Đurđa Mihić-Čivić: Suvremeni tečaj za umirovljenike – one postojeće i sve koji će kad-tad to postati!

Ako ste sretni umirovljenik koji svakog prvog u mjesecu dobije velikih 2000 kn kao ja, pa puni radosti odvojite sitnih 1000 kn za režije, onda ćete sada, s ovim novim ratama za struju, biti naprosto ushićeni jer će vam režije napokon biti 1300 kn.
S onih preostalih 700 kn shvatit ćete koliko ste dosad bili rastrošni!!! Strašno!!!
Jako je važno da uvijek budete ukorak s vremenom.
Bez obzira na godine, ne smijete živjeti u prošlosti i morate biti trendi!
Osnovno je pravilo da što više vremena provedete zaključani u stanu.
S onih 1300 kn režija platili ste i televiziju i zato pozorno pratite vremensku prognozu kako biste znali što ćete sutra gledati kroz prozor.
Možda vam se prije nisu sviđale reklame, ali sada je jako važno obratiti pozornost u kom će dućanu biti na akciji vaša omiljena poslastica – svinjski vrat!
Ma znam da ga obožavate kao i ja!
Svakako je nužno da u kupovinu uvijek idete s papirićem kako vam se ne bi dogodilo da kupite neku budalaštinu poput čokolade. Nezdravo, brate!
Strogo izbjegavajte voće i povrće, ribu i ostale nezdrave stvari ispred kojih uvijek pišu neke velike brojke!
Kupujte delicije poput krumpira, graha i kupusa i imat ćete vrhunsku gozbu koju, usput, možete pripremiti u većoj količini tako da i nekoliko dana možete zaredom uživati u svojim specijalitetima.
Nemojte zaboraviti kupiti i margarin jer bez obzira na dobru liniju, nešta fino treba i večerati.
Izbjegavajte mliječne proizvode, zbog laktoze, zato što nikad ne znate kad možete dobiti alergijsku reakciju.
Nažalost, deterdženti i toaletni papir su stavke u kojima i dalje morate ostati rastrošni. Stvarno šteta!
Uvijek je važno da gledate brojke, one su najbitniji pokazatelj je li nešto dobro ili ne.
Potrudite se kupovati hranu sa što više gmo-a.
Ako ne znate što je to, nije ni važno, bitno da svima govorite o tome i pokažete da ste osviješteni i da je to najbolja hrana današnjice.
Strogo je zabranjeno konzumiranje vitamina i mineralajer bi vam to, Bože sačuvaj, moglo produžiti život, a to nikako ne bi bilo pošteno prema domovini jer bi to značilo da vam voljena država mora i dalje davati onih velikih 2000 kn.
Koješta! Ta ipak smo svi mi patrioti!
Ako vam možda padne na pamet glupa ideja da si sasvim nepotrebno kupite novu majicu ili, ne daj Bože hlače, sjetite se da sam na početku napomenula da morate biti trendi!
Dakle, zaronite u ormar i izvucite onu prekrasnu bluzu na točkice iz 1978. i one krasne karirane hlače iz ’84. i bit ćete jako moderni u svojoj vintage odjeći!
Ako opet ne znate što to znači, nije ni važno, bitno je da taj izraz koristite pred drugima kako bi i dalje bili trendi!
Jako je važno da ni pod koju cijenu ne popravljate svoj stari namještaj jer mu to daje “karakter”.
Ona kuhinja iz ’69., spavaća iz ’71. i vaš predivni televizor s ogromnim dupetom iz ’99. za par tisuća godina će nekom vašem potomku donijeti pravo bogatstvo, a i lijepo se vidi da mislite i na buduće generacije!
Iako doktori tvrde da se što više trebamo kretati, nemojte im vjerovati zato što vrag vreba na svakom koraku pa vam se može dogoditi da izađete i vrag vas odmah dovede u napast da potrošite bogatstvo na krafnu! Puj, puj, puj!!!
Ta ionako ste se dovoljno nahodali u životu idući na posao i s posla.
