postali su ponosni roditelji dviju mačića. I tako smo u jednom trenutku postali velika obitelj s troje djece i četiri mačke. Ludo i nezaboravno, zar ne?
Treći život je izgubila kad se rastala od mog oca. Jednostavno više nije išlo. On je sve više vremena provodio s bocom, što je nju bacilo u ozbiljni očaj. Rastali su se nakon dvadeset i tri godine zajedničkog života. Na vrlo ružan i bolan način. Za sve nas. Tako to na žalost obično biva. Srećom pa smo starija sestra i ja već bili punoljetni. Ja sam se odselio s majkom. Za početak u podstanare. Starija se sestra udala. Mlađa je ostala po zajedničkom dogovoru živjeti s ocem. Majka je to teško prihvatila iako su se često viđale. Napuklog srca dugo se oporavljala od svega.
Napokon smo uselili u novi stan. Majka, mačak i ja. Ostala mačja obitelj ostala je kod oca i sestre. Majka se je polako oporavila. Opet je čvrsto stala na noge. Naravno, pa ona je poput mačke. Počela je pisati. Pjesme i priče. Tu je nalazila privremenu utjehu. Sve dok nije upoznala novog muškarca. I ovaj put četrnaest godina starijeg od sebe. Bila se nakon rastave zaklela da se više nikada neće udavati ali se ipak ponovo udala. Napokon se činilo da je sretna. Preselila se kod njega. Ostao sam živjeti u stanu sam i uživao u blaženom miru, bez njezinih nepredvidljivih iznenađenja. Povremeno bi dolazila u kontrolu, da vidi jeli se na svome mjestu.
Počela je čitati kuharice i sva se posvetila kuhanju. Konačno je uspjela i na tom području. Iznenađuje dobro je kuhala. Sjećam se, bila je jako ponosna na to.
I baš kada je sve krenulo da bolje nije moglo, dogodilo se nešto što ju je stajalo četvrtog života. Njezin se mačak ozbiljno razbolio. Nije mu bilo spasa. Nakon trinaest godina bezuvjetne ljubavi, morala se oprostiti od njega. Dala ga je uspavati. Pokopala ga je uz pomoć njezinog novog supruga, inače vlasnika jednog privatnog pogrebnog poduzeća. Ispratila ga je uz velike količine suza i sve moguće počasti kojih se sjetila. Dugo vremena je bila jako, jako žalosna. Čak mu je dugo svako večer palila svijeću, na sjećanje.
Nakon nekog vremena sjela je svog drugog supruga i ozbiljno mu se požalila kako joj nema života bez kućnog ljubimca. On na žalost baš nije volio mačke, pa su na kraju sklopili kompromis i kupili papigu tigricu. Jako pametnu ptičicu. I nije bila ženka kako su ispočetka mislili, nego mužjak. Ubrzo je slušajući njih dvoje naučio pričati. Pogotovo psovke. Morala mu je promijeniti ime. Od Eme, postao je Pero. Čak je naučio izgovarati svoje ime. Svojom zaigranošću, nepodopštinama i cvrkutanjem uljepšavao im je zajedničke dane.
Nakon sedam godina braka, moja majka odjednom više nije bila sretna. Dozlogrdilo joj je kuhanje i sve te dosadne kućanske obaveze. Potpuno se posvetila pisanju. U međuvremenu napisala je i izdala tri knjige. Počele su i bračne nesuglasice. Osjećala se sputanom, zarobljenom, depresivnom.
Peti život joj je otišao u nepovrat zajedno s tom drugom rastavom. Jednoga dana jednostavno je objavila svom drugom suprugu, da joj je više nego dosta svega, a pogotovo kuhanja i da ona više ne može ovako, jer je u svemu tome nesretna. I to jako. Zatražila je sporazumni prekid braka, završivši i tu ljubavnu priču. Slijedeće jutro pokupila je sve svoje krpice i zajedno s papigom vratila se natrag. U svoj stan.
Umjesto da napokon uživa u svojoj upravo stečenoj slobodi, ona se svojeglava, kakva je bila i ostala uhvatila čišćenja i uređivanja stana. Čistila je kad god je stigla, sve ono što je trebalo i ono što nije trebalo. Usput je u sebe ulijevala velike količine kave i pušila po dvije kutije svojih omiljenih tankih i dugačkih cigareta dnevno. Često je bila gošća raznoraznih gradskih kulturnih događaja, pa nije osim marende na poslu, uspijevala pošteno ni pojesti. Uz sve to mučila ju je i nesanica.
