Blanka Will: Vježba

Pila je uznemireno, kao da želi pobjeći od nečeg. Oko nje je brujao grad. Nije se obazirala na nj. Ni na prolaznike, ni na zvukove, ni na ono što je pila. Važno joj je bilo da je toplo, da uz šalicu može ugrijati smrznute prste i zauzdati nemir što je čučao negdje u trbuhu, strepnju što se gnijezdila u predjelu grudnog koša vibrirajući tek toliko da joj dopusti da dođe do daha. Pogled joj se upinjao da se za nešto uhvati, da se objesi o nekakav prizor, ili predmet. Htjela je nestati iza zrcala, s tog mjesta promatrati vlastitu odsutnost, sve smisliti ispočetka, izmisliti se. Barem kao stilsku vježbu. Pruži korak da uhvati tramvaj. Nasmiješi se u prolazu jatu djece što su pred kazalištem čekala ulaz na predstavu.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 8. dio

Otac

Bijeli Renault Megane, lagano, gotovo sasvim nečujno klizio je vijugavom cestom između strmih brda obraslih gustom šumom. Promatraču iz zraka činilo bi se kao da malena bijela buba plazi savršeno slijedeći krivine vijugave staze, i to popriličnom brzinom. Prizor što ga u prirodi često možemo vidjeti kada promatramo zelene biljke i razne bubamare i ostale malene insekte dok se ubrzano kreću stabljikama i listićima. Tako bi se nekom, iz zraka, mogao učiniti i ovaj Renault. Bruno ga je kupio prije otprilike godinu i šest mjeseci. Volio je francuske aute; još od djetinjstva. Njegova majka 80-ih godina vozila je Citroena. Francuski automobili imaju izvrsne amortizere i osjećaj udobnosti u unutrašnjosti.
Mjestimice, automobil bi utonuo u duboku sjenu šume koja se s jedne i druge strane nadvila nad cestu, dok bi mjestimice opet začas izbio na dionicu obasjanu suncem. Cesta ga je vodila iz šireg zagrebačkog područja na sjever, u brda, gdje se dodiruju i razgraničuju geografsko i administrativno područje Prigorja i Zagorja. Cesta se sve više uspinjala. Tabla je upozoravala da ovdje završava administrativno područje Zagrebačke županije. Bruno je bio na putu k svome ocu. Sinoć oko 20.30 sati nazvala ga je očeva susjeda Katica i s izrazom sućuti i pažnje u glasu priopćila mu da je njegov otac preminuo. Bruno se iznenadio. Nije ovo očekivao. Stari je bio još vitalan i pokretan. Nije da je bio baš nešto previše povezan s ocem. S njim nije proveo mnogo vremena. Više su mu u sjećanju bili očevi roditelji, djed, a naročito baka, kod kojih je provodio još od ranog djetinjstva gotovo svake ljetne praznike. Brunin otac bio je po zanimanju veterinar: dr. vet. med. Mnogo vremena provodio je uvijek po terenu. Kod kuće bi uglavnom samo spavao. Bruno se sjećao da je njegov otac ponekad i tijekom noći ili ranog jutra dobivao telefonske pozive seljaka kojima se upravo tad krava počela teliti ili kobila ždrijebiti. Posao i život veterinara je naporan i težak. Veterinar je vjerojatno jedini od svih vrsta doktora koji je od jutra do večeri okružen blatom, smradom i životinjskim izmetom. Ili s rukom do lakta u kravljoj vagini vrši postupak osjemenjivanja. Gradski veterinari, za razliku od seoskih, su druga priča: oni se ne bave s kravama i sa svinjama, nego sa psima, mačkama, kornjačama, itd. Njegov stari bio je seoski veterinar starog kova. Rijetko kod kuće, većinom na terenu. Nije ni čudo da njegov i majčin brak nije uspio. Za finu gradsku gospođu, kao što je bila Brunina majka, brak s tamnoputim, temperamentnim zagorsko-prigorskim veterinarom nije bio najsretnije rješenje. Ne, uopće. Nakon razlaza, kuća i imanje Bruninih bake i djeda, postala je očeva polazna baza. A i posao po okolnim selima mu je odatle bio bliži.

