Krunoslav Mrkoci: Stvara – laštvo i psihologija. Dva sloja književnog fikcijskog teksta

Naravno, bilo bi krajnje naivno misliti da bilo koji literarni, fikcijski tekst, ima samo jedan sloj,tj. jednu jasnu, nedvosmislenu, jednosmjernu poruku koju je autor, eto, htio prenesti čitatelju.
Svaki književni tekst fikcijske proze, naročito suvremene, otkriva kao cjelina, pored onog hotimičnog, namjeravanog i ciljanog sloja poruke, i drugi sloj, prisutan, ali nenamjerno (nehotice), što ga se kroz pažljivo analitičko i kritičko čitanje može otkriti.
Naročito je kod suvremenog romana prisutan ovaj drugi sloj. Taj se očituje između ostalog:
1) u psihološkom odnosu što ga pripovjedač većinom zauzima svojim tonom, koji može biti, npr. pretežno ironičan, duhovit, ciničan, sarkastičan; hinjeno naivan, hinjeno auto-refleksivan (autor se u tekstu pita, sam sebi postavljajući pitanje, npr. je li nešto tako ili možda ipak onako, navodeći čitatelja tobože na promišljanje i sugerirajući mu tako, po logici stvari, odgovor).
2) otvarajući određene teme i motive u okvirima proznog teksta, autor zapravo progovara o temama kojima je on osobno zaintrigiran. Otvaranjem ovakvih tema unutar, npr. romana, ne može se poreći određena dokumentaristička i povijesna vrijednost, u smislu ukazivanja na pitanja i ideje određenog vremena.
3) Tzv. “materijal za zabavu i popunjavanje tkiva” romana, mada često mišljen kao mjesta zabave i duhovitosti u romanu, najčešće skup raznih, često i međusobno nepovezanih, neovisnih detalja, otkriva mnogo toga o mentalnom svijetu autora, ali i o vanjskim krugovima njegovih znanja, informacija, spoznaja, interesa, zapažanja.
Međutim, neki suvremeni autori koriste ovaj usputni materijal sasvim hotimično i ciljano; tobože, opuštene i usputne komentare koriste kako bi kroz njih izrekli neke krucijalne i temeljne zaključke.
Upravo ovaj “materijal za popunjavanje” često daje ton tekstu i djelu u cjelini. Stvari koje se čine naoko “usputnim zapažanjima i komentarima” postaju glavno oružje suvremenih autora, sasvim na uelbekovskom tragu.
U konačnici, zanimljivo bi bilo vidjeti kakve profile autora bi psiholozi mogli sastaviti na temelju čitanja npr. 2-3 romana pojedinog autora. Baš me zanima koliko bi takvi profili bili točni i realistični.
S druge strane, zanimljivo bi bilo vidjeti koliko pojedini autor, baveći se određenim temama, zapravo uspijeva pobjeći od samoga sebe, hineći pritom impersonalnu profesionalnost?
To je kao ono vječno pitanje koje muči mnoge muškarce diljem svijeta: porno-glumice koje glume u filmovima za odrasle, odrađuju li one te svoje “uloge” profesionalno korektno, tek glumeći užitak, ili i doista uživaju tijekom izvođenja istih?
Pa, istini za volju, pomalo razočaravajuć, ali po svoj prilici najbliže istini bio bi odgovor: kao i u svakom poslu i profesiji, ponekad, u pojedinim slučajevima samo odrađuju, a ponekad doista, više ili manje, uživaju. Na kraju krajeva, nitko dobrovoljno ne ostaje u poslu kojeg na duži rok ne može podnijeti.
Navodno, neki psiholozi sastavili su psihološki profil ličnosti Isusa Krista, na temelju analize njegovog nauka i postupaka, kako su prikazani u četiri evanđelja Novog zavjeta. Mada ja nisam, sam, osobno čitao te analize, po onome što sam načuo, psiholozi nisu iznijeli naročito ohrabrujuće pozitivne zaključke o Isusovoj ličnosti. Tko zna, možda su bili unaprijed pristrani? Tko zna kakvim su se kriterijima služili pri procjeni i izradi profila? Trebalo bi pitati nekog psihologa. U svakom slučaju, psihologija je osjetljiv posao.
Često možemo čuti kako glumci kažu da im je “trebalo dosta vremena da izađu iz uloge” u koju su se, navodno, naročito uživjeli. Htio bih pitati glumca Anthonyja Hopkinsa kako se on uživljavao u ulogu čuvenog Hannibala Lectera? Zapravo, teško je naći neki od “njegovih” recentnih filmova kojemu on svojom glumom ne bi dao poseban pečat.
Kako rekoh, psihologija je zamršena stvar, i škakljiv posao. A za pisca, bavljenje pojedinim aspektima psihologizacije u okvirima svojeg djela, predstavlja svojevrsnu jezgru i okosnicu njegovog/njezinog rada.
I na kraju krajeva, u slučaju kada analiziramo različite likove koji defiliraju kroz djelo nekog pisca; analiziramo li mi doista likove, ili pak, analiziramo različite aspekte samog pisca?