Mirujmo, spavajmo, platili smo svoje režije i gledajmo televiziju!!
Zaslužili smo!!!
E, a sad postanite jako PAŽLJIVI.
Sjećate se da sam rekla kako je obvezatno pratiti prognozu vremena?
To je od iznimne važnosti u jesen zato što se za zimu moramo posebno pripremiti.
Sad slijedi tečaj koji pokušajte naučiti napamet!!
Jednu stvar moram istaknuti, a to je da smo moralne osobe koje žive u skladu sa zakonom i to je jako dobro, jer oni koji provode zakon pomoći će nam da ostvarimo cilj.
Dakle, kada na jesen u prognozi najave dolazak zime, moramo krenuti u akciju!
Sve da budemo ukorak s vremenom!
Ovako: obucite onu svoju vintage odjeću, obujte one nove cipele koje ste kupili prije sedam godina, uzmite svoj štap za hodanje ili štake, a ako to nemate, natočite bocu sa štrcaljkom hladnom vodom kako biste imali hladno oružje!
Nakon toga spremite brašno u desetak zamotuljaka i brižno ih pospremite u džep,
popijte svoje lijekove protiv bolova, a one za živce ponesite sa sobom i pravac ulica (prometna)!
Izaberite muškarce u skupocijenim odijelima pa ih malko dirnite štapom ili štrcnite vodom, usput dovikujući kako im je crno pod noktima,; to će ih vjerojatno dovoljno uzrujati pa će vas nazvati smećem koje treba završiti iza rešetaka.
Napominjem da nikoga ne smijete ozlijediti ili oštetiti!
Ženama koje su dotjerane i snažne pokušajte oteti torbicu! Naravno da nećete uspjeti, ali ćete ih strašno uzrujati.
Ako još nema policije na vidiku, izvadite svoje zamotuljke i počnite otvoreno ljudima nuditi da kupe prvoklasni kokain (ja iskreno i ne znam što je to, ali znam da je loše).
Ako neka budala zaista i odluči kupiti zamotuljak, naplatite mu jednu kunu, to je za onaj trud da umotate brašno.
U slučaju da i dalje nema policije, okomite se na kućne ljubimce; ljudi su jako osjetljivi na svoje ljubimce!
Štrcnite malo vode po čupavku i učas će se stvoriti plavi!
Kako biste se osigurali, policiji priznajte sve grijehe, usput im spomenite kako ste slučajno opljačkali neki dućan i susjeduoteli dijete koje držite u šupi.
Na kraju im još pokušajte prodati one svoje pilulice za živce.
To će valjda biti dovoljno da vas uhite.
U slučaju da vas odvedu pred nekog bedastog suca koji vas iz tko zna kojeg razloga ne želi optužiti, obrušite se na njega uvredama da je sigurno kupio diplomu i dobio posao preko veze pa će vas biti primoran optužiti makar za nepoštivanje suda i svih onih prijestupa na ulici!
Sad kad ste ostvarili cilj, jedino morate biti malo kreativni i potruditi se da u ćorki ostanete bar koji mjesec!
To je to!!!
Sad započinje odmor.
Tri kuhana obroka svaki dan – besplatno.
Topla grijana ćelija s krevetom – besplatno.
Gledanje televizije – badava, a zbog dobrog vladanja svaki dan šetnjica dvorištem i to u društvu – neprocjenjivo!
Budemo li imali sreće, neki će nas vragolasti zatvorenik naučiti nekoj raboti koja će nam pomoći kad izađemo iz ćorke.
Eto, dragi moji, trendi i ukorak s vremenom!
Kad se prdekane napune umirovljenicima, možda ONI GORE shvate da je ipak jeftinije da nam povećaju mirovinu nego da nas hrane, griju i čuvaju!
Košta to, ljudi moji!!!
Ja ću vjerojatno prva biti uhićena zbog poticanja na NEMIRE, ali ako se to, ne daj Bože, ipak ne dogodi, javit ću vam se s novim idejama!
Vidimo se 17. 11. 2018. u 16 h u ćeliji 28 D, a onda dernek do gašenja svjetla!
Zaslužili smo!!!

