Neven Lukačević: Morski identitet

S mojim identitetom nešto ne štima
Nemam krunicu i ne vješam Posljednju večeru
Nisam čak ni onaj što drži kesu na kraju stola
Pa opet ne blejim

Odavno sam prošao trideset i treću
I znam, mnogi od mojih podmeću križiće i Gospe
što njišu se u retrovizorima

Ne palim se na turske sapunice
pa istovremeno gladim raspelo
Što imam ja s tim kad imam more uza se?
Kad stavim prst, kako kaže legenda
i gledam, čujem i osjećam čitav svijet.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Na čemu si danas, Mali

„Hodam ja tako pored kolodvora kad odjednom začuh, neko vikne iz mraka „Mali! Što me više ne prepoznaješ?“ Premro sam od straha. Poznat mi taj glas od nekud, ali nisam siguran čiji je. Neki dan prolazeći pored kolodvora. Kad ti kažem. Vjeruj! Majke mi, ne lažem.“

„Stvarno?“ – upita Jura.

„Stvarno. Kad ti kažem. Zanimljivo i čudno istovremeno. Pomalo i zastrašujuće. Kao da sam ponovno čuo onaj isti glas… ma sjećaš se kad sam ti o tome govorio prije nekog vremena.“

„Ne?! – odlučno će Jura. „Meni nisi ništa govorio o tome. Uostalom briga me ako te netko i zaziva. Što sad s tim. Pozvao te, ti se usr’o i što sad??? – reče Jura nezainteresirano, čvrsto stežući plastičnu „dvolitrenku“ jeftinog piva kupljenu u Kauflandu.

„Nema veze. Uglavnom ponovno sam ga čuao…“

„Miliš čuo.“

„Ne kaže se miliš, nego misliš, konju jedan. Da, mislim čuo sam. Pardon! Uglavnom, sve se to dogodilo na istom mjestu i u isto vrijeme kao i prvi put. Netko me dozvao. Glas koji uvijek nešto propitkuje i fino i kulturno podbada. Kao da sam čuo glas već zaboravljanog rođaka, koji je, eto umro prije nekoliko godina ili se odselio, što je full neobično. Sad reci kako te i o tome nisam obavijestio.“

„Pa i nisi.“

„Mo’š si misliti. Daj ne baljezgaj, daj ne seri i slušaj… Glas je toliko poznat, da se i sad naježim. Mislim meni poznat. Kao od nekog rođaka ili nekog poznatog s telke ili neta.“

„Ponavljaš se prijatelju. To si već rekao“ – uznemireno će Jura.

„Što to?“

„Pa to… taj glas od tvog umrlog rođaka, o kojem si mi kao pričao, a nisi. Ponavljam još jednom NISI, jer ja, Jura, još uvijek, dobro pamtim i nisam senilan kao neki ovdje nazočni.“

„Opaaa. Vidi ti njega. Koristimo učene riječi i malo se kao preseravamo. Pardon, oprostite uvaženi gospodine, molim lijepo. Pravimo važni i uzvišeni u ovom pričalačkom trenutku. Možda nisam dostojan vaše pažnje, pa me eto ispričajte. Svratit ću kasnije… popodne ili tek sutra. Kad vam odgovara.“

„Dobro, dobro… nastavi.“ – predloži Jura otpijajući mlačno smrdljivo pivo.

„Kao što rekoh, sve je to nekako čudno i nevjerojatno, ali opet sam ga danas čuo. Na istom mjestu. Dozivao me imenom. Kad ti kažem.“

„I što s tim što si ga čuo i što ti je poznat?! Čuo, pa što. Čujem i ja svakodnevno svakakva sranja i ne dramim oko toga.“ – sad već vidno uzbuđen Jura zaškrguće zubima i lupi plastičnom „dvolitrenkom“ piva o izlog, koji se eto slučajno nije razbio.

„Mali, hoćeš li se već jednom okrenuti ili što. Čekaš da dođem do tebe. Mislim da pretjeruješ s tom ignorancijom.“ Rekao je taj netko kao što ja govorim tebi, s tim i takvim poznatim mi glasom, na što sam mu odgovorio kako je to sve u redu i da se malo strpi. Rekao sam mu i da nema razloga brinuti, nitko ga ne ignorira, samo što je to sve malo čudno. Neobično i pomalo zastrašujuće. Ma uglavnom… svašta sam rekao, želeći neka prestane… ali stvar je postajala svakom sekundom, sve napetija i napetrija.“

„Napetija valjda!“ – reče ljutito Jura, kojeg je priča polako, ali sigurno uvukla do te mjere, da je zaboravio gucnuti gutljaj odvratnog jeftinog piva, koju je svojim rukama zagrijao do te mjere da je postalo okusom i mirisom sličnije pišalini nego pivu, koje se još i zapjenilo od udarca dvolitrene boce o izlog trgovine u kojoj prastare plastične lutke iz osamdesetih godina prošlog stoljeća nezainteresirano bulje u prazno i straše malu djecu.

„Ma ne, ne moraš se ništa brinuti.“ Ponovio je taj glas. Isti glas, istim tonalitetom kao i prvi puta. Sve isto, ali ovaj put nekako razgovjetnije i strašnije. Kužiš?“

„Ne!“ – reče Jura podrugljivo.

„Kak’ ne kužiš. Sve je isto kao i prvi puta, ali je sada strašnije. Strašnije je jer je to sad već drugi ili možda treći put. Svejedno! Možda zato što ga ponovno čujem, sav prestravljen na trenutak stanem i pomislim što ću sad? Što sad? Razmisli, razmisli, uvjeravam se bezuspješno, jer o ničemu pametnom nisam mogao razmišljati. Možda ću se okrenuti prema izvorištu glasu ili jednostavno neću. Pobjeći ću ili hrabro ostati, zauzeti borbenu poziciju i napasti prvi ako je potrebno. Udariti gada ravno u nos, pa neka krvari, ako ima iz čega.“

„Zanimljivo!“ – reče Jura i nastavi: „Stvarno znaš pretjerati. Reci mi koliko si jučer popio prije nego si otišao kući. Priznaj! Ništarijo! Koliko si piva suknuo u sebe prije nego si otišao kući.“

„Nekoliko… najviše dva, ali pusti sad to. To ionako nije važno. Važno je što sam napravio. Što sam u tom trenutku smislio“.

