Mladen Blažević dobitnik nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2018.

Kako je rano jutros objavljeno, dobitnik Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2018. godinu je naš autor Mladen Blažević. Nagradu organizira Udruga Kultipraktik. U kratkom predstavljanju Mladena Blaževića organizatori su naveli da je Mladen Blažević (Rijeka, 1969.) devedesetih radio različite poslove, a često kao novinar u brojnim dnevnim i tjednim novinama. Početkom 2000. pokrenuo je i uređivao nekoliko informativnih i književnih časopisa. 2008. je objavio prvi roman „Tragovi goveda“ u „SKD Prosvjeti“, 2013. godine u suautorstvu zbirku distopijskih priča „NDH 2033.“ , a 2015. drugi roman „Ilirik“, također u „SKD Prosvjeti“. Napisao je scenario za igrani dio dugometražnog igrano-dokumentarnog filma „Je letrika ubila štrige“. U izdanju Društva „Poiesis“ iz Ljubljane 2017. mu je objavljena dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama „Posljednji tasmanijski tigar“, a na skorašnjem festivalu dokumentarnog filma „Poreč dox“ premijerno će biti prikazan prvi dio putopisnog serijala „Istriana Jones“ gdje je u funkciji autora serijala, voditelja i scenarista. Objavio je veliki broj kratkih priča i pjesama u raznim književnim časopisima i portalima. Priče i pjesme su mu prevođene na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik.

Izbor iz postova:
23.07.2017.
ouroborosane

aplikacija je izmjerila da dnevno pređem desetak kilometara
ili deset tisuća koraka

pojednostavljujući si računicu
uzmimo da dva mjeseca godišnje samo ležim
ili pišem
čineći nešto sasvim beskorisno
ispada da u godini napravim 3 milijuna
a otkad sam stao na noge
iskoračao sam 138 milijuna koraka

kako strogo zanosim ulijevo
sluteći da sam odšetao veći komad puta
i ostala mi trećina do zatvaranja kružnice
nalazim se negdje tridesetipet tisuća kilometara
iza rođenog sebe
malo iskosa prema sjeveroistoku

i unatoč velikoj razdaljini
ponekad se čini
da mogu vidjeti dječja leđa
naborana visećom kožom
koje se spremaju ispružiti na bijelu tkaninu

28. 06.2018.
ulovi osamdesetih i devedestih

osamdesetih godina
u kanalu između Krka i Raba
blizu otoka Goli i Grgur
potonuo je brod
i povukao sa sobom nekoliko Puntara i Starobašćana
tijela im nikad nisu nađena

Mario iz Stare Baške
brat jednog od nestalih
radio je kao kočar
i često bi pri povratku s mora
navraćao u lokalnu konobu
Brane gostioničar bi ga pritom
svaki put upitao:
− si našal brata?

trajalo je to godinama
Brane bi izazvao smijeh prisutnih
a onda je sredinom devedesetih
gostioničar poslao svog sina
u krađu građevinskog materijala
na Grgur i Goli
škrile, erte, šperploče, salonitke
što se nađe
okrenulo je naglo na buru
barka prekrcana
utopili se sin, njegova cura i prijatelj

Braninog sina nikad nisu našli
prošlo je još neko vrijeme
nitko nije više pitao
a brat Mario
iz početka priče
došao je s najlon vrećicom
poznatog trgovačkog lanca
izvadio iz nje lubanju
i stavio na šank
− našal san ti sina!

10.06.2018.

Velizar Šuput je bio austrougarski pilot
u 1. svjetskom ratu
izlazeći iz bolnice
gdje su mu odrezali nogu
napunio je stotu
radio sam s njim intervju
za jedne dnevne novine

rekao mi je :
− u gimnaziju realku išao sam s Krležom
− sjećam ga se kao bistrog momka
− u ratu sam rušio mostove na rijeci Piave
i zaslužio orden
− triput su mi srušili avion
− zadnji put u Galiciji jedva sam preživio
rekao je i da bi trebao naći mlađu ženu
jer je gospođa koja nam je donijela kavu napunila sedamdeset

kad sam ugasio diktafon
priznao je da je u sto godina bilo i
viška života
pa se počešao po ušećerenoj nozi
što su je spalili
u medicinskom krematoriju

kasnije u redakciji
dok sam olovljavao papir
između kažiprsta i tipki na pisaćoj mašini
nestajala su Velizarova desetljeća
moji manjkovi gutali su njegove viškove
danas bih ušećerene rečenice tražio među amputiranim snimkama

08.05.2018.