Dragi moji prijatelji, ako ste uzeli vremena da sve ovo pročitate, podijelite jer puno umirovljenika nema internet pa ćete vi trebati postati kuriri i uputiti ih da napokon beknu.
HVALA!

Foto: www.unsplash.com)

Dragan Gligora: Povratak u budućnost

Stara cesta vodi me ravno u djetinjstvo gdje je put bio ocrtan nekim prahom koji se pretvarao u pepeo. Ispod i iznad bilo je more i nebo, a uvijek se nešto vraćalo kao da je znalo da ću stajati na toj strani gdje me nitko ne vidi, gdje bi se mogao svidjeti samom sebi. U kutu sjene koja pada krajem ljeta već se nazire neka teška odluka odlaska. A ono što je bilo zatvoreno u vremenu dijeli me od samoga sebe zatvorenog u nestaloj plimi koja se stalno približava i nestaje. Okružen tako nečim što ne postoji ili se taloži u stanicama utrobe, vrijeme je već pojelo svoju posljednju granu, listovi su pali i ponovno će doći put, prah i pepeo, i stijene između neba i mora. Prijelaz na drugu stranu je uvijek moguć, dovoljno lagan i ugodno težak. Nemir ovdje vlada mirom, ništa se ne događa onda kada je potpuno jasno da se sve mijenja. Tako stajati sam na ulazu u raskrižje koje kola tijelom može biti neko prividno olakšanje, alibi za smrt koju ne možemo pojmiti, koju ne priznajemo ni onda kada čitamo natpise na grobovima. Dakle, stara cesta ima svoju povijest koja se može ispisati samo u nekom drugom svijetu, a je li smisao svega izvan samoga svijeta pitanje je koje nosi slatkoću kasnoga grožđa. Ne vjerujem riječima jer me odnose daleko od onoga što vidim, ali između mene i njih postoji davni sporazum – kako bismo se inače razumjeli. Na koji način ću vidjeti sliku ako ne glasom koji dolazi iz podzemlja, iz nekih sfera koje su mi nedostupne. Svoju nemoć krijem kao i svoju bit, jer je ne mogu imenovati. Zato mogu ići samo naprijed, iako to znači da me možda i nema ili da je svaki korak pokušaj izlaska iz ovog sadašnjeg stanja neumitnosti. Prema tome put ima svoju simboliku koja ga nadrasta i bilježi negdje gdje se ne pojavljuje cjelina kao istina. Varka je njeno pravo ime, ali i ona ima svoju vrijednost, i ona može stati u ruku ispruženu prema svim stranama svijeta, jednako bliskim i dalekim, kao prva jutra u kojima su daljine bile duboke kao čežnja, a povratak budućnost tuge u njedrima ispruženih krila.

Foto: www.pexels,com

Igor Petrić: Na granici razuma

Da ili ne?
Da, a možda ipak ne?
Možda i da i ne istovremeno. Ne znam!
Razum se poigrava emocijama.

Velike su to riječi
za tako mali, bijeli, čisti papir
čije su granice jasno definirane.
Tintom kad ga jednom dotakneš
više povratka nema.
Znamen će ostati zauvijek.

Oprosti,
danas mi se ništa ne da.
Danas sam osuđen na sebe.

U ludilu vlastitog vriska
mahnito vrtim, njišem glavom.
Kolovrat se širi i sažima u prostor vremenu.
Prizvane duše prošlosti tjeraju razum daleko,
dalje od mene.

Prebirući po mislima
zaboravljam gdje sam stao,
gdje bio sam jučer i danas i gdje ću sutra biti.
Riječi rasute, papir i tinta.
Preci kliču Svarogu. Bojiš li se tmine,
sutona, mraka, dubine.

Napokon shvaćam razliku,
koja ustvari ne postoji.
Nebo i zemlja oduvijek su povezani
beskrajnim plavetnilom oceana
koji ambisom skriva tajnu postanka,
tajnu svemira.

Sjećaš li se onog ljeta,
bjeline zgužvanog papira
i borovih iglica pod prstima.
Nebo je bilo nježno,
tako čisto, veliko i otvoreno svima.

Tinta je bila odviše gusta, tamna
i bjelinu je jednim potezom pera
ugušila zauvijek.

Da i ne, kako god,
svejedno,
trebale su to biti velike riječi,
mozaik razigranih slova
samo da papir nije papir, tako bijel i čist
s jasno definiranim granicama,
a tinta tako tamna i gusta.

Zaboravi.
Danas nekako nisam svoj.