„Iiii…? Hoćeš li već jednom reći što si napravio ili ne. Želim popiti ovog pivandera do kraja. U miru po mogućnosti. Neopterećen tvojim stranjima, kojima me bombardiraš iz dana u dan.“

„Hoćeš reći prijatelju dragi, prijatelju uzvišeni – sranjima, a ne stranjima. Ta ti riječ ne postoji ni u jednom jezičnom priručniku.“

„Bože što si naporan. Daj već jednom svrši s tim.“

„Dobro, dobro, ako ćemo tako onda slušaj: Odlučio sam obaviti konverzaciju s nepoznatim tvorcem glasa. Ne, neću ga gledati. Ipak. U zadnji sam tren promijenio odluku. Samo ću slušati, tu i tamo nešto reći, pa neka bude što biti mora. Neobično možda i je, obzirom sam ja taj koji stalno nešto klepeće i ima za reći, ali odlučio sam i točka. Koga briga za moguće posljedice, a posljedice, prijatelju moj, mogu biti dalekosežne. Dublje od najdubljeg ambisa, gdje ljudska noga nije stupila, ljudsko oko nije gledalo, čak ni pomoću robotiziranih naprava za dubinska snimanja.“

„Kakve to sad ima veze s ičim što si malo prije rekao. Kakav ambis i robotizirane naprave. Ti stvarno nisi normalan.“

„Kako nema? Kako nema, moj prijatelju? Vidiš. U današnjem svijetu, sve je moguće osim komunicirati s mrtvima. S onim koji su otišli negdje drugdje, gdje živi ne mogu.“

„Dobro, dobro, razumijem. Daj nastavi.“ – opravdao se Jura.

„Odlučio sam uhvatiti taj trenutak i sve snimiti pomoću aplikacije za snimanje audio-video zapisa iz prirode. Slušaj, slušaj ovo ja govorim: „…ne brinem, samo kažem kako mi je malo neobično što komuniciramo…“ Rekao sam mu oprezno se okrećući. Ako se sad okrenem do kraja i ugledam ga, a znam da je otišao prije nekoliko godina, svašta se može dogoditi. „Razmisli malo o svom zahtjevu.“ Rekao sam mu i objasnio kako se ustvari ne želim okrenuti i dodao: „Nemoj mi zamjeriti. Znaš, danas čovjek može svašta misliti, svašta si umisliti i zamisliti, a sve to jednostavne stane u džep svakog od nas. Gadgeti su toliko uznapredovali da me ništa ne može iznenaditi. Možda ti i nisi on, nego samo njegov glas, snimljen i montiran u nekoj novijoj mobilnoj aplikaciji. Vidiš o tome bih mogao danima, ali ne vjerujem da imaš toliko vremena. Uostalom, znači li ti vrijeme išta, ili si izgubio pojam o postojanju vremena u ovom bezvremenskom kontinuumu, cirkularnoj stvarnosti prijenosa energije u energiju.“ Eto tako sam mu rekao, kao što si mogao i čuti na snimci. Dobro je ispala. Nakon toga, zamisli sad ovo… taj netko odlučno mi je rekao da ne serem i da dobro znam tko je on. Još je jednom predložio da se okrenem, uvjerivši me kako nije strašno, kako mu mogu vjerovati i kako će mi sve objasniti.“

„I…, pričaj, pričaj“ – ponavljao je Jura nestrpljivo stežući dvolitrenu plastičnu bocu piva u kojoj se preostala tekućina pretvorila u pjenu.

„Strpljenja moj prijatelju. Sve u svoje vrijeme.“

„Opet si počeo srati…“ – negodovao je Jura. „Nastavi… i kako to da se on ne čuje na snimci?“

„Rekao sam mu kako ću se možda i okrenuti, ali uz uvjet. Marao mi je obećati kako se neće smijati, jer… prošlo je dosta vremena od našeg zadnjeg susreta.Rekao sam mu još štošta i nastavio baljezgati kako ne znam tko je. Ustvari toliko sam se bio zbunio da više ništa nisam znao. Dobro da sam znao kako se zovem. Nije prošlo više od pet sekundi kad začuh „A tko bi drugi bio, magare jedno blesavo!“ Rekao je taj netko s tim i takvim poznatim rođakglasom. Kužiš, rođakglas… Umro sam od straha.“

„Kužim. Ne prekidaj s glupavim upadicama i nastavi…“

„Ukratko rekao je da dobro znam tko je on i da se već jednom okrenem. Kako nije strašno, da mu mogu vjerovati i da će mi sve objasniti. Hoćeš, hoćeš, rekao sam mu i objasnit ćeš iiiii… što onda?! Što s tim? Pomislim i pitam se: „Što ako je to stvarno moj umrli ili nestali rođak? Što dovraga s tim? Možda mi otkrije tajnu vječnosti i što se to tamo preko rijeke događa. Pristao sam na sve i još mu jednom rekao kako se ne smije smijati, jer prošlo je dosta vremena od našeg zadnjeg susreta, što je i on sam ponovio. Priznajem, malo sam odugovlačio cijelu stvar, jer… iskreno nije mi bilo svejedno i na sve sam načine pokušao odgoditi situaciju znanu kao „face to face“ i sve što ide uz to. Očito je prihvatio igru i rekao: „Znam, znam. Vjeruj. Bit će sve u redu i obećavam neću se smijati, samo ako se ti nećeš smijati meni, jer je i u mojoj realnosti prošlo nekoliko godina.“ Daš mi malo piva.“

„Ne… dobit ćeš kad završiš. Uostalom, kao što vidiš ostala je sama pjena i trebat će neko vrijeme da se stabilizira. Zato nastavi.“ – reče Jura još čvršće stežući plastičnu dvolitrenku jeftinog piva.