Prateći poznatu liniju ceste, u tišini, Bruno se zamislio. S razmišljanja i prisjećanja na oca i na djetinjstvo, misli su mu krivudale i bježale na sadašnje njegovo stanje. Da; kakvo je moje sadašnje stanje? Što ja to zapravo u životu imam? Kakav je moj život? Bruno je bio svjestan poprilične i velike razlike u godinama, od dobrih 17 godina, između sebe i Antonije, njegove sadašnje djevojke. Znao je da su takve veze često izložene specifičnim kušnjama. Znao je da u takvim vezama stariji muškarci su ti koji u pravilu ostaju kraćih rukava. Pogotovo u današnje vrijeme. Mlađa žena, nakon nekog vremena, zadovolji se dosadnog, a možda njoj i pomalo sputanog, nedovoljno uzbudljivog života sa starijim muškarcem. Muškarci s oko četrdeset godina nisu za otpis; to nikako. Ali oni već imaju neke svoje rutine, i navike od kojih nisu spremni izostajati. A mlada djevojka željna je života, i svakojakih podražaja i iskustava. Pa još je mlada, i neiživljena. Pored starijeg muškarca, koji gotovo da bi joj i otac mogao biti, mogla bi se početi osjećati uskraćeno. Uskraćeno za izlaske; za nova iskustva; za neke nove drhtaje i treptaje. Svakom s vremena na vrijeme treba promjena, a mlada žena sa starijim muškarcem ima itekako dobru izliku, razlog i opravdanje za nužnost promjene. Svega je toga u svojoj glavi bio svjestan Bruno. Da, i Antonija bi nakon nekog vremena mogla odlepršati, razmišljao je Bruno. No, to su rizici života. Dok traje, traje; bitno da je lijepo dok traje. To je jedino što možemo ugrabiti: trenutci privremene sreće i zadovoljstva. Što preostaje? Duga jesen života, i utonuće u starost, u umor, onemoćalost, nezainteresiranost; povlačenje u kutak stana, u izolaciju … Razmišljajući tako, Bruno se opet u glavi vratio na činjenicu očeve smrti. Otac je bio veseljak; uvijek optimistično i vedro raspoložen. Nikada nije pokazivao težu ili mračnu stranu; sve je okretao na smijeh i na šalu. Optimizam kao strategija i taktika. No, sigurno je mnogo toga držao u sebi: strepnje, nedostatke, svoju životnu sudbinu i spoznaju o istoj.
Brunin otac volio je popiti. Mnogi seoski veterinari se propiju na svom poslu; postanu alkoholičari. Gotovo svaki seljak, gazda, ponudi doktora veterinara vinom; najčešće nekom bijelom, kiselom, jakom sortom. Od toga se, u kombinaciji s gaziranom mineralnom vodom, slažu dobri, ali i podmukli zagorski i prigorski gemišti. Rokneš tri takva i u svom si elementu. Pa u auto, i na put do drugog gospodarstva gdje su svinje upravo dobile dizenteriju. Veterinar uvijek sa sobom nosi crnu torbu s priborom, injekcijama, špricama, lijekovima. Na znak i najmanje bolesti uzgajivači svinja dižu uzbunu. Zovu veterinara kojem ne preostaje drugo, nego, uočivši začetke epidemije, našopa svinje antibioticima. Za svaki slučaj. Sve meso iz uzgoja prepuno je antibiotika i drugih tvari. Uzgajivači ne žele i ne mogu riskirati kolektivni pomor. To bi ih upropastilo financijski.

Skrenuvši na sporednu cestu, nakon dodatnih 10-ak minuta vožnje, zaustavio se na jednom pošljunčanom dvorišnom prilazu. Bila je to očeva kuća i dvorište. Tako poznati Bruni, s crvenim i lila cvijećem u teglama na balkonu prizemlja, ova kuća koja ga je povezivala s danima djetinjstva, odjednom mu se učini strašno praznom i pustom. Kao da je na trenutak, na sekundu, osjetio nekakvu duboku žalost i tugu u sebi. No, nije bilo vremena za takve osjećaje. Na tratini pored kuće uskoro se pojavila susjeda Katica, starija gospođa, udovica koja je, činilo mu se, simpatizirala Bruninog oca.

– Dobar dan – rekla je pristupivši mu. Vidjelo joj se oko očiju, i po podočnjacima, kao da je plakala nedavno. – Primi moju sućut – rekla je i zagrlila ga. Bruno se nije osjećao nelagodno. Čak mu je i prijao takav kontakt. Naime, kako je bivao stariji, sve su mu se više i više činile sve te ljudske geste i običaji prirodnima, normalnima, pa čak i potrebnima. Sa starenjem i sazrijevanjem kao da je sve više imao razumijevanja za ljudsku nesreću i tugu, a istodobno sve manje strpljenja za bavljenje ljudskom glupošću i zabludama. Život je prekratak za gluposti. Autentičan život i stvarnost, koji čovjeka čine čovjekom, i jačaju ga, izviru iz nevolja, poteškoća i prepreka. Čovjek se kali i stvara u teškoćama.

