Maša Zbunjak: Postoje ljudi

Postoje ljudi koji kroče zemljom kao ti i ja, a već su odavno nebeski.

Pogledom, dodirom, riječju
griju, njeguju i liječe.

Ostali su povezani.
Nisu se dali smesti.

Postoje ljudi koji kao i ti i ja
žive ovdje,
ali kao da nisu baš samo s ovog svijeta.

Pokraj njih sve nekako raste i cvjeta.
Energija njihova tiho i pomalo
prolazi kroz pore drugih.
Uzdiže ih,
smješta na viši nivo.

Postoje takvi ljudi.
Vidjeli smo ih i ti i ja,
baš onda kada smo i mi bili takvi ljudi.

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Koža

Rasla je u tijesnoj koži premalog stana koji je napunila i prije nego što u dovršila preseljenje. Sve joj se činilo idealno udobnim. Razmišljala je kako neće morati vrijeme trošiti na čišćenje i pospremanje, dvije mrske joj i potpuno besmislene aktivnosti. Radije je jutra provodila u krevetu, uranjajući se u neku stručnu literaturu ili novi SF roman. No, nakon ugradbe ormara, spavaća soba se svela na uski prolaz oko kreveta. U dnevni je boravak željela unijeti dašak dalekih mora, ali su njezine ideje kipjele izvan okvira doma. Slutila je kako ga je prerasla već odavno, ali ideja koju je njegovala nije joj dozvoljavala da potrazi veći prostor. Morat će pričekati da frustracija nategne šprihericu.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Pas, mater i život

