Blago Vukadin: Antidepresiva

Bolujem od depresije, bolesti koju mnogi ljudi zbog stigmatizacije u društvu, ili čak u najbližem mogućem socijalnom okruženju, pred vlastitim partnerom, skrivaju jer se plaše kako će njihovo okruženje reagirati.

Zahvaljujući vlastitom iskustvu jako brzo prepoznam sestre i braću po dijagnozi, pa ako se pruži prilika i razvije razgovor, napomenem usput da uzimam tablete.

Nekoliko mojih klijenata, kolega i prijatelja se je nakon toga odlučilo poći psihijatru i kaniti se baba-gatara,  otvoriti se samome sebi, povjeriti se mužu ili ženi i krenuti  dalje uz stručnu pomoć, te s puno lakšim osmijehom početi nanovo živjeti.

Imam i sreće da sam potrefio na liječnicu koja je od samoga početka prepoznala moju vrstu poremećaja razmjene kemijskih tvari u mozgu i propisala mi tablete, čiju dozu već  dulje od dvanaest godina ne moram mijenjati.

Jasno je da tablete ne smijem zaboraviiti. Ako idem na put zna mi se dogoditi da zaboravim rezervne gaće ili čarape, ali tablete nikako.

Bolje je tijelom smrdjeti, nego dušom patiti.

Moja bolest odražava se prije svega u pretjeranim napadajima straha i nesigurnosti. Dovoljan je mali povod i cijeli svijet postaje crn, neprijateljski  i prepun zamki.

Djeca znaju od čega bolujem i pate ponekada skupa sa mnom iako više ne živimo skupa. Pronašli su svoj put u Njemačkoj, ali ja znam biti naporan ako se ne jave dva dana. Cijela je to vječnost ponekada. Najprije pomislim da se je nešto dogodilo. Prije nekoliko mjeseci kad se moja najljepša kći sa svojim dečkom vraćala s odmora u sjevernoj Africi, a nije mi se javila nakon slijetanja  u Berlin, poludio ne mogavši zaspati do jutra.

Mladi su spavali i isključili telefone, a ja sam u ranu zoru krenuo na policiju, da se raspitam je li bilo problema u zračnom prometu, ili neka otmica na putu od Marakesha, gdje su proveli odmor, do tamošnjeg aerodroma.

Državni službenik bio je jako ljubazan, nije me međutim smatrao sasvim normalnim, ali mi je ipak preporučio da pričekam do podne pa onda krenem na bečki aerodrom, jer tamo imaju sve potrebne informacije.

Što je  policajac s kolegama o meni pričao kad sam pokunjen krenuo dalje, ne zanima me.

U međuvremenu, dok ne stigne podne, kontaktirao sam sve njihove prijatelje pronađene u bespućima sjećanja i interneta, a najbolji od njih  krenuo je do  Danielina stana, i u jedanaest prije podne, taman kad sam se zaputio u pravcu aerodroma,  javio se Danielin  Indijanac kratkom porukom da su dobro stigli i zbog umora malo dulje spavali.

Bio sam odjednom lakši za cijelu tonu očinske brige i depresivne manije.

Pravi povod da krenem potražiti pomoć, bio je međutim moj neobični strah od vožnje autom.

A radim na terenu, provezem  godišnje preko pedeset tisuća kilometara, i moja djeca bila bi gladna da dadnem otkaz. Ili bi tada naglo morala odrasti, a bio sam samohrani otac s dvoje klinaca i dva posla. Nije bilo zajebancije.

Plašio sam se posebno vožnje na auto-cesti, držao bih volan s obadvije ruke, napadaji bi trajali nekada po nekoliko minuta, a nekada po nekoliko tjedana. Moj , na drugi način također malo blesavi brat – za to je međutim kriva majka priroda – bi se znao zezati na račun moje vožnje, hvaleći se u društvu:

„Blago je bio već u Zadru kad sam krenuo iz Austrije, da bih ga pretekao prije Splita.“

Nije puno slagao.

Kao što rekoh radim na terenu, trgovački sam putnik i imam masu klijenata kojima prodajem naše proizvode. Otkad sam počeo uzimati tablete i posao puno lakše radim, jer se ne opterećujem strahovima koji nenajavljeni niknu odnekuda.

Većina mojih klijenata su žene, lijepe, drage i umiljate, kakve ih je dragi Bog stvorio. Ima i jako puno depresivnih, pa se kliknemo ponekada uz kavicu.