Susjeda Katica je istaknula da je Bruninog oca Zdravka poznavala još od kada se, kao mlada žena, udala u susjedstvo. Otključala je kuću, od koje je očito imala ključ, jednako kao i Bruno. Otac je imao, očito, puno povjerenje u tu ženu. Ušavši u kuću, odvela ga je do sobe, i pokazala mu krevet. Otac je ležao mirno na leđima na drugoj strani velikog starinskog bračnog kreveta. Bio je odjeven u crno odijelo i bijelu košulju. Ruke su mu bile položene na trbuh, jedna na drugu, kao za vrijeme molitve. Djelovao je sasvim mirno i spokojno. I Bruni su lagano zasuzile oči. Smrt ljudskog bića, a naročito onog s kojim smo podijelili nekakve, pa makar i rijetke trenutke bliskosti, sada, kada ga vidimo ovdje tako mirnog i ukočenog, sjeća nas i naše smrtnosti i konačnog odredišta svakog ljudskog života: nestajanje, i zaborav. Bruno je znao kako to već ide. Doživio je već prije smrt prvo djeda, a onda i voljene bake. A sada, eto, i otac.

– Evo, tu sam ga našla, jadnika … – rekla je gospođa Katica, i rukom pokazala na bližu stranu kreveta, suprotnu od one na kojoj je sada ležao. Oči su joj zasuzile. Onda odjednom kao da se smirila i pribrala, pa je rekla:
– Nisam znala dal ‘ je dobre i pametne da vam ove govorim, ali mislim si da bi vam ipak trebala reči.
– Kaj je bilo, gospođo? – upita Bruno.
– Ma joj, male je nezgodne… našla sem ga tu na krevetu, jadnik, bil je spuštenih gač … – rekla je gotovo pa nevoljko …
– i ove je imel krej sebe – rekla je pokazujući na nekakav časopis što ga je izvukla ispod deke na fotelji. Bruno je uzeo časopis u ruke. Bio je to časopis pornografskog sadržaja. Dakle, sve je bilo jasno …
– Recite mi gospođo, što je doktor rekel kad ga je došel pogledati; od čega je umro?
– Veli doktor, da je po svemu sudeći, bil infarkt ….
– Znate, skrila sem te časopis da ne bu doktor videl, da ne bu sramota … – dovršila je.
Sramota, da. Za koga? – pomislio je Bruno. Valjda za nas žive koji ostajemo. Za staroga nema više briga. On se svojih briga riješio zauvijek. Napokon može biti slobodan i bezbrižan. Sramota je ionako sasvim društveni pojam.

– Da. Hvala vam, gospođo Katica. Bilo bi to nezgodno za sve. – odgovorio je Bruno, i nastavio: – Ipak, i on je bio samo čovjek s ljudskim potrebama.
– Je. To je istina; tu ste u pravu. Ali znate kakvi su ljudi … če bi se neke takvoga čule, mogle bi se po selu raširiti i zmišljati kojekakve priče … A gospon Zdravko je bil zbilja dobar čovek. Uvijek pozitivan, veseli, za šalu … – nadovezala se gospođa Katica.
– Hvala vam još jednom gospođo Katica na svemu što ste napravili za tatu. I presvukli ste ga, i sve … Ne mogu vam dovoljno zahvaliti na tome.
– Napravila sem kaj sem mogla. Bil mi je prvi sused. Zadnjih leta znali sme se tak liepe podružiti i pospominati. Prejti na kavu, on k meni, ja k njemu … Tak sme bili manje usamljeni. Rekla je, a oči su joj ponovno zasuzile.

Zdravko Cindrić je sada, 2018. godine, u trenutku svoje iznenadne smrti, bio u 71. godini života. Rođendan je trebao proslaviti krajem studenog. Bruni nije preostalo drugo nego da kontaktira lokalno poduzeće za pogrebne usluge. Vjerojatno će morati skoknuti do njih da sve dogovori, plati i da odabere lijes.

Bio je konac rujna. Dani su bili sve kraći, a s prvim sumrakom, postalo je i hladnije. Bruno je bio ispratio vozilo pogrebnog poduzeća koje je odvezlo očevo tijelo u mrtvačnicu lokalnog groblja.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Antidepresiva

Bolujem od depresije, bolesti koju mnogi ljudi zbog stigmatizacije u društvu, ili čak u najbližem mogućem socijalnom okruženju, pred vlastitim partnerom, skrivaju jer se plaše kako će njihovo okruženje reagirati.