„E da. kao što sam rekao bio je samouvjeren, a vjeruj, ako je to moj nestali rođak onda tu nema puno filozofije. Kad on nešto kaže, to je onda uglavnom to. Mislim tako zvuči i da, zaboravih spomenuti da je uvijek dosljedan i pravedan. Pomalo strog i zabavan na svoj način. Mislim, taj moj rođak, ne ja. Znao se zezati i svašta nešto, ali kad je bio ozbiljan, bio je ozbiljan. Pitanje života i smrti nisu zezancija. Barem njemu nje bila. Pitanje psihičke stabilnosti također. U jednom sam trenutku pomislio kako bi to moglo biti baš zanimljivo iskustvo. Pričati s nekim tko je otišao „tamo negdje“, s onu stranu stvarnosti, koja je u sukobu s realnošću, jer… ma što rekli, tijelo ostane i raspadne se, a ovo sad je… sasvim nešto drugo, jer što ako je to baš on, a prije nekoliko godina su ga navodno pokopali. Nisam bio na sahrani. Saznao sam iz lokalnih novina da je umro, tjedan dana nakon pogreba. Jebena rodbina nije mi ni obavijestila.

„Kreteni! Tako je to u životu…“ – nadoveže se Jura.

„Što ako je to baš on? Glavom i bradom, rukama, nogama i svim svoji dijelovima. Ako se nije baš toliko raspao i ne izgleda kao zombi. Što ako je drugačiji, promijenjenog izgleda i iz očiju mu ne vire bube plizalice, nego je sad neki komad, kao u onom filmu…? Ma znaš onaj kad lik, glumi ga Reynolds, pogine i postane detektiv za mrtve, ali ga živi ljudi percipiraju kao starog Kineza, koji umjesto pištolja maše bananom, neoguljenom, naravno. Partner mu je… onaj stari glumac… kako se zove… znam Jeff Bridges, kojeg živi ljudi percipiraju kao neku zgodnu plavušu, a film… film se zove  R.I.P.D. Si gledo? Nisi! Nema veze. Postavljao sam si još svakakvih pitanja u tom trenutku, kratkom vremenu, kojeg nisam imao, nikad ga ni nemam dovoljno i odlučio sam, okrenut ću se pa što bude, bit će i biti mora i briga me za posljedice.“

„Reci, reci. jesi li se okrenuo pobogu?“ – nestrpljiv kakav je oduvijek, Jura zatreperi očima i lijevim rukavom obriše slinu s usta.

„Jesam. Okrenuo sam se“

„Da?! I… što si vidio?“

„Vido sam sebe u izlogu i shvatio kako sam jučer opet pretjerao s alkoholom. Imao si i ti pravo. Stvarno sam pretjerao s pivanderima. Počeo sam pričati sam sa sobom. Ne znam zašto i kad je to počelo, ali znam kako to nije u redu.“

„Ti nisi normalan. Koja sam ja budala. Nasjeo sam na tu tvoju glupavu priču. Sad bih te najradije odalamil s ovom flašetinom.“ – Jura nije ni završio rečenicu kad baci flašu, plastičnu dvolitrenu flašetinu jeftinog piva i pogodi me ravno u čelembaru.

Pao sam, vjerojatno onesviješten i sam i tako još nekoliko trenutak, tko zna koliko, dok me nije probudio onaj poznati glas:

„Mali! MALI! Ustani. Što se izležavaš na podu. Hladan je i mogao bi se prehladiti.

„Ali, nisi li ti moj umišljaj. Moja alkoholom iskrivljena stvarnost. Delirium tremens potrošenih godina.“

„Možda jesam. Možda nisam, magare jedno blesavo! Konju konjski! Ja sam tvoj rođak s one strane rijeke kojeg si zaboravio. Da si se na vrijeme okrenuo kad sam ti rekao vidio bi. Ovako, morao sam se sakriti, glumeći tvoju iskrivljenu savjest opijenu alkoholom, jer je nailazio onaj tvoj blesavander Jura. Stvarno ste blesavi i ne razumijem zašto se još uvijek družiš s njim.“

„E sad… stvarno više ništa ne razumijem. Sanjam li ili me alkohol totalno preuzeo? Možda će biti sve OK kad prestanem piti, ali ne pijem toliko, ustvari samo prigodno, kontrolirano i kad ja to želim. Evo jučer je Maja slavila prošlotjedni rođendan svoje tetke iz Njemačke, koja je u kućnom pritvoru zbog malverzacija s dionicama. Možda će sve biti u redu, biti OK kad opet zapalim cigaretu i umrem, a još uvijek živim i svako jutro budim se bez pušačkog kašlja, što je dobro. To što ujutro malo zakašljem, to je od hladne vode, a i u gradu opet vladaju viroze. Sve je to kao u nekom začaranom filmu, nekoj drugoj dimenziji, drugoj stvarnosti od koje sam samo prividno udaljen. Iako se radi o nekoliko milimetara, osjećaj se proteže na par stotina metara, dvije-tri tisuće kilometara i nekoliko svjetlosnih godina, ako uzmemo u obzir polazišnu točku Zemlju i odrediše zemljoliki, ekstrasolarni planet Ross 128 b udaljen od zemlje oko jedanaest svjetlosnih godina. Udaljenost se proživljenim iskustvom povećava i smanjuje, ovisno o doživljenoj stvarnosti, što je dobro jer čini me koliko-toliko normalnim u ovom začuđujuće dosadnom i iritantnom svijetu različitosti i apsurda. Možda je najbolje sve ostaviti i stvoriti svoj svijet oslobođen svih okova i bremena ljudskosti. Stvoriti ga u tišini vlastitog uma i o svemu tome šutjeti, jer u protivnom, reći će vrli stručnjaci: „Mali, previše razmišljaš za tako običnog čovjeka, previše si umišljaš, a iskustva nemaš dovoljno za nešto novo i drugačije,  nov doživljaj stvarnosti i život dostojan življenja bez droga i ostalih stimulansa. Želiš li stvarno znati… izaberi… crvenu ili plavu tabletu i ako izabereš… bla…bla…bla… svijet kojeg poznaješ više nikad neće biti kao što je bio“. E pa neće. Jebi ga stari. Ništa neće biti u redu, jer ja ne odabirem kao Neo, ne trčim za bijelim zecom i ne skrivam se iza lažnih imena, ja uzimam sve!