Prije nekoliko mjeseci bio sam u trafici u kojoj radi Gabi, baka maloga, prehlađenoga  Manuela.

Pozdravio sam je kratko:

„Danas se iznimno nećemo ljubiti, nego ćemo to drugom prilikom nadoknaditi. Da me ne zarazite“

„Gospodine Vukadine, što bih ja bez vas i vaše ljubavi“ – prijatno, ali pomućenije nego inače uzvratila mi je žena, da bi potom počela kukati kako je Manuel teško bolestan, njen pokojni muž, Manuelov djed, umro je od raka pluća, iako nikada nije ni pušio, niti pio, a dijete je cijelu noć kašljalo. Prilikom svakoga trzaja telefona i Gabi se trzala, očekujući nekakvu lošu vijest, da bi joj laknulo tek nakon što je nazvala nevjestu i čula da je njen unuk već puno bolje, temperatura mu se povlači i šalje svojoj bakici vrućicu-pusicu.

Nedavno  sam opet svratio kod Gabi  i šalio se s jednom klijenticom, a kad je ova napustila lokal, progovorila je moja dugogodišnja klijentica i u neku ruku prijateljica:

„Gospodine Vukadine, kako samo uspijete u rano jutro biti tako dobre volje?“

„Zahvaljujući Vašoj ljepoti, dragome Bogu i tabletama“ – odgovorio sam joj.

„Antidepresiva?“

„Da, već dvanest godina.“

„10 miligrama?“

„U sridu “ – nasmijao sam se.

„I ja. Ima nekoliko tjedana. Bolje se osjećam“

„Vidim po vama, jaks ste se proljepšali. U drugome životu ćemo se ranije sresti i oženit ću vas.“

„Gospodine Vukadine, što bih ja bez vas i vaše ljubavi“ – završili smo ugodni razgovor nakon što smo se prepoznali po dijagnozi i dozi.

Tako vam je to s depresijom.

Ima ih svakakvih, lakših i težih, isto kao što ima i liječnika, boljih i lošijih, pa nekome, poput Gabi i  mene, brzo pronađu pravilnu dozu. Neki se dulje muče.

No, nije u lijeku sve. Pored kemije, ali samo kao dodatno sredstvo, pomaže i duševna i tjelesna aktivnost, kretanje, sport, razgovori i pisanje.

Mene je prije nekoliko dana opet uhvatila depra. Sam sebi sam propisao duplu dozu, ali je napadaj prestao tek nakon što sam riknuo cijeli niz tužnih pjesama. Bilo mi je lakše. Same pjesme ne bi međutim pomogle i svako stablo bi bez tableta za mene postalo opasno oružje.

I još nešto za kraj – izbjegavajte takozvane socijalne mreže ako ste depresivni. Kao prvo ja ću vas razotkriti, ali vam obećavam da neću nikome kazati.

Puno opasnija je masa umišljenih budala koji misle da su posisali svu mudrost i ljepotu svijeta, pa nas depresivce znaju bespotrebno uzrujati i pokvariti nam nekoliko minuta, sati ili dana. Iz navedenoga razloga i kombinacije svakakvih time prouzročenih strahova ovoga tjedna odlučio sam napustiti fejs za vijeke vjekova. No to nije još amen.

Povjerite se svojim bližnjima koje volite, olakšavajuće je i pomaže svima.

I vama, i njima.

Foto: www.pexels.com

Tonko Božanić Pepe: Śtõri ormarȗn

Gõre
u śufȉtu
u kantȗn
śtojȋ śtõri
ormarȗn
 
pȃucina nõ nje pãla
praśȉna śe nȋ śtīrãla
nȍge su na kolonȅte
varhu vrȏt je ornamȅnat
śa śufȉton nȋ kuntȅnat
 
vrȏtimo śe u ditȋnśtvo
kal me mãti deperãla
u kãmaru luśtrōvãla
a pomȕle i rucȉce
ko zãrcalo śe laśćȉli
 
iź mȅne je śve pahãlo
ś jubãvjun śe namīśćãlo
bĩli lancȗn i blaźȉnje
kuvertūrȅ i śćavȋne
dȗlnjo rȍba ol potrȉbe
 
prȉko śćōpȃ na pikȏnte
vȉśe gãće i jakȅte
dvȋ, trȋ vȅśte źa ol fȅśte
śudȏrići i kalcȅte
 