Foto: www.pexels.com

Ivan Molek: Pripovijest komoštre Damira Šegote

U pripovijesti komoštre priča i povijest polaze jedna ususret drugoj. Povijest je ona ukućana okupljenih uz objed iz vremena – ponegdje niti toliko davnih – dok je električna struja bila teško dostižan luksuz i dok je povijest u pisanom obliku bila ništa dosežnije dobro. A priča neispričana, lišena komoštre koja bi nizove slika sjećanja što povremeno naviru povezala u jedinstven uređeni slijed. Neispričana iako joj na raspolaganju stoje već gotovi i nabrojeno puta ponavljani obrasci za njezino uobličenje. Pripovijest komoštre Damira Šegote pripovijest je o (dis)kontinuitetu povijesti, čas tiše čas glasnije, čas sporije čas ubrzanije destrukcije nekadašnjeg svijeta i nekadašnjeg načina života. Tradiciji koju drugi – mlađi i živi – nasljeđuju u okrajcima, ravnodušnoj prema osjećaju olakšanja ili opterećenja nasljednika pred njihovim teretom. Kulturi obilježenoj u većoj mjeri dokumentima negoli monumentima. I imenima što iz dana u dan neumorno kruže pričama u obitelji i među sumještanima. Pričama što malo vode računa o razlici između zavičaja i zavičajnosti, onome na što dospjeli na svijet ne mogu po svojoj volji izabirati i onome što oni ovako ili onako ipak izabiru i potom nastavljaju čuvati kao kakvo blago, nerijetko neopipljivo. A jednako tako o razlici između žalovanja i melankolije.

Šegotino Ognjišće smješteno je na takvom položaju, čistini i uzvisini (Vidikovac – Sv. Kuzam, ponad Bakarskog zaljeva), da iz daljine nalikuje ne-prirodnom i ljudskom rukom podignutom orijentiru. Da bi ono to doista i postalo, ili barem se približilo tome idealu, pogled golim okom nije dovoljan. Potrebno je zanemariti ostale orijentire što su, također ljudskom rukom, posijani po prirodnom krajoliku i, zatim, prepoznati u njemu sposobnost što se pripisuje priči. Priča, naime, ponekad pripovijeda i o svojem čitatelju ili slušatelju, a ne samo svojim glavnim i sporednim likovima: de te fabula narratur. U jednoj od Priča iz davnine I. Brlić Mažuranić, u prvom izdanju (1916) na početnim stranicama zbirke, spominje se oganj što gori na šumskoj krčevini starca Vjesta i trojice njegovih unuka: Ljutiše, Maruna i Potjeha. Pored ljudskih bića, u njoj se pripovijeda također o šumskim demonima bjesovima i božiću Svarožiću. “Već odavno bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima”. Vatra što gori na tome ognjištu veličanje je (staro)sjedilačkog oblika života pošteđeno od pompoznih tonova i prilagođeno onima koje odrasli poučavaju kako vrijedi – i zbog sebe i zbog drugih – ostatak svojeg tek započetog života, svoj vijek, ipak provesti na ovome svijetu: “Marun i Ljutiša poživješe na krčevini. Poživješe dug život kao valjani momci i ljudi, odgojiše čestito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da se njemu prilaže po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio”. Ukratko, da bi Ognjišće postalo orijentir – povijest koja hoće biti učiteljica života – potrebno je vidjeti i fabulirati ono što u pogledu golim okom uporno ostaje nevidljivo: komoštru.