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 4. dio

Useljenje

Veza je išla svojim tijekom, i Antonija se uselila kod Brune, u njegov stan na trećem katu u centru grada. Stan je naslijedio/dobio kao poklon/ od još uvijek žive majke koja je potjecala iz imućne obitelji arhitekata i graditelja. Taj stan u centru bio je među rijetkim nekretninama (od više njih) što su ih uspjeli zadržati nakon nacionalizacije i prisilnog oduzimanja nekretnina imućnim posjednicima, počev od 1945. pa nadalje.
Te stare zgrade u centru, sagrađene početkom 20. stoljeća, bile su čvrste, debelih zidova, visokih stropova, i u sebi kao da su zadržavale mnogo više topline od onih suvremenih novogradnji u kvartovima na periferiji. Majka je stan još tijekom 1980-ih i 1990-ih iznajmljivala podstanarima. Posljednji od podstanara, koji su tu stanovali tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih, bili su obitelj s djecom. Plaćali su redovito, ali nisu bili baš nešto obazrivi u održavanju i skrbi oko interijera, pa je stan nakon njihovog odlaska bilo nužno temeljito renovirati.

Nakon završenog studija, Bruno, naravno, nije odmah uspio dobiti zaposlenje, što je sasvim normalno u hrvatskim prilikama. Obiteljsko blago, s majčine strane obitelji, otopilo se već davnih dana (naročito po završetku 2. svjetskog rata), pošto je ionako bilo sadržano u nekretninama raspršenim širom grada. Buržoazija svedena gotovo na prosjački štap, u bivšoj socijalističkoj tvorevini, morala se u novonastalim prilikama snalaziti kako je znala i umjela. Kćeri, iz nekoć imućnih građanskih obitelji, najbolje su prosperirale u novim okolnostima ukoliko bi se udale za kakvog mladića, sina sudionika NOB-a i aktivnog člana vladajuće partije.

Brunina majka, srećom, bila je talentirana za jezike, a u njezinoj građanskoj obitelji, koja je bila miješanog talijansko-njemačkog podrijetla, s primjesama slovenske i hrvatske krvi (a vjerojatno i židovske), njemačke, francuske i talijanske knjige uvijek su bile prisutne na policama. Tako je Brunina majka, gospođa Alma, rođena DiTraversi, cijeli svoj radni vijek, a moglo bi se reći, i život, provela kao prevoditeljica za različite jugoslavenske firme, mahom tekstilne, među ostalima i čuvene “Standard konfekcije”. Vezano uz posao, kao prevoditeljica poduzeća, ali kada si je i sama to mogla priuštiti, privatno, rado je odlazila u Italiju, zemlju svojih predaka. Obožavala je mnoge stvari vezane uz Italiju: od hrane, mode, načina života, pa sve do toplica; smatrala je Italiju višim oblikom kulture i civilizacije u odnosu na zemlju svog rođenja, što nije bilo teško niti argumentirati, naročito tijekom 1970-ih i 1980 -ih godina 20. stoljeća, kada su zapadni proizvodi i najnovija moda uglavnom i stizali u Hrvatsku preko Ponte Rossa.

Roditelji i djeca

Djeca za svoje roditelje uvijek ostaju djeca. I to ne samo u čisto biološko-činjeničnom smislu izrečene tvrdnje. Emocionalni odnosi među članovima obitelji: između roditelja i djece, između braće i sestara, pokazuju zanimljive obrasce funkcioniranja. Roditelji i djeca, braća i sestre, dok žive zajedno, pod istim krovom, često se čini kako su njihovi odnosi prožeti elementarnim nerazumijevanjem jednih za druge. Odnosi su ponekad gotovo na rubu incidenta: povišeni tonovi, nestrpljenje, povlačenje u vlastitu sobu, zvuk nesvjesno jače zalupljenih vrata, dobronamjerni roditeljski savjeti, guranje nosa u “tuđa posla” i u “osobne stvari”, itd… Ponekad se čini da među članovima obitelji vlada duboka netrpeljivost i neslaganje.
No, sve se to mijenja s vremenom, a naročito uočljivo i dramatično od onog trenutka kada, i ako se uopće, djeca odsele od svojih roditelja u drugi grad ili mjesto, ili barem u stan na drugom kraju grada, u potrazi za poslom i vlastitim životom. Tek tada, kada su razdvojeni po nekoliko tjedana ili čak duže, u njihovim srcima javi se i zatreperi onaj osjećaj istinske ljubavi i čežnje, brige. Nedostaju jedni drugima. Čuju se telefonski. I tek tada često u sebi oćute i spoznaju što im doista znače u psihološkom i u emocionalnom smislu članovi njihove obitelji. Članovi obitelji najčišće i najplemenitije vole se na daljinu.

Tek u vrijeme velikih, tradicionalnih blagdana, kao što su Uskrs, Božić, obiteljski rođendani, obljetnice, itd., obitelj ponovno ima priliku, makar na nekoliko sati, ili na dan-dva, ponovno obnoviti svoje zajedništvo i bliskost. Obiteljska okupljanja predstavljaju posebno dirljive i dragocjene trenutke. Međutim, obiteljski odnosi nikada nisu tako laki i jednostavni, jednoobrazni i jasni kako se to može činiti iz daljine. Kada smo bliže jedni drugima, u neposrednoj blizini, kada nam se pogledi sreću, ukrštavaju, dok gledamo jedni druge u oči, neki stari antagonizmi i razlike, nesuglasice i nerazumijevanja, prikrivene zamjerke, bivaju ponovno probuđeni: između braće i sestara, između djece i roditelja. U takvim situacijama, uslijed međusobne fizičke blizine u relativno malom prostoru kuće ili stana, ispod pokrova sentimentalne ljubavi i brižnosti, ponovno se budi i proviruje stari, autentični, osobni ego.