u śkafȅtu cȅko dȍta
nȍne i nȍnota
i joś nȉśto bjankarȉje
ca śe joś nȋ raspakãlo
źa fȅśtu se tȗ cuvãlo
 
naparȗc je i lumbrȅla
klobucȉć i bagulȋna
u śkarśelȋn śudarȋn
i źȇnsko burśȋna
 
bĩlo je tõte pȏlvera i pitȗre
i ofȋcij źa molȉt śkonźȗre
u śkãtulu ol plȉśa
dekumȇnte śe cuvãlo
i pȉneźe źaklopãlo
 
śvi u kȕću, śvi śu źnãli
dȉ su śtõri cȏ cūvãli
al ȕ tu śe nȋ śpancãlo
dok je śãrce batarjãlo
 
A śȃl gõre
u śufȉtu, u kantȗn
śtojȉ śtõri ormarȗn
cȏrv ga pomãlo jȋ
dokle dūśȃ mȋrno śpȋ.

Ilustracija: Alma Božanić Čače
Akcentuirala: Vanda Franičević

Vanda Franičević: Zapis o komiškom govoru i jeziku

Komiška čakavska riječ pojavljuje se isključivo u svom konkretnom obliku, govoru, sve do 1981. godine kada Joško Božanić Pepe prvi put objavljuje komiške besjede u obliku pisanih riječi. Tim činom, komiški govor valoriziran je i opisan – odlike su njegove ovjekovječene, jer jezični je zapis jedini spas od zaborava.

„Kû cô mî / kû cô jô / ca bȉś tîl / dȉ śi bîl“ –  stihovani su upiti koji će nas obratiti na cakavizam drugog tipa pošto je izraz za upitno-odnosnu zamjenicu co ili ca, a glasovi /č/, /ļ/ [lj], /Ʒ́/ [đ] i /Ǯ/ [dž] ne postoje kao ni /s/, /z/, /š/ i /ž/ mjesto kojih imamo foneme /ś/ i /ź/. Imamo ih, međutim, kako se trenutno ovi glasovi izgovaraju, izgubit ćemo ih vrlo skoro. Njihova pojava već zvuči zastarjelo, odiše arhaičnošću, i odlika je govora Komižana zrele i starije životne dobi. No, postoje snimke, magnetofonski zapisi koji će omogućiti budućim naraštajima doživljaj jednog minulog izgovora kao što će to činiti ova zbirka pjesama – Śinjȏl vrȉmena kalafȏta iź Komȉźe.

Uz izgovor određenih glasova, arhaična je i akcentuacija u dosadašnjim zapisima komiškoga govora koji se znatno izmijenio pod utjecajem štokavskih idioma i norme hrvatskoga standarda, pogotovo u posljednja dva desetljeća. Upravo u tom periodu, od 1997. do 2016. godine nastajali su ovi pjesnički kolaži, scenski prikazi poetike Tonkota Božanića Pepeta. Slikovito pjesništvo njegovo koje pripada vernakularnoj književnosti ima recitativne odlike i obilježja usmenog pripovijedanja, stoga je posebna pažnja pri kreiranju ove zbirke posvećena vrednotama izgovora. Zapisi Kalafotovih akustičkih slika akcentuirani su trima naglascima iz klasičnog čakavskog inventara – kratkosilaznim (ȁ), dugosilaznim (ȃ) i pjevnim arhaičnim akutom (ã). Zanaglasne dužine zavičajnog mu govora nisu izrazite te su uvijek predakcenatske, a pojava dvostrukog naglaska na dvosložnim riječima te oksitoneza, naglašavanje riječi kratkosilaznim akcentom na posljednjem slogu, odlike su izvornog komiškog kao i česte zamjene od kojih su najčešći prijelazi /a/ u /o/ (npr. kraj – kroj, jedan – jedon, stari – śtori, mladi – mlodi, Ante – Onte, drag – drog) te zamjena /o/ ˃ /u/ (npr. ja – jo, moj – muj, tvoj – tvuj, vol – vul, kokoš – kokuś, kost – kuśt): jarbol – jorbul.  Promotrimo li glagole, uočit ćemo ispadanje dočetnog /-i/ kod infinitiva, što upućuje na tzv. krnje infinitive (npr. piśat, miślit, volit, bit, mucat – šutiti, govorit, reć, uteć – pobjeći, duć – doći, puć – otići, tit – htjeti).