uzeo sam između palca i kažiprsta
što sam do sada napravio
smotao
provukao kroz pluća

jutarnja
zaljulja me
pepeo otpadne i umrlja pod

na stolu jučerašnje novine
u osmrtnici starac
zaokružen otiskom čaše

16. studenoga 2017.
o svjetionicima na Ognjenoj zemlji

odnedavno je dopušten pogreb u prirodi
istresanje pepela pokojnika s nekog planinskog vrha
ili u more
pritom je dobro voditi računa o smjeru kretanja vjetra

kao kod pražnjenja pepeljare
bolje je pepeo prosipati u more na krmi
tako još dugo leti
uz malo uzlaznog vjetra
može napraviti krug oko svijeta
ili barem doći do Filipina
kao Magellan

kažu da gašenje svijeće dahom
ubija pomorce
jer se gase svjetionici
pa se brodovi nasukavaju na hridi
iako brodovima danas upravljaju mehanički kapetani
ili sklopovi elektronike u zemljinoj orbiti

u korist praznovjerici
svijeće gasim ovlaženim prstima
i mogu čuti sitno cvrčanje
kad se presavije filter
između srednjeg prsta i dna pepeljare

kad žaru oduzimam zrak
stvori se malo mraka
i čuju se stotine tankih preplašenih krikova
dok sve ne utiša more

8.09.2017.
Šalovanje

Otac i ja smo 17.08.1986. Nasuli ploču na terasi njegove rodne kuće
Znam to jer smo datum utisnuli čavlom
Kad je beton srknuo cementno mlijeko
Vidi se i danas uz naša imena
Kad sastružeš mahovinu

Lijevo
Kraj mog imena je rupa u betonu
Kao mali utisnuti bubreg
Pao nekom ćevap dok smo zaglađivali
Pa se napuhao stvrdnjavanjem ploče

Stari je poslije rekao:
− Nećemo popravljati
− nek se pamti da smo jeli ćevape

Danas znam da beton i meso ne idu zajedno
Beton voli željezo
A meso,
da se ne napuhuje
živo vapno i mramor

28.12.2017.
Matična knjiga vjenčanih

Dio Tadžika priprema vjenčanje za umrlu djecu
Netom umrlom dječjem mladoženji potraži se netom umrla dječja mlada
Pa ih se vjenča po pogrebu
U obredu zajedničkog spaljivanja papira
S ispisanim imenima mladenaca

Sve je manje onih koji se drže tog običaja
I nekad roditelji djevojčice ili dječaka
Moraju tražiti na velikim udaljenostima
Ili čekati vjenčanje nekoliko godina
Kroz radost vjenčanja se potpuno nepoznate obitelji zbliže
Postavši svojta

U zlim godinama provale osvajača
Kuge ili groznice
Lako je bilo oženiti mrtvog sina
Ali teško odabrati mladu
Među, sitnim, blijedim, opuštenim licima

Blanka Will: Ovidiju

Sjedim na suncu,
izbijaju mu mliječni zubi
borovom granom penju se šišarke,
strpljivo je stablo jabuke.

Gdje je čovjek tužna lika
s maramom povezanom na gusarski
što prodavaše lubenice tamnozelene kore?
Gdje krajolici s kojih pisma ploviše uzaludno?

Pijesak, mutne vode, rukavci, močvare,
divlji konji,
kormorani.
Tamo ti digoše spomenik.
Tamo, pod vjetrovima Ponta.

(Crtica za putopis Dunavom do Crnog mora)

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Zašto nisam oduševljen Lovecraftovim pričama?

Zašto nisam oduševljen Lovecraftovim pričama; zašto nemam strpljenja čitati romane Tolkiena; zašto mi igrani serijal Ratovi zvijezda djeluje krajnje djetinjasto … Uvjerljivost stvarnosti i neuvjerljivost priče.
“Dvadeseto će se stoljeće možda pamtiti kao zlatno doba epske i fantastične literature, kad se jednom rasprše mlake magle mekane avangarde. Već je dopustilo pojavu Howarda, Lovecrafta i Tolkiena. Tri radikalno različita univerzuma. Tri stupa “književnosti sna”, koje podjednako prezire kritika i voli publika.
Nije važno. Kritika na kraju uvijek priznaje svoje pogreške; odnosno, preciznije, kritičari na kraju umiru i zamjenjuju ih drugi.”
Michel Houellebecq: “H. P. Lovecraft: Protiv svijeta, protiv života”