Za mnoge ljude takva su obiteljska okupljanja situacije koje izazivaju stanje povišenog stresa. Naročito nas bole kritike naših bližnjih koje upućuju na to da u nečem nismo, prema njihovom mišljenju, dovoljno dobri ili da smo, čak, podbacili, u odnosu na neka njihova očekivanja. Iza svake logike i analitike, mišljenje nekoga, čije mišljenje podsvjesno smatramo bitnim, uvijek nađe način da nas dirne u žicu. Makar tek da ju malčice okrzne. Radi se često o vrlo banalnim stvarima. Blagdani su prilike u kojima ženski članovi obitelji demonstriraju i dokazuju svoje kulinarske vještine. Pa tada ponekad sestra kaže sestri: Ne, ja to radim na drugačiji način … A zašto nisi ovo podlijala vodom ranije? Povrće nije dobro predugo kuhati jer izgubi sve prirodne sastojke. Ili su to sve ipak nevina čavrljanja … Ili: Ne, seko, sad si kod mene i sad ćemo raditi na moj način …

Bruno nije imao mnogo takvih obiteljskih situacija, barem što se tiče braće, pošto je bio sin jedinac. Sin jedinac – majčin mezimac …

Majka

Gospođa Alma bila je visoka plavuša smeđih očiju i izvrsne građe tijela. Bruno je dosta toga vjerojatno naslijedio od nje. Pošto joj je bio sin, nije bio najidealnija osoba za takve prosudbe, ali moglo bi se kazati da je njegova majka bila po prirodi zgodna žena. Imala je onaj neki stav, i gotovo mušku odlučnost, otvoren i jasan, logičan i praktičan nastup. Nije bilo kod nje previše cici-mici. A krasio ju je i ponešto dublji glas. Voljela je stvari rješavati brzo i učinkovito; sadržavala je u sebi, u svojoj osobnosti gotovo mušku kratkoću u izlaženju na kraj s problemima. Ili je ovo, ili ono. Nije kod nje bilo previše mjesta za cmoljavosti. Imala je u sebi autoritativnosti, voljela je jasno, kako rekosmo, postaviti stvari. Valjda se u sebi plašila kaosa, neodređenosti, nedefiniranosti; teško je to reći. Ali ipak, bila je brižna i nadasve razumna majka. Tijekom života zadržala je svoj vlastiti osobni dignitet odgajajući i podižući sina praktički sama. (Brunina majka i otac rastali su se još dok je Bruno pohađao osnovnu školu.) Osoba poput Brunine majke nikada ne bi dopustila da joj muškarci šefuju. Vlastita neovisnost bila joj je vrlo važna.

Tijekom odrastanja nije primjetio da bi se majka nešto posebno bavila muškarcima; barem njemu to nije davala do znanja. U tom pogledu bio je prilično zaštićen. Nije se morao bojati da bi mu, kao sinu, dječaku i tinejdžeru, u kuću došao neki drugi muškarac popovati, koji mu nije bio otac. Ponekad je razmišljao o tome, u ranim godinama svog puberteta, i bilo bi mu, morao je priznati, jako teško da je tada u njihov dom došao neki muškarac, s kojim bi se njegova majka natezala po tom stanu, i koji bi pridobio svu majčinu pažnju. No srećom, njegova majka tako nešto nije željela priuštiti ni sebi ni svom sinu jedincu.
Ponekad bi u svađi, u onim trenutcima do kojih neizbježno dolazi, ponekad, između djeteta i roditelja, već u svojoj kasnijoj tinejdžerskoj dobi, Bruno dobacio majci:
– Daj si bolje nađi nekoga, tko se bu bavio s tobom, da ne budeš tak nervozna i živčana, i da ne maltretiraš mene!
– Ja njega maltretiram! Bezobraznik jedan, bezobrazni! A ja sam sve dala za tebe, i cijeli život se trudim i borim da ti ništa ne fali, a ti meni ovako vraćaš! Ne bumo se tak razgovarali, dragi moj! Ako ti ne pašu moja pravila, sad skoro da si punoljetan, pa se odseli od mene. Kad budeš imao vlastiti stan, onda budeš određivao svoja pravila! Tu je onak kak’ ja kažem!

Ponekad je, među majčinim donjim rubljem koje se sušilo, znao uočiti crne čipkaste gaćice i samostojeće crne najlonke. No, ona je rijetko nosila takve kombinacije. Odijevala se većinom casual i više sportski, ali sa stilom. No, znao ju je vidjeti i u prilično uređenom i elegantnom izdanju. Nevjerojatno koliko odjeća može promijeniti dojam žene! Obično bi se tako “zrihtala” prije odlaska na službeni put u inozemstvo, na kakve je odlazila više puta godišnje po nalogu firme za koju je radila, u svojstvu prevoditeljice.
Bruno je, dakle, malo znao o intimnom, ljubavnom životu svoje majke; a možda je i bolje tako.