Zahvaljujući vlastitom iskustvu jako brzo prepoznam sestre i braću po dijagnozi, pa ako se pruži prilika i razvije razgovor, napomenem usput da uzimam tablete.

Nekoliko mojih klijenata, kolega i prijatelja se je nakon toga odlučilo poći psihijatru i kaniti se baba-gatara,  otvoriti se samome sebi, povjeriti se mužu ili ženi i krenuti  dalje uz stručnu pomoć, te s puno lakšim osmijehom početi nanovo živjeti.

Imam i sreće da sam potrefio na liječnicu koja je od samoga početka prepoznala moju vrstu poremećaja razmjene kemijskih tvari u mozgu i propisala mi tablete, čiju dozu već  dulje od dvanaest godina ne moram mijenjati.

Jasno je da tablete ne smijem zaboraviiti. Ako idem na put zna mi se dogoditi da zaboravim rezervne gaće ili čarape, ali tablete nikako.

Bolje je tijelom smrdjeti, nego dušom patiti.

Moja bolest odražava se prije svega u pretjeranim napadajima straha i nesigurnosti. Dovoljan je mali povod i cijeli svijet postaje crn, neprijateljski  i prepun zamki.

Djeca znaju od čega bolujem i pate ponekada skupa sa mnom iako više ne živimo skupa. Pronašli su svoj put u Njemačkoj, ali ja znam biti naporan ako se ne jave dva dana. Cijela je to vječnost ponekada. Najprije pomislim da se je nešto dogodilo. Prije nekoliko mjeseci kad se moja najljepša kći sa svojim dečkom vraćala s odmora u sjevernoj Africi, a nije mi se javila nakon slijetanja  u Berlin, poludio ne mogavši zaspati do jutra.

Mladi su spavali i isključili telefone, a ja sam u ranu zoru krenuo na policiju, da se raspitam je li bilo problema u zračnom prometu, ili neka otmica na putu od Marakesha, gdje su proveli odmor, do tamošnjeg aerodroma.

Državni službenik bio je jako ljubazan, nije me međutim smatrao sasvim normalnim, ali mi je ipak preporučio da pričekam do podne pa onda krenem na bečki aerodrom, jer tamo imaju sve potrebne informacije.

Što je  policajac s kolegama o meni pričao kad sam pokunjen krenuo dalje, ne zanima me.

U međuvremenu, dok ne stigne podne, kontaktirao sam sve njihove prijatelje pronađene u bespućima sjećanja i interneta, a najbolji od njih  krenuo je do  Danielina stana, i u jedanaest prije podne, taman kad sam se zaputio u pravcu aerodroma,  javio se Danielin  Indijanac kratkom porukom da su dobro stigli i zbog umora malo dulje spavali.

Bio sam odjednom lakši za cijelu tonu očinske brige i depresivne manije.

Pravi povod da krenem potražiti pomoć, bio je međutim moj neobični strah od vožnje autom.

A radim na terenu, provezem  godišnje preko pedeset tisuća kilometara, i moja djeca bila bi gladna da dadnem otkaz. Ili bi tada naglo morala odrasti, a bio sam samohrani otac s dvoje klinaca i dva posla. Nije bilo zajebancije.

Plašio sam se posebno vožnje na auto-cesti, držao bih volan s obadvije ruke, napadaji bi trajali nekada po nekoliko minuta, a nekada po nekoliko tjedana. Moj , na drugi način također malo blesavi brat – za to je međutim kriva majka priroda – bi se znao zezati na račun moje vožnje, hvaleći se u društvu:

„Blago je bio već u Zadru kad sam krenuo iz Austrije, da bih ga pretekao prije Splita.“

Nije puno slagao.

Kao što rekoh radim na terenu, trgovački sam putnik i imam masu klijenata kojima prodajem naše proizvode. Otkad sam počeo uzimati tablete i posao puno lakše radim, jer se ne opterećujem strahovima koji nenajavljeni niknu odnekuda.

Većina mojih klijenata su žene, lijepe, drage i umiljate, kakve ih je dragi Bog stvorio. Ima i jako puno depresivnih, pa se kliknemo ponekada uz kavicu.

Prije nekoliko mjeseci bio sam u trafici u kojoj radi Gabi, baka maloga, prehlađenoga  Manuela.