„Četrnaesti kat.“ – kroz stisnute zube prozbori Albert, susprežući bijes pomiješan s očajem.
„Četrnaesti!“ – potvrdi Barbara, s podsmjehom. Znala je koliko Albertu idu na živce četrnaesti, petnaesti, sedmi, čak i drugi katovi ako su posljednji. Ma svi oni zadnji, svi mu idu na živce i ona jednostavno uživa gledajući i slušajući kako se živcira i kako stalno i stalno prigovara.
„Vražji četrnaesti kat. Kako je to glupo. Zašto oni koje poznajem ili nešto trebam stanuju na zadnjim katovima stambenih objekata. Da ova prokletinja od zgradurine ima dvadeset i dva kata živjeli bi na dvadeset i drugom.“
„Tko?“
„Pa oni. Znaš! Oni ljudi… koje recimo trebamo za nešto.“ – pomalo tajanstveno kaže Albert, upirući pogled na vrata iza kojih ih je netko promatrao, zureći kroz špijunku, prateći svaki njihov potez, slušajući svaku njihovu riječ, pritom u glavi stvarajući sliko-priču pogodnu za oblajavanje nesretnika pred kojim će se vratima zaustaviti.
„Zašto?“
„Za… Bilo što. Pusti sad to.“
„Recimo samo da ih pozdraviš ili tako nešto? Pitaš kako su danas. Kako su proveli dan ili koliko je sati“
„Možda i to. Bože kako si dosadna. Trebam ih, možda za ovo, možda za ono i to je to.“
„Dosadna? Pa ovdje ja, ako nisi primijetio, pratim tebe po svim tim stepenicama. Lift ne radi, ako nisi primijetio.“
„Lift?“
„Da lift.“
„Ova zgrada ima lift? Nisam primijetio.“
„Hoćeš reći da nisi ni provjerio.“
„Pa… baš i nisam.“
„Ti nisi normalan.“
„Smiri se. Vjerojatno ne radi. Nemam ja te sreće. Uvijek ne rade ili ga uopće nema. Tako ti je to u mom životu. Uvijek nešto nedostaje.“
„Tko?“
„Što tko?“
„Tko nedostaje.“
„Nisam rekao tko nego što. Kužiš! Uvijek nešto nedostaje, a nešto je ustvari što. Stvar, ne biće.“
„Whatever!“
„Vot…. što?“
„Whatever! Svejedno, zaboravi, nije bitno. Ahhh… izludit ću!“
„Zaboravljam. Evo upravo sad zaboravljam. Bip-bip. Evo, laganini, sve sam zaboravio. Idemo dalje. Bip-bip.“
„Čekaj, nisi li malo prije spomenuo neke ljude koje kao poznaješ ili ih, onako… nešto trebaš, a oni uvijek žive tamo, negdje gore. Jesu li to baš svi ljudi koje poznaješ?“
„Da!“
„Si siguran?“
„Jesam!“
„A ja?“
„I ti…“
„Što i ti, odnosno ja?“
„Pa na kojem katu stanuješ?!“
„U prizemlju.“
„Zašto?“
„Što zašto!?“
„Zašto prizemlje?“
„Zato što živim u kući prizemnici.“
„Eto vidiš.“
„Što vidim?“
„Pa gdje živiš?“
„Živim u prizemnici, u prizemlju, a prizemlje nije kat. Mogla sam si složiti sobu na tavanu, ali nisam. Dakle ne živim na zadnjem, kako ti to kažeš – katu“
„OK.“
„Ne znam čemu sve ovo.“
„Ni ja ne znam i nije mi jasno zašto si toliko negativna.“
„Ja negativna?“
„Da… ti si negativna. Sve uvijek moraš pokvariti. Uvijek nešto dodati i relativizirati čak i ono što se ne treba relativizirati. Ne priznaješ nikakve apsolutne principe. Svejedno što sam rekao, kat ili katovi. U čemu je razlika. Ne priznaješ niti mogućnost da spoznaja kad tad možda i dođe do apsolutne istine, ali ne, tebi je sve relativno, čudno i blesavo. Rekao sam da svi koje poznajem žive na jebenim zadnjim katovima i ništa više. Nisam rekao da žive na zadnjem katu, nego zadnjim katovima, Dakle i zadnjem i predzadnjem i zadnjem iza zadnjeg i predzadnjeg i još nekoliko ispred njega. Ti ne priznaješ ništa i baš te briga za mene i moje potrebe, moje prohtjeve, moje mišljenje i primjedbe.“
„Stvarno sam negativna, a ti si oličenje pozitive, moralnosti i ostalih uljuđenih manira, koje si pokupio, očito na tečaju, kojeg očito nisi redovno pohađao, nego si, opet očito i njega prošao preko veze. Nije li to sve tako očito i jadno i još jednom očito i jadno i još jednom očito, jadno, očito i blah, blah, blah.
„Dobro, čemu sad ovo.“
„Čemu sad što?“
„Pa ovo blah, blah, blahanje bez veze.“
„Eto tako.“
„Samo sam…“
„Ne zanima me.“ – Barbara prkosno okrene glavu.
Albert nije stigao ni završiti rečenicu, kad su se našli pred zidom, starim išaranim zidom na kojem je bila oznaka sedmog kata.
„Eto još samo nekoliko.“
„Nekoliko!“
„Eh da. Nekoliko, ustvari pola. Samo sam rekao što mislim i osjećam, a osjećam se kao u nekoj zamci, kao da se svijet urotio protiv mene i mojih udova, moji hodačkih i penjačkih sposobnosti, ili možda nesposobnosti, ili možda što ti ja znam čega sve ne.“
„Čini se da je tako.“
„Pišeš li što u zadnje vrijeme?“
„Neeee!“ – odgovori Barbara začuđeno.
„Zašto?“
„Teško je stvarati nove uspomene na ovakvom mjestu. Pogledaj malo oko sebe i što vidiš?
„Ništa! Sive išarane zidove. Bolesno drveće i rijeku koja sve više izgleda kao kanalizacijska cijev. “