U suvremenom komiškom govoru uočljive su brojne redukcije suglasnika imenskih i glagolskih riječi. Pošto je organski idiom uzet kao jezik ove zbirke pjesama, mlađi komiški govornik protumačit će prvotne oblike tih riječi kao zastarjele. Naime, komiški govor gubi dočetno /-l/ u 3. l. jd. m. r. glagolskog pridjeva radnog: duśa(l), bi(l), porti(l), kuśo(l), śeto(l), loko(l), ji(l), osto(l), doźivi(l), spo(l), napiso(l), trati(l), do(l), a izniman primjer je izraz bi bil/bil bi gdje se čuva nevokalizirano krajnje /-l/ kao fonem razlikovanja. Podliježe i redukcijama dočetnog /-h/ imenica u genitivu množine (npr. źenski(h), muśki(h), ribi(h), sinjoli(h), mriźi(h), puti(h), vorsti(h), beśtiji(h), minuti(h), uri(h), miseci(h) friźi(h), corvi(h), likori(h), pisniki(h), ti(h), oni(h), ovi(h), pusti(h)…), a uz ispadanje krajnjih suglasnika možemo primjetiti njihovo gubljenje i na početku riječi (npr. redukcija fonema /j-/ u (j)uśi, (j)oci, (j)opet, (j)imo i zadržavanje u riječi justa) ili pak zamjene drugim konsonantima. Bitno je naposlijetku naglasiti pojavu glasa /Ʒ́/ – [đ] u suglasničkom inventaru. Za primjer navest ćemo transformaciju riječi jir u đir, a kao prijelazni oblik imamo izraz gvoźdene (metalne, od gvožđa) nad kojim se vrši primarna jotacija – gvožjene i zatim gvožđene. Prozodijska sredstva su uvelike očuvana, komiški govor i dalje udara svoj ritam, ne mijenja tempo, a starojezični akut se čuje i njegova oznaka opravdano se može postaviti kao ornament iznad jezičnoga znaka.

Promjene poput redukcije i zamjene glasova u konačnici mogu rezultirati drugačijom akcentuacijom što je slučaj nastao uslijed ispadanja vokala /-a-/  u N jd. m. r. imenica i atributa: ornamȅnat – ornamȇnt, kuntȅnat – kuntȇnt (zadovoljan), aźvȅlat – aźvȇlt (brz), śrȅbarni – srebrȅni – srebȑni – (srèbrni), tãnak – tȏnk (zamjena i redukcija). Kratki akcent prešao je u dugosilazni na istome slogu, a kod primjera za obje promjene iščezao je akut prešavši također u dugosilazni. U određenim slučajevima svjedočimo regresivnom pomaku naglaska, npr. u G jd. m. r. imenice śkȗj (otok, čak. škoj) – śkōjȁ>śkȍja, N mn. śkōjȉ>śkȍji, prīśtãva>prȋśtava (zamjena akuta uz pomak), i gubitku alijetetnih odlika čakavštine: prvenstveno adrijatizma –  śvin>svim (I jd. čitavim, D mn. svima), von>vom (vama),  źelin>želim; zatim rotacizma – moremo>možemo i nepreventivne vokalizacije (vãvik>ȕvik, vaześt/vazet>uzest/uzet). Dakle, svjedočimo ubrzanom približavanju hrvatskom standardu, čemu ipak najviše svjedoči osiromašenje vokabulara.

Govor kao konkretan oblik komunikacije i jezik kao njegov apstraktni zapis u obliku glasovnih simbola, žive su tvorevine sklone promjenama, poput društva. Zaista, prikaz sinergije govora i njegova zapisa u konačnici djeluje kao slika društvene zajednice u određenim vremenskim i prostornim okolnostima. Naoko beznačajna promjena u jednom dijelu sistema može utjecati na čitav prizor. Uzmimo jedan ritual. Neka to bude objed. Za eliptičnim stolom sjedi šesteročlana obitelj. Stilizirani tanjur pred svakom je individuom, predstavlja njen pojedinačni značaj u kompoziciji. Redukcije i zamjene tih personoficiranih figuracija, bitno utječu na sklad i cjelokupni prikaz. Uklonimo li jedan tanjur, nastaje praznina i gubi se kružna cjelovitost. Vrhu stola prazna ostaje katrida poput izraza bez sadržaja, a predmet potreban svakidašnjici izgubi ambiciju. Ukoliko su ti predmeti simboli za besjede, kompozicija tada predstavlja govor a obitelj organsku zajednicu koja tim govorom komunicira. Svaki član primjer je vlastite generacije koja djeluje u određenom kontekstu vremena i prostora. Uslijed modernizacije i procesa globalizacije, stvara se univerzalna kultura koja otklanja raznolikosti na svim razinama pa tako i na onoj govornoj i jezičnoj. Organske materijale zamjenjuju umjetni, tradicionalni alati gube funkciju, zanati iščezavaju. Tako se mijenjaju čitavi društveni ambijenti, impresije kolektiva.