Pozdravio sam je kratko:

„Danas se iznimno nećemo ljubiti, nego ćemo to drugom prilikom nadoknaditi. Da me ne zarazite“

„Gospodine Vukadine, što bih ja bez vas i vaše ljubavi“ – prijatno, ali pomućenije nego inače uzvratila mi je žena, da bi potom počela kukati kako je Manuel teško bolestan, njen pokojni muž, Manuelov djed, umro je od raka pluća, iako nikada nije ni pušio, niti pio, a dijete je cijelu noć kašljalo. Prilikom svakoga trzaja telefona i Gabi se trzala, očekujući nekakvu lošu vijest, da bi joj laknulo tek nakon što je nazvala nevjestu i čula da je njen unuk već puno bolje, temperatura mu se povlači i šalje svojoj bakici vrućicu-pusicu.

Nedavno  sam opet svratio kod Gabi  i šalio se s jednom klijenticom, a kad je ova napustila lokal, progovorila je moja dugogodišnja klijentica i u neku ruku prijateljica:

„Gospodine Vukadine, kako samo uspijete u rano jutro biti tako dobre volje?“

„Zahvaljujući Vašoj ljepoti, dragome Bogu i tabletama“ – odgovorio sam joj.

„Antidepresiva?“

„Da, već dvanest godina.“

„10 miligrama?“

„U sridu “ – nasmijao sam se.

„I ja. Ima nekoliko tjedana. Bolje se osjećam“

„Vidim po vama, jaks ste se proljepšali. U drugome životu ćemo se ranije sresti i oženit ću vas.“

„Gospodine Vukadine, što bih ja bez vas i vaše ljubavi“ – završili smo ugodni razgovor nakon što smo se prepoznali po dijagnozi i dozi.

Tako vam je to s depresijom.

Ima ih svakakvih, lakših i težih, isto kao što ima i liječnika, boljih i lošijih, pa nekome, poput Gabi i  mene, brzo pronađu pravilnu dozu. Neki se dulje muče.

No, nije u lijeku sve. Pored kemije, ali samo kao dodatno sredstvo, pomaže i duševna i tjelesna aktivnost, kretanje, sport, razgovori i pisanje.

Mene je prije nekoliko dana opet uhvatila depra. Sam sebi sam propisao duplu dozu, ali je napadaj prestao tek nakon što sam riknuo cijeli niz tužnih pjesama. Bilo mi je lakše. Same pjesme ne bi međutim pomogle i svako stablo bi bez tableta za mene postalo opasno oružje.

I još nešto za kraj – izbjegavajte takozvane socijalne mreže ako ste depresivni. Kao prvo ja ću vas razotkriti, ali vam obećavam da neću nikome kazati.

Puno opasnija je masa umišljenih budala koji misle da su posisali svu mudrost i ljepotu svijeta, pa nas depresivce znaju bespotrebno uzrujati i pokvariti nam nekoliko minuta, sati ili dana. Iz navedenoga razloga i kombinacije svakakvih time prouzročenih strahova ovoga tjedna odlučio sam napustiti fejs za vijeke vjekova. No to nije još amen.

Povjerite se svojim bližnjima koje volite, olakšavajuće je i pomaže svima.

I vama, i njima.

Foto: www.pexels.com

Tonko Božanić Pepe: Śtõri ormarȗn

Gõre
u śufȉtu
u kantȗn
śtojȋ śtõri
ormarȗn
 
pȃucina nõ nje pãla
praśȉna śe nȋ śtīrãla
nȍge su na kolonȅte
varhu vrȏt je ornamȅnat
śa śufȉton nȋ kuntȅnat
 
vrȏtimo śe u ditȋnśtvo
kal me mãti deperãla
u kãmaru luśtrōvãla
a pomȕle i rucȉce
ko zãrcalo śe laśćȉli
 
iź mȅne je śve pahãlo
ś jubãvjun śe namīśćãlo
bĩli lancȗn i blaźȉnje
kuvertūrȅ i śćavȋne
dȗlnjo rȍba ol potrȉbe
 
prȉko śćōpȃ na pikȏnte
vȉśe gãće i jakȅte
dvȋ, trȋ vȅśte źa ol fȅśte
śudȏrići i kalcȅte
 
u śkafȅtu cȅko dȍta
nȍne i nȍnota
i joś nȉśto bjankarȉje
ca śe joś nȋ raspakãlo
źa fȅśtu se tȗ cuvãlo
 
naparȗc je i lumbrȅla
klobucȉć i bagulȋna
u śkarśelȋn śudarȋn
i źȇnsko burśȋna
 
bĩlo je tõte pȏlvera i pitȗre
i ofȋcij źa molȉt śkonźȗre
u śkãtulu ol plȉśa
dekumȇnte śe cuvãlo
i pȉneźe źaklopãlo
 