Praznina što dijeli vrh Šegotina Ognjišća od njegova podnožja dopušta, međutim, i nešto drukčiju interpretaciju. Ona uspostavlja drukčiji odnos između priče i povijesti: izazov očuvanju vatre na ognjištu ne leži jedino u ne-ljudskim demonima bjesovima. Umjesto pouzdane zaštite od vanjskih napasti, okućenje se ovdje bremeni ili teretom duhovne skučenosti ili prisilom ukućanima da svoju malu i skromnu parcelu života održavaju čistom od prljavština zahvaljujući upravo pepelu s ognjišta. A možda i jednim i drugim. Jedino čega u tome pripitomljenom kutku ima u izobilju jesu, izgleda, one cjepanice što ih ukućani iz dana u dan prilažu neugašenoj vatri. Komoštru što je stajala ponad ognjišta ponijeli su sa sobom “sinovi i unuci”, kćeri i unuke, negdje daleko. “Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz ove šume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, da izvede sunce: Moj božiću Svarožiću/ Zlatno sunce, bijeli svijet!/ Moj božiću Svarožiću/ Lunajlije, lunej le”. Bijeli svijet! Prostor neispisan domaćim pričama i domaćim povijestima, gdje treba moći uopće prepoznavati orijentire i potom razumijevati taj tuđi jezik kojim oni govore. Takav da i sami dojučerašnji domaći postaju u njemu stranci, a njihove priče i njihove povijesti sadašnjim domaćima – sada već podijeljenima na (staro)sjedioce i (moderne) nomade koji će možda (staro)sjediocima postati jednoga dana – govore malo ili ništa. I to u povoljnijim slučajevima – one kao da posjeduju zazornu moć povlačenja unazad, prema ostavljenom za leđima. Ili ništa manje zazornu moć obmane. Pa ipak obećavajući svijet, unatoč svojoj “bjelini”.

Ako Šegotino Ognjišće s udaljenosti navodi na pomisao kako je ono bilo postavljeno kako bi poslužilo kao svijetli (čak i za noćnih sati) orijentir u vremenu zaoštrenog izbora morati ostati – morati otići, iz njegove se blizine, kako na njegovom kamenom tako i na metalnom dijelu, pogledu otvaraju simboli nekog nepoznatog i posve privatnog jezika. Njegovim kodovima jedino autor vlada pa njih valja dio po dio prevoditi bez one mogućnosti usporedbe na koju su moderni devetnaestostoljetni gonetaoci šifriranih pisama mogli računati. Do autorova dolaska pred zainteresiranog slušatelja – jer na njegovim je simbolima sada red – svega nekoliko napomena. Ako još i danas nalazimo vrijednima pozornosti riječi I. Brlić Mažuranić iz Potjeha onda je to, vjerojatno, iz razloga što između duha zajedništva i duha individualizma ona ne gradi dubok ponor što bi se bez ikakve iznimke imao doticati svakoga pojedinačno i to na posve istovjetan način. “’Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam činiti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana – i nikako da se dosjetim istini.’ Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom. ‘Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti, da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi”. Neki su od “sinova i unuka” stekli neprijeporan dojam da je u jednome trenutku ognjište njih ostavilo te potom da tamo gdje je ognjište iz djetinjstva daleko ni zajedništva nema, a ta “priča iz davnine” bila je zapisana – zapravo: napisana – u vremenu kada je više nego jedno ognjište ostalo pusto i na mjestu dalekom od šumske krčevine. Uz to, u tome su se vremenu (staro)sjedioci zatekli u položaju usporedivom onome djece, na rubu globalnih društvenih i ekonomskih kretanja. Prije ili kasnije njihova učiteljica života započela je prihvaćati da se zbivanje odvija “onako kako bi se prema našem osjećaju u svijetu moralo zbivati” (A. Jolles, Jednostavni oblici). Komoštra je pri tome morala biti od pomoći; nije zavičaj tek mjesto dolaska na svijet – u nekom pripitomljenom kutku ipak valja upoznati jezik, dovesti ga k sebi i naučiti se služiti njegovim znakovima i njegovim formama, od razlikovanja priče i povijesti nadalje. Ali i cijele lepeze sprega što ih one, s mijenama koje ne moraju biti isprva prepoznate, međusobno uspostavljaju. Šegotino Ognjišće prepoznalo je mijenu u odsutnosti komoštre. Na simbolima je s metalnog i s kamenog dijela Ognjišća sada red.