Očuvanje organskih govora nemoguće je bez njihove jezične dokumentacije, a zvukovne ili audiovizualne snimke nužno nastaju tijekom prikupljanja podataka. Ova zbirka pjesama sadrži zapis na vernakularnom idiomu, leksikografski popis riječi i snimljene recitacije autora. Neke pojave koje pripadaju govoru ipak je nemoguće obilježiti jezikom i zvukovnim zapisom, a to su mimika i gestikulacija. Njih ćemo prepustit kalafatu-performeru.

Foto: fotografija preuzeta s https://www.tz-komiza.hr/activity/crkva-sv-nikole-muster/

Nikola Šimić Tonin: Umiven mislima

Boris Marić: Uvod u san, Književni klub Brčko distrikt BiH, Za izdavača / Urednik – Žarko Milenić, Brčko 2016., Knjiga pjesama.

Kada će i u kojem trenutku zaiskriti pjesma u duši  pjesnika graniči s magijom?

U noć umotane, iscrpljene greške / Beskorisne leže u nivou glave… (Oneirologija)

Uvod u san, poetski san Borisa Marića. Tako je dojmljiv osjećaj kada nam se dogodio ovaj ukoričeni stihovlja san koji nas zaokupi snažnije nego živa stvarnost.

Dječja igra rukama / U zraku, na svjetlu / Snažno kao kukama / Privlači pažnju / Vrh jezika / Ostaje nijem / Na ražnju / Iznad sljepila / Raste dosada u muhama / I troše se zalihe ljepila. (Emocionalna glupost).

Kompleksnost sna svojevrsna je enigma, snivačev (čitaj pjesnikov) izraz – pjesma za pjesmom iz zbirke pjesama Uvod u san, poete – sanjara – „Mjesec mu noćna rasvjeta“, ko „Astronom uvijek na putu“, „Nad vremenskim grobljem“, „U samostanu za ljubavnike“, „Plače od smijeha“, „Bez da i bez ne“… poetski plovoput prostranstvima sna, budi ga bjelina papira, stranica knjige novom pjesmom ukoričene zbirke pjesama – „Snovidica“.

Pjesničke imaginacije Borisa Marića, nude kroz stihove, reducirano i jasno, liječe riječima raznovrsna stanja njegovih misli i strahova. Zapitanosti nad samim sobom. Nad životom. Nad križištima sebe. Križa kojeg nosi. Pjesnika u sebi. Psihologija snivača – pjesnika Marića ponudila je ključ njegovoga stvarnog stanja, uobličila u nadrealnom stanju sna u kojem je, uobličila pjesme. I to ne bilo kakve pjesme.

Ja sam tvoj najbolji prijatelj / Moj prst je uperen u zemlju / I moja istina nije pravilnik / Iz usta pogubljenih svetaca / Zašto patiš u svom spasitelju … (Hipnoteza)

U prostoru pjesnikova uma događa se sve. Um povezuje već življeno vrijeme i neku individualno zapamćenu sliku. Sa strašću muke pojavio se stih. Sve nije umrlo ostala je poezija. Ritam emocije i misli se nadopunjuju. Bolima i strahom stvorene atome uzburkanih emocija povezuje u svoj poetski doživljaj i tu nit doživljaja s emotivnim sadržajem – komprimiranim prostorom individualnog, ritma sastavnica tempa asocijacija i spoznaja, osobne spoznane s poveznicom univerzalne ljudskom rodu ugrađene i u arhetipskom obliku prepoznate urođene matrice neupitnoga izuzetno nadarenoga pjesnika.