śvi u kȕću, śvi śu źnãli
dȉ su śtõri cȏ cūvãli
al ȕ tu śe nȋ śpancãlo
dok je śãrce batarjãlo
 
A śȃl gõre
u śufȉtu, u kantȗn
śtojȉ śtõri ormarȗn
cȏrv ga pomãlo jȋ
dokle dūśȃ mȋrno śpȋ.

Ilustracija: Alma Božanić Čače
Akcentuirala: Vanda Franičević

Vanda Franičević: Zapis o komiškom govoru i jeziku

Komiška čakavska riječ pojavljuje se isključivo u svom konkretnom obliku, govoru, sve do 1981. godine kada Joško Božanić Pepe prvi put objavljuje komiške besjede u obliku pisanih riječi. Tim činom, komiški govor valoriziran je i opisan – odlike su njegove ovjekovječene, jer jezični je zapis jedini spas od zaborava.

„Kû cô mî / kû cô jô / ca bȉś tîl / dȉ śi bîl“ –  stihovani su upiti koji će nas obratiti na cakavizam drugog tipa pošto je izraz za upitno-odnosnu zamjenicu co ili ca, a glasovi /č/, /ļ/ [lj], /Ʒ́/ [đ] i /Ǯ/ [dž] ne postoje kao ni /s/, /z/, /š/ i /ž/ mjesto kojih imamo foneme /ś/ i /ź/. Imamo ih, međutim, kako se trenutno ovi glasovi izgovaraju, izgubit ćemo ih vrlo skoro. Njihova pojava već zvuči zastarjelo, odiše arhaičnošću, i odlika je govora Komižana zrele i starije životne dobi. No, postoje snimke, magnetofonski zapisi koji će omogućiti budućim naraštajima doživljaj jednog minulog izgovora kao što će to činiti ova zbirka pjesama – Śinjȏl vrȉmena kalafȏta iź Komȉźe.

Uz izgovor određenih glasova, arhaična je i akcentuacija u dosadašnjim zapisima komiškoga govora koji se znatno izmijenio pod utjecajem štokavskih idioma i norme hrvatskoga standarda, pogotovo u posljednja dva desetljeća. Upravo u tom periodu, od 1997. do 2016. godine nastajali su ovi pjesnički kolaži, scenski prikazi poetike Tonkota Božanića Pepeta. Slikovito pjesništvo njegovo koje pripada vernakularnoj književnosti ima recitativne odlike i obilježja usmenog pripovijedanja, stoga je posebna pažnja pri kreiranju ove zbirke posvećena vrednotama izgovora. Zapisi Kalafotovih akustičkih slika akcentuirani su trima naglascima iz klasičnog čakavskog inventara – kratkosilaznim (ȁ), dugosilaznim (ȃ) i pjevnim arhaičnim akutom (ã). Zanaglasne dužine zavičajnog mu govora nisu izrazite te su uvijek predakcenatske, a pojava dvostrukog naglaska na dvosložnim riječima te oksitoneza, naglašavanje riječi kratkosilaznim akcentom na posljednjem slogu, odlike su izvornog komiškog kao i česte zamjene od kojih su najčešći prijelazi /a/ u /o/ (npr. kraj – kroj, jedan – jedon, stari – śtori, mladi – mlodi, Ante – Onte, drag – drog) te zamjena /o/ ˃ /u/ (npr. ja – jo, moj – muj, tvoj – tvuj, vol – vul, kokoš – kokuś, kost – kuśt): jarbol – jorbul.  Promotrimo li glagole, uočit ćemo ispadanje dočetnog /-i/ kod infinitiva, što upućuje na tzv. krnje infinitive (npr. piśat, miślit, volit, bit, mucat – šutiti, govorit, reć, uteć – pobjeći, duć – doći, puć – otići, tit – htjeti).