Tek nakon što se Bruno po zaposlenju odselio iz zajedničkog stana, majka mu je jednom prilikom priopćila da postoji netko poseban u njezinom životu. Dotad su postojali samo prijatelji i prijateljice, a sad odjednom, netko poseban! Ali dobro. Bilo dobro i u redu da majka ima nekoga, sada kada se Bruno odselio, i da ne bude sama. Bruni je bilo drago zbog majke. Valjda. Nekoliko mjeseci nakon Bruninog odseljenja iz majčinog brloga, neki tip se uselio tamo. Visok, prosvijed, reklo bi se: naočit muškarac u kasnim pedesetim godinama života. Sve što je znao o njemu, bilo je da je jedno vrijeme radio zajedno s njegovom majkom u istoj firmi, da je rastavljen, i da ima dvoje djece. Očito je bio solidno “potkožen” jer je nakon rastave braka prepustio obiteljski stan svojoj bivšoj ženi i djeci koja su ostala živjeti s njom, a sam se preselio u manji, dvosobni stan što ga je sada, nakon preseljenja kod gospođe Alme, stavio na raspolaganje svojoj djeci. Pored toga, imao je Darko (tako se zvao) i nekakvu kućicu na moru. Vozio je, sada već, stari Audi. Možda je on bio jedan od šefova, rukovoditelja s kojim je njegova majka odlazila na službena putovanja? – razmišljao je Bruno.

Antonija i Bruno u akciji: Rituali i finale

Zajednički život krenuo je dobro. Lizanje pice ga je opuštalo. Bio je to ritual koji mu je mnogo značio. Uvečer, kada bi njih oboje već bili u krevetu, u pidžamama, on bi je upitao: – Oćemo? Ona je već znala što slijedi. Legla bi na krevet tako da joj je on mogao bez ikakvih poteškoća skinuti donji dio pidžame i gaćice. Tada bi se ona, na njihovom povišenom krevetu, sjela kao što je već običavala, na rub kreveta. On bi kleknuo, stavljajući svoj uobičajeni mekani, čupavi podmetač ispod koljena. Lagano bi joj rukama rastvorio međunožje, i stavio svoju glavu između njezinih bedara. Počeo joj je lizati dugačkim, snažnim potezima jezika. Prvo joj je lizao polakše, a potom bi ubrzavao tempo, ulazeći pritom jezikom u njezinu unutrašnjost. Obožavao joj je gurnuti jezik do kraja unutra, do krajnjih granica svojih mogućnosti (tko nije probao i zaista se potrudio, ne bi vjerovao koliko duboko može ući), i onda ga vrtjeti, vrtjeti unutra. Nakon toga uslijedilo je lizanje klitorisa. Prvo laganijim potezima draškao joj je taj dio anatomije, a potom ga je masirao sve jačim i bržim pritiscima jezikom: uhvatio bi ritam, kako kaže pjesma. Cijeli, njemu omiljeni postupak, trajao je oko 20 minuta.
S vremenom bi ubrzao; a niti njoj nije bilo baš svejedno. Bio je vješt u svom poslu, i kazalo bi se, prirodno nadaren. Lizanje pice ga je podsjećalo na veliko finale, crescendo pojedinih Beethovenovih djela. Zapravo sva Beethovenova djela su kao predivne sile prirode: imaju orgazmičke finale.
Uslijed brzine i razine nadraživanja koja je uslijedila, ona nije mogla suspregnuti svoj vrhunac. Svršavala bi, a on bi obično, kada bi to primjetio, nastavio lizati i dalje, ubrzavajući tempo, do svojih krajnjih granica.

Sljedeći ritual što ga je izvodio gotovo svakodnevno, bila je masaža njezine guze. Taj ritual uslijedio bi nakon lizanja pice. Ona bi legla na leđa, a on je uzeo rukom nešto kreme, posebno hranjive, hidratizirajuće, ali istodobno i dovoljno masne (marka Eveline, a ponekad bi uskočila i Balea) te bi joj počeo utrljavati kremu na obje polutke njezine guze. U neku ruku, guza sa svoje dvije polutke, podsjeća na mozak. Utrljavao joj je kremu širokim, snažnim potezima dlanova. Guza joj je bila lijepa, bez prištića, čvrsta, što je u skladu s njezinom dobi, te ne odveć mala, ali niti prevelika, što je on posebno volio. Jer je volio da ima za nešto pošteno uhvatiti, da ima nešto u svojim dlanovima što može osjetiti; nekakvu puninu, nečega. Nije dobro kada je guza žene premala.

Tek tada, nakon tih uobičajenih rituala, Bruno je običavao pristupiti seksu koji je uključivao penetracije. Njegova batina dotad bi postigla svoju maksimalnu tvrdoću, i bila je spremna za djelovanje. Možda za nekoga 19 cm u erekciji, i nije baš nešto, ali Bože moj, što je tu je: darovi prirode i sudbina.

Ili bi ona ležala na leđima, pa bi joj on pristupio dižući njezine noge na svoja ramena, i malo je privukao da je bolje namjesti za ulaz, ili bi započeo ulazak dok je ona ležala na boku. Nakon početne faze zagrijavanja, uslijedila bi obično kaubojka: ona bi se popela na njega, i nasadila se. Jahala ga je, miješajući pritom povremeno. Ona je išla do svojih krajnjih granica: rasturila bi, što bi se reklo, i postigla neka svoja zadovoljstva. On uglavnom ne bi svršio tijekom njezinog nasađivanja i jahanja. No, kada bi ona sišla s njega, njegova batina djelovala bi kao da je još veća, napaljenija, i kao da traži osvetu. Njegova osveta bila je blizu.

Prišao bi joj straga, uhvatio je za struk, dok bi se ona postavila u popularnu dogy-poziciju, ili bi stajala, sagnuta, rukama se čvrsto pridržavajući za rukohvate fotelje, guze isprćene prema njemu.
Uhvatio ju je rukama čvrsto za struk, potom jednom rukom nanišanio, i umetnuo ga na ulaz njezine male. Njegova batina bila je spremna za veliko finale.
Počeo je. Prvo lagano, a potom sve brže, i jače. Rukama ju je čvrsto držao za struk, i zabijao joj ga, nemilosrdno: još, i još, i još! U zraku kao da su se čuli odjeci Beethovenove Pete; s vremena na vrijeme kao da je prebacivalo mjestimično na Pastoralnu. Osjećao je kako se mišići njezine male stežu, stišću ga i pružaju mu otpor, što ga je razjarivalo još više i jače, navodeći ga na još žešću akciju. Osjetio bi da se njezin trenutak bliži, i jao!, da, već je tu! Tada bi i on ispustio svoju toplu sjemenu tekućinu.