Foto: Deni Šesnić

 

Monika Herceg: Svjetlost

Sklapaš ruku u krošnju i ništa ne ostaje osim
šume na vršku prsta, tako stvari za nama gube imena
i ne znamo više što možemo reći
o češlju o buketu o maslačku o prehodanim stranicama i plastičnoj žlici
u kojoj ponekad pluta lijek za kosti, a ponekad manje gorke imenice
I ne znamo više niti što napisati
osim da su velike ptice slijetale u san dugo
i mislili smo da se nećemo probuditi iz ljepote

Kosa ti odmara na mom licu, neprestano u želji da pobjegne
Kad zažmirim bocka me i štipa njeno narančasto tkivo
i pjevušim ti cijeli obzor umotan u nebo
Da zaklopiš oči, da pustiš dan širok i potpun
kao šumska šutnja neka sjedne na zjenice
teškom mokrom mahovinom
I ništa od ovog studenog
punog tempere topline u kojoj se valjaju zbunjene tratinčice
ne miriši na jesen toliko kao tvoja glasna svjetlost
koja se opire usnuću

Foto: www.pexels.com

Mislav Pasini: Lektira za pet

Ako je Petar išta mrzio to je bilo čitanje. Tim više što je profesorica, ona dosadnjikava, koja je za katedrom gutala riječi (pri čemu je učenike vrijeđala da imaju disleksiju) tražila da svaka lektira na vrijeme mora biti obrađena. I to, jednim satom unaprijed, tako što će se tih četrdeset i pet minuta raspravljati o knjizi, kako bi se idući blok sat djelo što lakše moglo svladati. Ovog puta, stvar je za Petra bila tim gora, jer zadnja je lektira bila oveća, ma ne oveća u smislu same priče, nego baš ta knjižurina koju je uzeo kod profesorice (jer bila je ona i knjižničarkom u školi) imala je, bog te vidio, nekih dvjesta stranica! I uz to na naslovnoj je stranici kićenim slovima (kojih se Petar ježio, jer svaka je knjiga, po njegovom mišljenju u takvim slovima morala biti dosadna). Petar je bio dobar učenik, dapače, snalažljiv, ali nije bio jezičar. Bliža mu je bila matematika. Stoga, pročitati lektiru i nešto o njoj znati, e to je bila druga priča. Ma, brate mili, koga zanima što je netko u knjizi radio, mislio, naumio ili što ti ga ja već znam, pomišljao je on. I sad eto ti problema: William Shakespeare, a ona je s katedre inzistirala na Romeu i Juliji. Problem prvi: Petar je dobio jedinicu. Zašto? Kada je profesorica s katedre objasnila poantu te tragedije, Petar je dobacio svoju opasku: „Ajte, molim vas, pa ko se danas više ubija zbog ljubavi?!“ Profesorica ga je odmjerila, sjela za stol, potražila mu ime u e dnevniku i tamo sprašila jedinicu s takvom čitabom da bi je se i Shakespeare posramio. Problem drugi: profesorica je upitala razred zašto su ljubavnici, po njihovom mišljenju, završili tako grozno? Petar je opet odgovorio: „Matematički gledano, jedan plus jedan uvijek mora biti dva. Nama pisac očito to ne prezentira na taj način!“ Pažljivo je birao riječi ne bi li se dojmio profesorice.
„Kako to misliš?“ upitala ga je ona.
„Pa, matematički gledano da bi se došlo do nekog rezultata, brojevi se spajaju ili oduzimaju, a to dvoje o kojima vi nama govorite, očito se nisu spojili, ili ipak jesu pa nam je pisac zamračio pogled na taj dio radnje!“
Razred je prasnuo u smijeh, a profesorica je opet sjela za e-dnevnik.
„Petre, tvoji kod kuće imaju šifru ulaska u e-dnevnik, e pa možeš im reći da im šaljem vlastitu lektiru!“
Koja dosadnjakuša! pomislio je Petar. „Pa kakva je to ljubav ako se ništa ne vidi!“ Nastavio je on.
„Tako je!“ orilo se razredom kada su se mnoge ruke s iPhoneovima podigle zrakom. „Mi danas vidimo sve!“
Čuvši ovakav komentar, profesorica starog kova krenula je putovima starih navikama, i očito htjela podignuti laptop ne bi li njime udarila po stolu, kao s dobrim starim dnevnikom, no zaustavila se u zadnji tren.
Petar se smijao, a smijali su se i ostali.
Na pitanje druga iz klupe što će reći svojima na „čitabe“ u e-dnevniku, samo je nezainteresirano odmahnuo glavom.