Ako već jednom ostarimo sa svemirom… (Suočavanje). Tišina dubokog trenutka… (Globalizacija). Polako se mislima umivam… (Obarač). Mirišeš na ljubav… (Uvod u san). Tišina ostavlja prostor za misli… (Mir). Moje otvoreno srce na policama… (Anahata). Krvavih očiju i suženih zjenica / U koje više nije mogao stati čovjek… (Tradicija). Gasim svjetlo i odlazim / U svoj podrum / U grudima. (Normalan). Tvoje lice je nebo… (Pet dana bez tebe). Mi ližemo slike / Ljudi sa ranama… (Neosporno). Nebo nije bez razloga iznad nas… (Omaž).

Ukoričena glazba stihova Uvod u san izuzetnoga mladoga pjesnika Borisa Marića dugo nas drži budnim…

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Kad su došli iz Sarajeva

Mislim da nas nisu pripremili na to
Uglavnom se šutjelo
Pušilo
Nakon četiri godine
Znali smo sve
I ništa
Među nama
O tome
Nije bilo puno govora
Tetu smo vidjeli na TV
Onaj dan kad su bile Markale
Bila je živa i zdrava
Ostale smo vijesti dobivali
Od čudnih tipova
U stanovima u Dubravi
Sada
Nakon četiri godine
Eto stojimo tu
U Đakovu
Jedni pred drugima
Oni mršavi
Od riže kažu
Mi blijedi
Sestrična je vratila veliki strukirani
Admiralski šinjel moga djeda
Poslužio je za prolaz
Kroz tunel
Kroz koji je valjalo krenuti
Svaki na svoju stranu
Jer susret u Đakovu je bio
Samo odgođen rastanak

Foto:

Igor Petrić: Samo šalim se S.I.N.D. (strah ili nešto drugo)

Ostani još malo.
Nemaš se razloga bojati.
Ako nešto i čuješ, nema veze, možda je vjetar
ili neka zalutala životinja koja traži utočište
među toplim i suhim tavanskim gredama.
Ne mari, većina životinja boji se ljudi i svjetla.
A ljudi ko’ ljudi uvijek pale svjetla
bez obzira na enormno visoke račune za potrošnju
električne energije koji iz mjeseca u mjesec
osiromašuju njihove kućne proračune.
Nažalost malo je dobrih matematičara
i ti se proračuni uglavnom vrte u minusu, a vani je toplo
iako je već studeni.
Ironija ili nešto drugo, nema veze,
nekako živi se, od danas do danas,
od sutra do sutra.
Kad već spomenuh električnu energiju
povremeno i ona zna zvučati iritantno,
kao da cvili il’ zavija dok prolazi kroz vodove poput kakve nakaze
iz loše režiranog drugorazrednog filmu strave i užasa,
koji traje i traje, a to je jedino čega se užasavam, čega se bojim.
Listajući programe
ništa ne nalazim, ničega nema, samo reprize
repriziranih filmova, dosadnih serija, polu gledljivih dokumentaraca
i tako iz dana u dan, već tjednima
do poneke premijere, koju uglavnom preskačem,
zauzet razno-raznim aktivnostima.
Dosta o tome.
Opusti se, diši duboko,
sklopi oči možda te netko promatra,
iz mračnog kuta proždire očima.
Izdrži, ostani još malo nema nikoga,
sve ovo je jedna velika izmišljotina.
Ako, kojim slučajem iz mraka pitaju za tebe,
pravi se da ne čuješ i sve će biti u redu.
Zavuci se ispod popluna, deke il’ bilo kojeg drugog pokrivala
čekaj jutro, nakon mraka u zoru svitanje.
Ono će svakako doći, bio ti živ il’ mrtav.
Šalim se, ali ako stvarno umreš onako slučajno bez zraka
ili od pregrijavanja, ruke pomahnitalog maskiranog ubojice,
uboda otrovnog insekta, za što su šanse vrlo male, ali postoje,
probudit ćeš se na nekom drugom mjestu,
oslobođen tijela, poput duha slobodan od svega.
Opet dobro, netko bi rekao najbolje
jer ovaj svijet pretvara se u klaonicu,
košnicu pred rojenje iz koje malobrojni izaći će živi i normalni.
Ako ti se stvarno žuri,
razumijem i ne moraš mi ništa drugo reći.
Zbogom. Vidimo se, na nekom drugom,
nadam se boljem mjestu.

Foto: www.pexels.com