Kada je konačno sve počistila i uredila, uhvatila se interneta i društvenih mreža. Sate bi provodila na mobitelu uz kavu i cigaretni dim. I tako je upoznala nekog umjetničkog luzera iz susjednog grada i na kraju se spetljala s njim.
Jednog je dana iznenada ostala i bez šestog života. Nije se dobro osjećala, pa je između ostalog otišla i na neke ginekološke pretrage. Nakon mjesec dana zvali su je iz ordinacije i pozvali je da se hitno javi jer joj nalazi nisu dobri. Poludjela je. Danima je plakala i spavala. Htjela je pod svaku cijenu odgoditi tu preventivnu operaciju, jer ona je bila duboko uvjerena kako sve to ipak nije tako strašno i da doktori pretjeruju. U međuvremenu propala joj je i veza. Umjetnički luzer ostavio ju je zbog neke druge, njemu jako slične luzerice.
Jedva smo je zajedničkim snagama nagovorili da ode na tu operaciju. Čak i mogućnost da dobije rak nije je plašila. “Ionako sam gotova!” plačući bi govorila kroz slapove suza, koje su joj bez prestanka curile niz umorne obraze. Napokon je ipak nevoljko pristala, uz želju da se nakon operacije više nikada ne probudi. O Bože, što je bila tvrdoglava! Baš poput malog, razmaženog derišta.
Nakon povratka iz bolnice bila je prilično izgubljena. Mršava, umorna, poput limuna iscijeđena. Danima bi samo spavala. Sve što je pojela, pojela je da me ne bi naljutila. Svojski sam se trudio oko kuhanja i zdrave ishrane. Dugo nije ništa pisala. Jednostavno nije mogla. Večeri bi provodila u krevetu s knjigama svog najdražeg pisca Charlesa Bukowskog. U njega je potajno zaljubljena iako je mrtav već čitav niz godina. Često je govorila: “Gotova sam. Sad sam stvarno gotova. Ni pamet me više ne služi kao nekada.”
I onda je jednoga dana, poput izliječene mačke, ponovo stala na noge. Počela je mijenjati svoj život. Skoro pa iz korijena. Počela je jesti prirodnu, zdravu hranu. Istina, na početku joj se gadila ta promjena.. Ipak, još uvijek od svega najviše voli hamburgere. I nesanice se riješila. Nisam je pitao kako, ali vidim da spava ko’ top.
Sada živi svoj sedmi život. Muškarce i bilo kakve veze za sada uglavnom izbjegava. Ima previše loših iskustava. “Bolje biti sam, nego u lošem društvu.” često kaže. Ponovo se vratila pisanju i kulturnim događajima. Ali ovaj put umjereno. Više se ne uzbuđuje za svaku sitnicu. Sad živi po načelu: “Udri brigu na veselje.” I više ne čisti do iznemoglosti. Svako popodne se skutri na kauču i spava poput razmažene mačke, sve dok je njezina papiga svojim čavrljanjem ne probudi. Neki dan mi je priznala, kako je nakon svega konačno naučila voljeti samu sebe, što je po mom mišljenju najvažnije.
Jedino stvar u kojoj se nije promijenila su njezina kulinarska iznenađenja. Od onih kupovnih, tipa jeftinih čokolada, bez ukusa, šećera i mirisa. Ili preslatkih keksa i gnjecavih rolada. Gdje li ih samo pronađe? Baš moraš biti majstor za pronalaženje takvih nejestivih sranja. Neki dan je napravila salatu s mozzarellom. Kako je bilo taj dan jako vruće, mozzarella se ubrzo rastopila i salata je izgledala kao da je umočena u mlijeko. Uz lukavi se smiješak opravdavala: “Čuj, što ja sad tu mogu, kriva je vrućina. Sve se rastopilo. Nema veze, pojesti ćemo mi to!”
Uskoro se selim u svoj stan. Ostati će sama. Ma, snaći će se ona, u to nimalo ne sumnjam. Znam da će isti tren kada odem, udomiti neko mače s ulice i brinuti se uz papigu i za njega. Kako će se njih dvoje složiti, ostaje otvoreno pitanje s kojim se ona, vjerujem, previše ne opterećuje.
Želim joj najsrdačnije da ovaj i preostala dva života provede u miru, zdravlju i osobnom zadovoljstvu.

Roditelje i sudbinu ne možeš birati. To je tako. Baš tako. Ali da sam mogao birati, izabrao bi opet nju. Moju majku. Onakvu, tvrdoglavu, pomalo svoju, zaigranu, urbanu, luckastu divljakušu sa svim njezinim kulinarskim iznenađenjima zajedno, koja mi iskreno, neće ni malo nedostajati.

Foto: www.pexels.com

Odgovori