Foto: www.pexels.com

Lorena Kujek: Ritmički ciklus trzaja

Pod ubojito
zapečaćenom ključanicom,
smatrajte me-
netragom nestalom.

Samosazidana
tamnica kolapsa,
makinalno me uvukla
u svoj ukleti sarkofag
totalitarnog odsječenja
od ostatka pučanstva.

U tajfunskom viru svjetionika
boravit ću stoljećima
i više se nikako neću
nekompetentno opirati
bučnom gubitku
najmilijih stvorenja.

Blagoslovljena bila,
nezaustavljivo nadiruća,
sveopća kongregacijo mraka
svakodnevnog opstojanja.

Katalepsijom častim tvoju
ateističku usrdnost,
kao u kognitivnom bunilu,
praznovjerno padajući ničice
pred žalobne oblake stratišta,
hodeći kroz snježne nanose
dimnih zavjesa
nikotinskih koluta zamisli.

Tmino,
umjesto jarkog provođenja
hipoteza giljotinskog reza,
šćepala si šćućurenu litotu
za prelomljen vrat pjesme
i zgrušano ju šamaraš
fatamorganom gnušave ucjene.

Poznavajući posljedice
zastare stranačkih slučajeva,
ne želim se kukavički daviti
u prepadnutoj hibernaciji-
slavujevog cvrkuta povodom
misterioznih otimanja
tahikardičnog bila.

Već naprotiv,
fraktalno pretendiram
ka finalnom razrješenju
nerazmrsivih umorstava duha,
slaveći zagasita otajstva
sjenovitih silueta zaposjednuća.

Utišala sam utješne uzvike
nadolazećih suicidalnih trupa,
i umrtvljeno odlepršala
u svejednakom ritmu
košmarnih elegija.

Zipka preminuća
već se vraški zanjihala.

Pod ubojito
zapečaćenom ključanicom,
smatrajte me-
netragom nestalom.