Naravno, seksali su se koristeći kondome jer još uvijek nisu imali nikakvih ozbiljnih planova što se tiče djece. Ima još vremena za to. Jednog dana, kada i ako se odluče na to, moći će je zalijevati slobodno, ispunjavajući njezinu unutrašnjost toplom tekućinom.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Selektivno opažanje

Danas su meni mlade djevojke sve slične, sve podjednako bučne, istim pokretima zabacuju kosu, imaju iste glasne razgovore u javnom prostoru. Istim riječima se javljaju na pozive, a sve poruke brzo tipkaju palčevima. Vitke su na visokim potpeticama, bezbrižne i ležerne, nikamo ne žure. Možda i ne mogu potrčati zbog visokih potpetica, a i traperice bi mogle popucati po šavovima, tko zna…
Teško je procijeniti imaju li petnaest dvadeset i pet, ili trideset godina. Kao da sve idu u iste salone, frizerske i one druge, jer imaju iste nijanse boje na kosi, na japanski način oblikovane obrve i teške trepavice, isto oblikovane duge nokte. Od čega tako bujaju te trepavice, nemam koga pitati. Više ne vidim one karakterne noseve, koje smo mi nekada zvali, grčki, sve sada imaju isti, pravilni profil lica, kao da su sve iz iste obitelji.
Možda je i to kakav propis i europski standard za koji ja ne znam.
Gledam njihove lijepo oblikovane, lakirane, duge nokte i zamišljam ih kako peru posuđe, čiste kupaonicu, ili još gore kako mijese tijesto.

Starim, slabije vidim, sporije reagiram, sporije hodam, ne pratim modu, selektivno pratim događaje i ljude pa mi po svoj prilici razlike promaknu.
A sigurna sam da one postoje i da djevojke uopće nisu tako slične.
Pogled mi je sve češće usmjeren na žene moje dobi koje susrećem u gradu.
Primjećujem detalje na otkrivenim dijelovima tijela, finu modru mrežu kapilara, izbočene vene na listovima, spuštena stopala, natečeni gležnjevi. Promatram ruke i potpis poslova koje su u životu radile. Procjenjujem godine po okomitim borama oko usana, spuštenim kapcima, tamnim podočnjacima, stisnutim usnicama,
Uspoređujem korak i način na koji se kreću sa svojim mogućnostima, brzinom hodanja i uspravnim držanjem.
Gledam kako se smiju i kako im se slažu bore smijalice na zreloj koži.
Zapažam modne detalje, nakit, fino usklađene boje, njegovane ruke. Nagađam što nose s tržnice, tko ih kod kuće čeka, brinu li o nekomu, ili o njima netko brine. Što čitaju, imaju li možda poput mene knjigu u torbi? I što uopće vuku u tim velikim torbama?
Jesu li jutros popile terapiju i koje lijekove piju?
Što su radile žene koje izgledaju ovako ili onako u ovim godinama? Što ih je sačuvalo da ovako dobro izgledaju, a ovima drugima uništilo izgled i zdravlje? Ono što su voljele, ili ono što nisu voljele? Ljudi oko njih ili samoća, ili ipak trebaju biti zahvalne dobrim genima predaka?

Još se sjećam dana, kada su mi sve starije žene jednako izgledale. Tihe u tramvaju, ukočene i ozbiljne s uvijek istom frizurom i vječnom hladnom trajnom poput kacige na glavi. Koji puta bi uzdahnule, otvorile torbicu, izvadile platnenu maramicu i prebrisale najprije naočale, a onda čelo pa bi se zagledale kroz zamagljen prozor u nepoznato.
Bezlični sivi ili crni kostimić, ispod kojeg se vidjela bijela kragnica, na nogama crne cipele bez potpetica, torbica i ceker za tržnicu. U povratku je iz cekera virio poriluk, ili pak salata, ali i buket rezanog cvijeća za vazu.
Nisam tada baš razmišljala o njima. Nisam još znala koliko boli zglob kada ga napadne artritis, koliko bole pognuta ramena i kako je teško održavati ravnotežu s punim cekerom u tramvaju. Moju pozornost je privlačilo šareno klupko na Ilici.
Dugo bih gledala kroz prozor tramvaja ne bih li koga prepoznala na špici. Pogled mi se zadržavao na najnovijim modelima kaputa u izlogu. Znala sam dobro tada sve promjene u izlozima i s lijeve i s desne strane Ilice.

Ipak svaki puta sam skočila i ustupila svoje mjesto, ako bih na vratima tramvaja ugledala stariju gospođu. S punim ili praznim cekerom, svejedno, ustala bih i stajala pored nje do svoje stanice.
Danas ne skačem, opušteno sjedim i razmišljam, možda je žena zrele dobi koja stoji pored mene ipak malo mlađa i možda sam sada ja ta osoba kojoj treba ustupiti mjesto.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Stvara – laštvo i psihologija. Dva sloja književnog fikcijskog teksta