U suvremenom komiškom govoru uočljive su brojne redukcije suglasnika imenskih i glagolskih riječi. Pošto je organski idiom uzet kao jezik ove zbirke pjesama, mlađi komiški govornik protumačit će prvotne oblike tih riječi kao zastarjele. Naime, komiški govor gubi dočetno /-l/ u 3. l. jd. m. r. glagolskog pridjeva radnog: duśa(l), bi(l), porti(l), kuśo(l), śeto(l), loko(l), ji(l), osto(l), doźivi(l), spo(l), napiso(l), trati(l), do(l), a izniman primjer je izraz bi bil/bil bi gdje se čuva nevokalizirano krajnje /-l/ kao fonem razlikovanja. Podliježe i redukcijama dočetnog /-h/ imenica u genitivu množine (npr. źenski(h), muśki(h), ribi(h), sinjoli(h), mriźi(h), puti(h), vorsti(h), beśtiji(h), minuti(h), uri(h), miseci(h) friźi(h), corvi(h), likori(h), pisniki(h), ti(h), oni(h), ovi(h), pusti(h)…), a uz ispadanje krajnjih suglasnika možemo primjetiti njihovo gubljenje i na početku riječi (npr. redukcija fonema /j-/ u (j)uśi, (j)oci, (j)opet, (j)imo i zadržavanje u riječi justa) ili pak zamjene drugim konsonantima. Bitno je naposlijetku naglasiti pojavu glasa /Ʒ́/ – [đ] u suglasničkom inventaru. Za primjer navest ćemo transformaciju riječi jir u đir, a kao prijelazni oblik imamo izraz gvoźdene (metalne, od gvožđa) nad kojim se vrši primarna jotacija – gvožjene i zatim gvožđene. Prozodijska sredstva su uvelike očuvana, komiški govor i dalje udara svoj ritam, ne mijenja tempo, a starojezični akut se čuje i njegova oznaka opravdano se može postaviti kao ornament iznad jezičnoga znaka.

Promjene poput redukcije i zamjene glasova u konačnici mogu rezultirati drugačijom akcentuacijom što je slučaj nastao uslijed ispadanja vokala /-a-/  u N jd. m. r. imenica i atributa: ornamȅnat – ornamȇnt, kuntȅnat – kuntȇnt (zadovoljan), aźvȅlat – aźvȇlt (brz), śrȅbarni – srebrȅni – srebȑni – (srèbrni), tãnak – tȏnk (zamjena i redukcija). Kratki akcent prešao je u dugosilazni na istome slogu, a kod primjera za obje promjene iščezao je akut prešavši također u dugosilazni. U određenim slučajevima svjedočimo regresivnom pomaku naglaska, npr. u G jd. m. r. imenice śkȗj (otok, čak. škoj) – śkōjȁ>śkȍja, N mn. śkōjȉ>śkȍji, prīśtãva>prȋśtava (zamjena akuta uz pomak), i gubitku alijetetnih odlika čakavštine: prvenstveno adrijatizma –  śvin>svim (I jd. čitavim, D mn. svima), von>vom (vama),  źelin>želim; zatim rotacizma – moremo>možemo i nepreventivne vokalizacije (vãvik>ȕvik, vaześt/vazet>uzest/uzet). Dakle, svjedočimo ubrzanom približavanju hrvatskom standardu, čemu ipak najviše svjedoči osiromašenje vokabulara.

Govor kao konkretan oblik komunikacije i jezik kao njegov apstraktni zapis u obliku glasovnih simbola, žive su tvorevine sklone promjenama, poput društva. Zaista, prikaz sinergije govora i njegova zapisa u konačnici djeluje kao slika društvene zajednice u određenim vremenskim i prostornim okolnostima. Naoko beznačajna promjena u jednom dijelu sistema može utjecati na čitav prizor. Uzmimo jedan ritual. Neka to bude objed. Za eliptičnim stolom sjedi šesteročlana obitelj. Stilizirani tanjur pred svakom je individuom, predstavlja njen pojedinačni značaj u kompoziciji. Redukcije i zamjene tih personoficiranih figuracija, bitno utječu na sklad i cjelokupni prikaz. Uklonimo li jedan tanjur, nastaje praznina i gubi se kružna cjelovitost. Vrhu stola prazna ostaje katrida poput izraza bez sadržaja, a predmet potreban svakidašnjici izgubi ambiciju. Ukoliko su ti predmeti simboli za besjede, kompozicija tada predstavlja govor a obitelj organsku zajednicu koja tim govorom komunicira. Svaki član primjer je vlastite generacije koja djeluje u određenom kontekstu vremena i prostora. Uslijed modernizacije i procesa globalizacije, stvara se univerzalna kultura koja otklanja raznolikosti na svim razinama pa tako i na onoj govornoj i jezičnoj. Organske materijale zamjenjuju umjetni, tradicionalni alati gube funkciju, zanati iščezavaju. Tako se mijenjaju čitavi društveni ambijenti, impresije kolektiva.