Foto: www.pexels.com

Vesna Milosavljević: Dnevnik

Bila je jedna od onih devojaka čija se lepota ogledala u savršeno oblikovanim kostima. Visoke jagodice, ovalno lice, duge beskrvne šake ovalnih noktiju, ovalna kolena, graciozni gležnjevi, pune usne, savršeni zubi bez tragova popravljanja. Imala je mio, zvonak glas ispunjen podjednako toplinom i odmerenošću, bez afektacije je govorila smireno, bez koketiranja sagovornika u oči gledala. Uvek pedantna, jedna od onih prirodno pedantnih žena koje i nakon tri dana putovanja izgledaju kao da su izašle iz salona lepote. Bila je blistava, isijavala nekakvim unutrašnjim sjajem, tihim spokojom, pomirenošću sa sobom i sa svetom oko sebe. Nije mnogo govorila, retko se smejala ali tuga se na njenom licu porculanskog tena nikada nije dala primetiti. Blistava kosa zakačena starinskom šnalom i košulja skopčana do grla, dugačka suknja klasičnog kroja i neupadljive salonke. Izgled koji ne nagoveštava nikakvu čulnost, čak ni potajnu, a ipak nije delovala hladno. Nije bila ni šalterska službenica, ni učiteljica, ni usedelica. Imala je muža i četvoro dece mada se za prvo, uveliko stasalu devojku, govorkalo da je pastorka. Nikad nismo saznali ništa o njoj, čak ni tog dana kada se, noseći heklani zembilj prepun povrća, voća i cveća uputila ka reci. U drugoj ruci nosila je veliku, ukoričenu svesku. Više se nikada nije vratila. U njenom dnevniku, koji je kaliografskim rukopisom ispisivala duže od dve decenije pronađena su samo objašnjenja manje poznatih reči i izraza, nazivi raznih biljki na latinskom i presovano cveće za herbarijum. Nikada nije potpisala svoj dnevnik tako da joj se ni ime ne zna, mnogo je godina prošlo od njenog nestanka, a čaršija još uvek govori o ženi sa dnevnikom u rukama.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Nebo

Udahni,
duboko udahni.
Opusti se.
Ne misli o ničemu.
Svijet oko tebe samo je slika
naslikana davno
i ništa se tu više ne može učiniti.
Samo udahni,
udahni dovoljno
i opusti se,
opusti upravo sada.
Ništa se promijeniti neće,
ne može.
Zaboravi na sve,
sve velike i male ljude,
sve misli,
sve.
Opusti se.
Ničega i nikoga nema više.
Svijet oko tebe nestaje,
nestaje polako,
gubi se u tmini.
Nestalo je sve.
Srce tvoje i dalje pulsira u ritmu.
Osjeti ga,
osjeti cijelim svojim tijelom.
Prepusti mu se
i samo budi,
budi nebo veliko,
budi sve,
čak i ono što nikada nisi mogao,
nisi znao da jesi …
Udahni život,
duboko udahni
i opusti se večeras u tišini.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Prvi put sam tada kušao kišu

Prvi put sam tada kušao kišu
Umivao se u raskošnim kapima
Impregniranog ozona
Ogledavao u jezerima šarenice
Prelijevao toplinom obraza
Lutao slapovima slanih suza
Ronio njedrima špilja
Na dah
Pravio oble stalagmite
Izdubio nova korita
Ispijao žedno
Pekao se na usijanim dverima
Kiša je sladostrasno jecala
Plakala pod žicama bolne harfe
Ostavljala mokre otiske
Na zamagljenim zrcalima
Sakupljala amorfnu rosu
Kap po kap
Jutros je kaleta zasjala
Pod tugom babljeg ljeta
Kiša je u širokom luku
Zaobišla grad
U praznini vakuuma
Pustinjski zjape
Moje žedne usne
Negdje
Drugom nekome
Sipi po otežalom grozdu
Dažd.

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Sanjam pod pokrivačem mojih želja

želiš li znati kako mi prolazi dan
dok posljednjim izduženim sjenama utječe u noć
mislim na tebe
pa sklapam oči
ne bih li utonula u san
jer najljepše te snivam
ispod pokrivačem mojih želja
u kojima si tako stvaran
tako moj
možda nikad nećeš saznati
kako se osjećam
dok otpuštam misao na tebe
tu bol tijela za tobom
blizinom tvojom
u takvim trenucima
osjećam dah tvoj na svojim usnama
i moji snovi postaju stvarnost
dok mislima razmazujem tvoje dodire
po svakom djeliću sebe
gladna sam te i žedna istovremeno
sanjam pod pokrivačem mojih želja
koliko mogu oči držati zatvorene
onoliko
koliko vjerujem da je stvarno

Foto: www.pexels.com