„O tome ti pričam. Prije nekoliko godina ovaj grad disao je punim plućima. Sjećaš se?
„Sjećam!“
„Doduše malo teže, zbog tvorničkih dimnjaka koji su nas trovali. Genijalci ih postave visoko i misle kako su riješili stvar, a vjetrovi pušu svakako i uvijek dio dima vrate baš na grad. Čak su znali dimiti tijekom noći, kad većina spava ili kad je oblačno, pa se otrovni plinovi pomiješaju sa sivim oblacima i to se kao ne kuži i sve je u redu. E pa nije. Govorio sam i govorio, ali me nitko nije slušao.
„Misliš nije bilo u redu.“
„Da! Nije bilo u redu da nas prave budalama. Ljudi kao ljudi. Samo su mrmljali. Spominjali tumore, povećane štitnjače i smrdljive ribe iz zagađene rijeke. Političari su obećavali svašta na predizbornim skupovima, a obećanja su ostala samo obećanja. Sad više nitko ništa ne spominje. Nema više tvornica, nema zagađenja, nema ničega.“
„Čega nema?“
„Ničega. Jesi li gluh ili se samo praviš blesav.“
„A gledaj, gluh nisam, nisam baš ni blesav, ali me zanima. Zato što su otišli i još štošta? Recimo zašto komunalni radnici ne zalijevaju travu tijekom ljeta. Živimo uz rijeku. Vode ima, a jebena trava je još od svibnja žuta, spaljena, suha. Odvratno i glupo, zar ne?“
„Možda i je. Gledaj većina je otišla ili se barem tako čini. Odselio se narod i sad uživa u tuđini, gdje tvornice još uvijek rade. Zagađenje im više ne smeta. Kažu, ipak to nije naše i što nas briga, a i oni su znaš napredni. Postavili su najmodernije filtere i sad iz dimnjaka čisti zrak izlazi, a u rijekama brčkaju se rakovi, koje dosad nitko nije vidio. Sigurno neka nova vrsta. Prilagodljiva, genetski modificirana, mutirana beštija kojoj ne smetaju ljudska sranja. Somovi ih tamane. Ni njih nije bilo toliko. Donijeli ih sportski ribolovci. Gamad se nakotila, i sad golubove proždiru na obalama. Ljudi snimanju i objavljuju zamućene selfije, jer držače su kupili jeftino u kineskim trgovinama. Oni proždiru, ljudi snimaju i dišu filtrirani zrak u tuđini. Svi sretni i zadovoljni, osim pokojeg zagriženog ultra desnoljevičara, koji bi sve spalio i protjerao u močvaru.“
„Razumijem. To što govoriš, stvarno… ali čini li ti se da pomalo pretjeruješ. Ovo ovdje još uvijek nije propalo. Još tu žive ljudi i laju psi na mačke i štakore. Igraju se djeca.“
„Ma gdje se igraju“
„Na igralištima naše i njihove mladosti.“
„Stani malo.“
„Stao sam! Zašto?“
„Ne mogu više!“
„Još malo i gotovi smo. Evo još desetak stepenica, dva metra do vrata i to je to.“
„Da, da… još malo. Samo još pola kat i… gle stvarno. Napokon četrnaesti kat.“ – reče Barbara i čim je uhvatila malo zraka, izvadi značku i policijsku iskaznicu. Andrija je u međuvremenu snažno pokucao na vrata bez imena, bez oznake i broja.
„Ima li koga? Otvarajte! Policija! Halo… Ima li koga? Još danas. Halo…“
„Dobar dan. Čemu panika. Vidim vas i čujem. Izvolite.“
„Stanuje li ovdje Žuti?“
„Mislim da ne. Dapače siguran sam da ne stanuje ovdje, jer ovdje stanujem ja.
„Vi ste…?“
„Vidite ja sam Crni.“
„Zašto ste rekli – mislim da ne.“ – umiješala se Barbara u muško nadmudrivanje. Znate ono, tko će koga i tko ima veći.
„Zato što je ovdje sve crno i to danima. Žuti se odselio jučer.“
„Odselio? Stvarno?“
„Nestvarno.“
„Zajebavaš ti to nas mali?“
„Ne! Ja to onako… bez veze. Tek sam se probudio ljudi. Sorry!
„Dakle kažete odselio.“ – ponovi Barbara i nasloni se lijevom rukom na štok.“
„Da! Odselio je tamo preko. Mislim, valjda tamo preko. Preko u onu staru zgradu. Susjedni ulaz. Kako god.“
„Odselio?“ – ponovi i Albert za svaki slučaj, jer nikad se ne zna s tim čudnim ljudima na zadnjim katovima.
„Da! Rekao sam. Odselio. Znači ovdje više ne živi. Doviđenja!“ – iritantno odbrusi Crni i samo što nije zalupio vratima, kad Albert ponovi i priupita:
„Odselio kad?“
„Prekjučer! Jučer! Što ja znam čovječe. Ja sam došao jutros oko sedam. Đenja.“ – Crni je zalupio vratima poprilično jako, otišao do sobe i legao na madrac. Tek se uselio i nije kupio namještaj.
„Jebi ga kolegice. Mislim da smo se ovaj put zajebali.“
„Ja ću liftom, a ti idi kako hoćeš. Možda ipak radi.“ – zaključila je Barbara i krene prema liftu.
„Jebeni Žuti!?“ – izusti Albert i lupi šakom po zidu.
„Pusti. Tko ga šljivi. Žuti, crveni, plavi. Svejedno. Sutra ćemo ih sve obraditi.“
„Imaš pravo. Crkao sam kao pas. Ne moraš me čekati, ako se spustiš prije mene. Ja ću pješaka. S noge na nogu, pa ravno doma. Pas mu mater i životu.“