Očuvanje organskih govora nemoguće je bez njihove jezične dokumentacije, a zvukovne ili audiovizualne snimke nužno nastaju tijekom prikupljanja podataka. Ova zbirka pjesama sadrži zapis na vernakularnom idiomu, leksikografski popis riječi i snimljene recitacije autora. Neke pojave koje pripadaju govoru ipak je nemoguće obilježiti jezikom i zvukovnim zapisom, a to su mimika i gestikulacija. Njih ćemo prepustit kalafatu-performeru.

Foto: fotografija preuzeta s https://www.tz-komiza.hr/activity/crkva-sv-nikole-muster/

Nikola Šimić Tonin: Umiven mislima

Boris Marić: Uvod u san, Književni klub Brčko distrikt BiH, Za izdavača / Urednik – Žarko Milenić, Brčko 2016., Knjiga pjesama.

Kada će i u kojem trenutku zaiskriti pjesma u duši  pjesnika graniči s magijom?

U noć umotane, iscrpljene greške / Beskorisne leže u nivou glave… (Oneirologija)

Uvod u san, poetski san Borisa Marića. Tako je dojmljiv osjećaj kada nam se dogodio ovaj ukoričeni stihovlja san koji nas zaokupi snažnije nego živa stvarnost.

Dječja igra rukama / U zraku, na svjetlu / Snažno kao kukama / Privlači pažnju / Vrh jezika / Ostaje nijem / Na ražnju / Iznad sljepila / Raste dosada u muhama / I troše se zalihe ljepila. (Emocionalna glupost).

Kompleksnost sna svojevrsna je enigma, snivačev (čitaj pjesnikov) izraz – pjesma za pjesmom iz zbirke pjesama Uvod u san, poete – sanjara – „Mjesec mu noćna rasvjeta“, ko „Astronom uvijek na putu“, „Nad vremenskim grobljem“, „U samostanu za ljubavnike“, „Plače od smijeha“, „Bez da i bez ne“… poetski plovoput prostranstvima sna, budi ga bjelina papira, stranica knjige novom pjesmom ukoričene zbirke pjesama – „Snovidica“.

Pjesničke imaginacije Borisa Marića, nude kroz stihove, reducirano i jasno, liječe riječima raznovrsna stanja njegovih misli i strahova. Zapitanosti nad samim sobom. Nad životom. Nad križištima sebe. Križa kojeg nosi. Pjesnika u sebi. Psihologija snivača – pjesnika Marića ponudila je ključ njegovoga stvarnog stanja, uobličila u nadrealnom stanju sna u kojem je, uobličila pjesme. I to ne bilo kakve pjesme.

Ja sam tvoj najbolji prijatelj / Moj prst je uperen u zemlju / I moja istina nije pravilnik / Iz usta pogubljenih svetaca / Zašto patiš u svom spasitelju … (Hipnoteza)

U prostoru pjesnikova uma događa se sve. Um povezuje već življeno vrijeme i neku individualno zapamćenu sliku. Sa strašću muke pojavio se stih. Sve nije umrlo ostala je poezija. Ritam emocije i misli se nadopunjuju. Bolima i strahom stvorene atome uzburkanih emocija povezuje u svoj poetski doživljaj i tu nit doživljaja s emotivnim sadržajem – komprimiranim prostorom individualnog, ritma sastavnica tempa asocijacija i spoznaja, osobne spoznane s poveznicom univerzalne ljudskom rodu ugrađene i u arhetipskom obliku prepoznate urođene matrice neupitnoga izuzetno nadarenoga pjesnika.

Ako već jednom ostarimo sa svemirom… (Suočavanje). Tišina dubokog trenutka… (Globalizacija). Polako se mislima umivam… (Obarač). Mirišeš na ljubav… (Uvod u san). Tišina ostavlja prostor za misli… (Mir). Moje otvoreno srce na policama… (Anahata). Krvavih očiju i suženih zjenica / U koje više nije mogao stati čovjek… (Tradicija). Gasim svjetlo i odlazim / U svoj podrum / U grudima. (Normalan). Tvoje lice je nebo… (Pet dana bez tebe). Mi ližemo slike / Ljudi sa ranama… (Neosporno). Nebo nije bez razloga iznad nas… (Omaž).

Ukoričena glazba stihova Uvod u san izuzetnoga mladoga pjesnika Borisa Marića dugo nas drži budnim…

Foto: www.pexels.com