Moram priznati da mene osobno Lovecraftove priče nisu ničim očarale niti su me ičim privukle. Zapravo, vrlo je vjerojatno da nikada niti ne bih čuo za tog američkog pisca priča koje leže na granici fantastike i strave, a za koje se kaže da izviru iz svijeta kojim dominira stvarnost nalik na stanje sanjanja, noćnih mora i košmara. Howard Philips Lovecraft (1890 – 1937), poznat kao pustinjak iz Providencea, čovjek koji nikada nije niti napustio Novu Englesku jer nije imao dovoljno novca za putovanje do Europe, koja bi ga zacijelo fascinirala, ako ničim drugim, onda svojom arhitekturom. Kao što rekoh, za Lovecrafta, čije priče me nakon čitanja nisu dodirnule niti očarale, čuo sam proučavajući djelo i bibliografiju francuskog pisca Michela Houellebecqa; suvremenog klasika (rođen 1957.) koji je čitao Lovecrafta još kao tinejdžer te je početkom dvijetisućitih napisao opširan esej posvećen Lovecraftu: Protiv svijeta, protiv života. Bilo je to odavanje počasti, i valjda, osjećaj nekakvog duga prema inspiratoru mladenačkog doba. Jedino što me zapravo privuklo kod Lovecrafta je njegova osobna biografija, način života, i psihologija po kojoj je živio i sebi objašnjavao svijet.
Za mene, sada kao odraslu osobu, Lovecraft-pisac naprosto nije uvjerljiv. Nikakav “Cthulhu” niti strašna bića iz dubina svemira ne mogu me dirnuti. Ne nakon gledanja i obožavanja “Star Trek” serijala; ne nakon “Istjerivača” i nakon saznanja o izvješćima iz Scolea … Niti nakon susreta s obilnom građom o zabilježenim slučajevima UFO koji lete iznad nuklearnih postrojenja. Ne nakon izvješća o otmicama, krugovima u žitu, i malenih predmeta nepoznatog sastava pronađenih u otetima …Ne nakon očaranosti i susreta s opusom Davida Lyncha.
“Prava” stvarnost, koju zavjesa površine odvaja od istine, koju je teže, ali ipak donekle moguće vidjeti, za mene je bila uvijek pravi izazov. Stvarnost, sa svim skrivenim uzrocima i načinima nama nerazumljivih i neprepoznatljivih mehanizama, za mene je bila “prava stvar”. Istina stvarnosti koju treba dokučiti; stvarnost kao ultimativni misterij. “Ono što vidimo tek je posljedica onoga što ne razumijemo” – oduvijek je bila moja deviza.
Proučavanje povijesti da se otkriju pravilnosti i mehanizmi ponavljanja. Stvarnost je velika tajna za onoga tko nema vremena ili strpljenja promatrati dovoljno dugo, pažljivo, duboko ili ustrajno.
U mojem djetinjstvu sanjarenja su bila povezana s dalekim, neotkrivenim krajevima, zemljama, morima, s mirisom određene egzotike … Japan, srednja i južna Amerika; Amazonija … prošlost; drugi ljudi, drugi krajevi. Grčke falange, tržnica u Ateni, hramovi … Cezar, Hanibal, Gali i slonovi … Čitao se Jules Verne, Zane Gray, James Clavell … Naći ono što tražim: zajedničko, ali različito.
Znanstveno zamišljena stvarna budućnost oduvijek me mogla fascinirati; poput sovjetskih SF romana o kozmonautima … Međutim, snovi, čupava i dlakava bića, niti su me fascinirala niti su mi zadavala strah. Na kraju krajeva: čupavo i dlakavo biće koje postoji, ali ne govori, može se naći gotovo u svakom-drugom dvorištu …
Fasciniralo me oduvijek, i plašilo, samo ono što bi moglo biti stvarnost i stvarno … ono što ima potencijal stvarnosti. Ljudska društva i sustavi, poput ovog našeg današnjeg, prizvođačko-industrijskog i bankarsko-profitabilnog, nikada me nisu fascinirali previše. Jer kao što nas povijest uči: ljudski sustavi organizacije i funkcioniranja mijenjaju se: dolaze, odlaze, prolaze, itd. I uvijek su, u pravilu, neopisivo dosadni suvremenicima koji u njima moraju tavoriti iz dana u dan, iz godine u godinu svog života.
Dakle, jasno je: mene samo stvarnost, bila ona prošla ili sadašnja, može fascinirati … naprosto, jer je stvarnost. Kako bih učinio sebi život jasnijim i podnošljivijim, otvorio sam vrata prošlosti kroz proučavanje povijesti. Prošlost je jednako stvarna kao sadašnjost. Po čemu bi sadašnjost (tek jedan malen trenutak u postojanju) mogla biti veća, važnija od prošlosti? Sadašnjost je ništa drugo nego nus-produkt prošlosti. A i sama sadašnjost, velikom brzinom, pretvara se u prošlost. Prošlost je prava pravcata riznica svega što je bilo; pa čak i naviještaja budućnosti.
UFO dokumenti, Biblija; pitanja: Tko je Jahve? Je li Zacharia Sitchin bio u pravu? – prava su pitanja … Tko su bića iz drugih dimenzija? Postoji li zagrobni život i reinkarnacija; što dokazuje terapija hipnotskom regresijom (iznesena u djelu Život prije života, Raymonda Moodyja, jr.) ?
No, tajna, jednom kada se otkrije, uvijek djeluje manja; običnije, gotovo dosadnije, nego prije. Jednog dana, kada se otkrije mnogo toga, i kada se shvate principi funkcioniranja gotovo svega, neće nam preostati drugo nego da se ponovno suočimo sa samima sobom i vlastitim postojanjem, što je ujedno najteži, najizazovniji, ali i najdosadniji zadatak ikad …
Bilo koja, i bilo kakva priča, da bi zaokupila, da bi ponijela, da bi djelovala, mora djelovati autentično i stvarno; granice između priče i stvarnosti moraju biti izbrisane, a to je moguće jedino na planu psihologije iskaza. Pisac, na kraju krajeva, i nije ništa drugo nego manipulator koji preko iskaza manipulira tuđom psihologijom, uz svesrdni pristanak, (pa i traženje) onog koji je uživatelj/korisnik manipulacije …