Naravno, bilo bi krajnje naivno misliti da bilo koji literarni, fikcijski tekst, ima samo jedan sloj,tj. jednu jasnu, nedvosmislenu, jednosmjernu poruku koju je autor, eto, htio prenesti čitatelju.
Svaki književni tekst fikcijske proze, naročito suvremene, otkriva kao cjelina, pored onog hotimičnog, namjeravanog i ciljanog sloja poruke, i drugi sloj, prisutan, ali nenamjerno (nehotice), što ga se kroz pažljivo analitičko i kritičko čitanje može otkriti.
Naročito je kod suvremenog romana prisutan ovaj drugi sloj. Taj se očituje između ostalog:
1) u psihološkom odnosu što ga pripovjedač većinom zauzima svojim tonom, koji može biti, npr. pretežno ironičan, duhovit, ciničan, sarkastičan; hinjeno naivan, hinjeno auto-refleksivan (autor se u tekstu pita, sam sebi postavljajući pitanje, npr. je li nešto tako ili možda ipak onako, navodeći čitatelja tobože na promišljanje i sugerirajući mu tako, po logici stvari, odgovor).
2) otvarajući određene teme i motive u okvirima proznog teksta, autor zapravo progovara o temama kojima je on osobno zaintrigiran. Otvaranjem ovakvih tema unutar, npr. romana, ne može se poreći određena dokumentaristička i povijesna vrijednost, u smislu ukazivanja na pitanja i ideje određenog vremena.
3) Tzv. “materijal za zabavu i popunjavanje tkiva” romana, mada često mišljen kao mjesta zabave i duhovitosti u romanu, najčešće skup raznih, često i međusobno nepovezanih, neovisnih detalja, otkriva mnogo toga o mentalnom svijetu autora, ali i o vanjskim krugovima njegovih znanja, informacija, spoznaja, interesa, zapažanja.
Međutim, neki suvremeni autori koriste ovaj usputni materijal sasvim hotimično i ciljano; tobože, opuštene i usputne komentare koriste kako bi kroz njih izrekli neke krucijalne i temeljne zaključke.
Upravo ovaj “materijal za popunjavanje” često daje ton tekstu i djelu u cjelini. Stvari koje se čine naoko “usputnim zapažanjima i komentarima” postaju glavno oružje suvremenih autora, sasvim na uelbekovskom tragu.
U konačnici, zanimljivo bi bilo vidjeti kakve profile autora bi psiholozi mogli sastaviti na temelju čitanja npr. 2-3 romana pojedinog autora. Baš me zanima koliko bi takvi profili bili točni i realistični.
S druge strane, zanimljivo bi bilo vidjeti koliko pojedini autor, baveći se određenim temama, zapravo uspijeva pobjeći od samoga sebe, hineći pritom impersonalnu profesionalnost?
To je kao ono vječno pitanje koje muči mnoge muškarce diljem svijeta: porno-glumice koje glume u filmovima za odrasle, odrađuju li one te svoje “uloge” profesionalno korektno, tek glumeći užitak, ili i doista uživaju tijekom izvođenja istih?
Pa, istini za volju, pomalo razočaravajuć, ali po svoj prilici najbliže istini bio bi odgovor: kao i u svakom poslu i profesiji, ponekad, u pojedinim slučajevima samo odrađuju, a ponekad doista, više ili manje, uživaju. Na kraju krajeva, nitko dobrovoljno ne ostaje u poslu kojeg na duži rok ne može podnijeti.
Navodno, neki psiholozi sastavili su psihološki profil ličnosti Isusa Krista, na temelju analize njegovog nauka i postupaka, kako su prikazani u četiri evanđelja Novog zavjeta. Mada ja nisam, sam, osobno čitao te analize, po onome što sam načuo, psiholozi nisu iznijeli naročito ohrabrujuće pozitivne zaključke o Isusovoj ličnosti. Tko zna, možda su bili unaprijed pristrani? Tko zna kakvim su se kriterijima služili pri procjeni i izradi profila? Trebalo bi pitati nekog psihologa. U svakom slučaju, psihologija je osjetljiv posao.
Često možemo čuti kako glumci kažu da im je “trebalo dosta vremena da izađu iz uloge” u koju su se, navodno, naročito uživjeli. Htio bih pitati glumca Anthonyja Hopkinsa kako se on uživljavao u ulogu čuvenog Hannibala Lectera? Zapravo, teško je naći neki od “njegovih” recentnih filmova kojemu on svojom glumom ne bi dao poseban pečat.
Kako rekoh, psihologija je zamršena stvar, i škakljiv posao. A za pisca, bavljenje pojedinim aspektima psihologizacije u okvirima svojeg djela, predstavlja svojevrsnu jezgru i okosnicu njegovog/njezinog rada.
I na kraju krajeva, u slučaju kada analiziramo različite likove koji defiliraju kroz djelo nekog pisca; analiziramo li mi doista likove, ili pak, analiziramo različite aspekte samog pisca?

Foto: www.pexels.com

Lorena Kujek: Ritmički ciklus trzaja

Pod ubojito
zapečaćenom ključanicom,
smatrajte me-
netragom nestalom.

Samosazidana
tamnica kolapsa,
makinalno me uvukla
u svoj ukleti sarkofag
totalitarnog odsječenja
od ostatka pučanstva.

U tajfunskom viru svjetionika
boravit ću stoljećima
i više se nikako neću
nekompetentno opirati
bučnom gubitku
najmilijih stvorenja.

Blagoslovljena bila,
nezaustavljivo nadiruća,
sveopća kongregacijo mraka
svakodnevnog opstojanja.

Katalepsijom častim tvoju
ateističku usrdnost,
kao u kognitivnom bunilu,
praznovjerno padajući ničice
pred žalobne oblake stratišta,
hodeći kroz snježne nanose
dimnih zavjesa
nikotinskih koluta zamisli.

Tmino,
umjesto jarkog provođenja
hipoteza giljotinskog reza,
šćepala si šćućurenu litotu
za prelomljen vrat pjesme
i zgrušano ju šamaraš
fatamorganom gnušave ucjene.

Poznavajući posljedice
zastare stranačkih slučajeva,
ne želim se kukavički daviti
u prepadnutoj hibernaciji-
slavujevog cvrkuta povodom
misterioznih otimanja
tahikardičnog bila.

Već naprotiv,
fraktalno pretendiram
ka finalnom razrješenju
nerazmrsivih umorstava duha,
slaveći zagasita otajstva
sjenovitih silueta zaposjednuća.

Utišala sam utješne uzvike
nadolazećih suicidalnih trupa,
i umrtvljeno odlepršala
u svejednakom ritmu
košmarnih elegija.

Zipka preminuća
već se vraški zanjihala.

Pod ubojito
zapečaćenom ključanicom,
smatrajte me-
netragom nestalom.

Foto: www.pexels.com