No, profesorica se u međuvremenu bila razboljela, i nije je bilo nekih dva tjedna. Točno toliko vremena kod Petra su u kući bila Shakespearova sabrana djela. Zamjenska profesorica koja je stigla bila je super. Nije se radilo ništa! Ma koja lektira, ma koja rasprava, koja ljubav i samoubojstvo. Ma dajte, molim vas! Ova je profesorica bila moderna, i rekla je Petru i ostalima da Shekespearea ostavlja našoj redovnoj profesorici čim se ona vrati s bolovanja. No, problem je kod Petra i dalje postojao. Knjigu je u međuvremenu izgubio, a kada ju je našao, ostale su tek vanjske korice; unutarnjih stranica više nije bilo. Djed mu je rekao da je knjigu dohvatio njegov pas, i da od tog čuda nije bogznašto ostalo. Eto, očito sam bio na djeda, pomislio je u sebi. A onda je došao dan kada se redovna profesorica vratila, i nastava je trebala ići dalje po ustaljenom kurikulumu. Večer prije, Petar je dugo razmišljao kako se iskupiti za izgubljenu i uništenu knjigu. U redu, pomislio je; profesorici će dati naslovnicu, ali ona, pobogu ne smije biti prazna. Neke stranice tu moraju biti. Večer prije profesoričinog povratka ušao je u majčinu sobu i pregledao njenu biblioteku. Tražio je velike knjige. Jedna od takvih bila je u hrbatu toliko nagnječena da je očito majci bila jako dobra ako ju je toliko pomno čitala. Uzeo je knjigu u ruku. Težila mu je na dlanu, doduše manje od Shakespearovih sabranih djela, ali kada joj skine korice, to će biti zadovoljavajuće. Shakespeare će već nadomjestiti težinu. Petar je pročitao sadržaj na poleđini knjige i ostao pomalo zbunjen kakve li to stvari voli njegova majka. Erica Jong, Strah od letenja bio je naziv knjige. A, pa dobro, što je tu je. Mame valjda znaju najbolje, pomislio je i dao se na posao.
Sutradan nakon prozivke kada su učenici svoje dnevnike čitanja ostavljali na katedri, Petar je bio jedini koji je umjesto teke profesorici predao vraćenu knjigu. Ošinula ga je pogledom i vratila na mjesto uz komentar kako jedinicu kod nje nikada neće popraviti, a onda je uzela knjigu i počela je listati. Činila se pomalo iznenađenom, da bi pogledom potražila požutjelo Petrovo lice. Izraz oka joj se tada promijenio.
„Ovo je ono staro izdanje sabranih djela koje sam odavno tražila, pa ga nikako nisam uspjela naći, a to je ipak generacijsko djelo,“ rekla je odjednom, pri čemu su neki od učenika generacijsko djelo tumačili da je profesorica ipak bila starija i od Isusa. I sat je protekao mirno, spokojno, bez vike i dreke; baš kao da se na njihov sat vratila zamjenska profesorica, jer ova redovna se na satu više nije dala smesti. U miru je čitala nova sabrana djela Williama Shakespearea. I nekoliko je puta podizala glavu i uz odobravanje promatrala Petra, da bi mu na iznenađenje svih glasno rekla kako je za ovakav trud zaslužio ispravak jedinice. Malo je za reći da nikome ništa nije bilo jasno, zato se Petar kući vratio nasmijan. I prošlo je novih mjesec dana do iduće lektire, a tada je na redu bio Miroslav Krleža. Dovoljno debela knjiga za novu prolaznu ocjenu. Petar je knjigu posudio i odmah dao djedu i njegovom dlakavom suradniku. Pa čak i ako čupavi ovog puta ne odradi svoj posao, Petar je znao što mu je činiti. Ionako je pregledom mamine biblioteke pronašao novi naslov koji će njegovu profesoricu barem na kratko činiti sretnom i mirnom, a on će onda dobiti pozitivnu ocjenu iz znanja ili zalaganja, to ionako više nije bilo bitno. Knjiga koju je sada Petar držao u ruci imala je naziv Pedeset nijansi sive, i po sadržaju na poleđini, bila je prava stvar za njegovu profesoricu. Jedino što je on još trebao napraviti bilo je odvajanje korica od sadržaja, a osim toga, i ovu je knjigu njegova mama po svemu više puta pročitala, pa kako onda njegova profesorica ne bi bila zadovoljna?

Foto: www.pexels.com