Ilustracija: http://villains.wikia.com/wiki/Cthulhu_(Lovecraft)

Ana Žužul: “Ono bitno, očima je nevidljivo”

[Mir i spokojstvo jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih sudbina i bezimenih ljudi – Ivo Andrić]

Mnogo sam puta pročitala Malog princa Antoinea de Saint-Exupéryja. Ta je knjiga poput zidnog metra na kojemu je obilježen rast djeteta iz godine u godinu – svakim ponovljenim čitanjem doseg poimanja smisla te naizgled sasvim jednostavne priče raste, usporedno s našim iskustvom i mudrošću. A ipak, temeljnoj poruci ove knjige nikada nismo bliže nego u razdoblju kada smo još potpuno nesvjesni svijeta oko sebe, kada nas još nitko nije uputio u postojanje alegorije, kada ne analiziramo i ne pametujemo o životu, nego samo živimo; kada smo djeca. „Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.” Sve što je u djetinjstvu instinktivno proživljeno, čovjek kroz odrastanje nastoji objasniti razumom. Odrastanje je ispunjeno teškim i bolnim trenutcima jer izlazimo iz kože djeteta koje svijet gleda srcem i otvaramo vrata jednog novog svijeta gdje je sve promatrano razumom, kroz brojke, dokaze, činjenice… I kada se objema nogama nađemo iza tih vrata i zauvijek ih zatvorimo iza sebe, ne budemo svjesni koliko je zagušljiva, skučena i opasna prostorija u koju smo dospjeli.
U toj je prostoriji hijerarhija od iznimne važnosti. Oni koji se laktaju, svađaju, koji viču i hvale se, koji su bezobzirni i beskrupulozni najviše dolaze do izražaja, zauzimaju najviše pozicije, imaju najviše novca i stvaraju povijest u kojoj su zapamćeni kao najuspješniji. A ipak, dok roditelji svoju djecu još čvrsto drže za ruku, odabiru ih voditi putem velikodušnosti, poslušnosti, poniznosti, dobroti i zahvalnosti dok ne dođu, uvijek nekako prebrzo, do tih vrata gdje ih ostavljaju, tako nježne i neiskvarene, poput cvijeta Malog Princa, potpuno nespremne za ono što ih čeka. I tako svatko od njih kreće u potragu za svojim mjestom pod suncem, zakopavajući polako pod zemlju sve one od roditelja usađene vrijednosti za koje u toj skučenosti i zagušljivosti više nije ostalo mjesta. Neki se, doduše rijetki, povuku u tiše i mirnije kutove gdje vode nevažne i nenametljive živote, vrijedno obavljaju svoj posao, provode vrijeme čitajući knjige, malo govore, a pozorno slušaju, zarađuju tek dovoljno da kupe malo kruha, odjeće i obuće, plate račune, a katkada si priušte koncert klasične glazbe ili izložbu; između svoja četiri zida vode tople, pomalo dosadne obiteljske živote koje ne bi mijenjali ni za što na svijetu jer znaju da im on ne može pružiti ništa što ima veću vrijednost od njihovog mira i spokojstva.
Groblja nas ispunjaju strahopoštovanjem jer skrivaju sudbine potpuno različitih ljudi, a ipak je svakom namijenjen potpuno isti kraj. Oni koji su bili značajni, imaju, doduše, velike mramorne ploče i velika zlatna slova, nerijetko i kipove kraj svojih grobova, ali sve to im u tom trenutku više ne znači mnogo. Ljudi koji su svoje živote dostojanstveno proživjeli, bili dobri prema sebi i drugima, voljeli svoje bližnje i bili voljeni – ti skromni i bezimeni ljudi – u sebi su imali pohranjen raskošan svijet koji su mogli prepoznati i cijeniti samo oni koji nikada nisu prestali gledati srcem.

Ilustracija: https://imgur.com/gallery/wVqL1