Zdravka Prnić: Narančada

Volim kad pišeš. Utiskuješ vrelinu cjelova
Stihovima.Uranjaš u krvotok, pulsiraš
Sokovima. Nosiš me rijekom nedovršenih
Buđenja. Htio bi plesati ispod pritvorenih
Škura. Neka gledaju, ionako nemaju pametnija
Posla. Trudna nedjelja polako se provlači pustom
Ulicom. Siesta je. Stablo naranče svija se pod težinom
Plodova. Plešimo, dok čekamo kišu sa sjevera.

Kiša obilazi grad, vidim joj koprenu. Šulja se oko
Borova. Neodlučno sjedim. Čekam zvuk prvih
Kapi. Škripanje tiramola, zatvaranje škura.
Dozrele naranče padaju u vrtu. Slano je.
Izula sam cipele. Osluškujem disanje Zemljine
Utrobe.Utvaram si kako su to stihovi za mene.
Druge su muze bezbrižno odlutale. Poput odbjeglih
nevjesta ostavile velove od tila. Ne vole one plesati na
Kiši. Niz travnjak se narančin sok razlijeva.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Dalia, mirisa ruže i jasmina

Dok budna spavam, s ljubavlju u duši i srcu rado se vraćam tamo, odakle si ti, najdraži moj Adnane. Jugozapadnoj Aziji, Mezopotamiji, Iraku i Bagdadu, Eufratu i Tigrisu, visokim planinama s riječnim krajobrazima, pustinji, dijelu morske obale, uživajući u mirisu plantaža agruma. Ponovo šećemo zajedno s isprepletenim rukama između palmi datulja, ponekada između hrastova, platana, vrba, topola, opijeni njihovim mirisima i lakoće naše ljubavi. Stišćeš me jako svojom rukom boje badema, gledaš me sanjivo tamnim očima boje datulja dok se ja privijam se uz tvoje čvrsto tijelo, uživajući u samo našim ukradenim trenucima.
Ponekada u zoru, šećemo uz obalu Tigrisa, ili me vodiš do Mosula, Basre ili Kurkuka i onda mi na suku kupuješ male, slatke sitne poklone, a ja ti na skrivenim mjestima zahvaljujem svojim mekanim poljupcima.
U vrelim bagdadskim noćima, dok ležimo na bijelim plahtama i ti mi pričaš priče iz Tisuće i jedne noći, stisnuta uz tebe upijam miris tvoje kože, sandalovine, šafrana i jasmina.
Gladiš moju svijetlu kosu s uvojcima za koju kažeš da miriše na ruže pa me ljubiš do zore svojim sjetnim usnama. Ponekada, kad mjesec ode i zamjene ga nježne zrake tek rođenog crvenog sunca, nas dvoje potpuno prepušteni svim čulima i strastima napokon zajedno potonemo umorni i sretni prema snovima.

Ali sve što je lijepo i čarobno, na žalost često kratko traje. Rasplamsao se rat u tvojem gradu Bagdadu, u kojemu sam živjela i radila, kojega sam zavoljela poput tebe, Adnane.
Opojne mirise zamijenio je dim uzavrele vatre, umjesto cvrkuta ptica, čule su se granate. Čak je i sunce nestalo.
Morali smo se razdvojiti. Ti si otišao u rat, ja sam se vratila u svoju domovinu. Sve se urušilo, poput zgrada, ulica i ljudi koji su svakodnevno stradavali u bombardiranju.
Neutješno sam plakala te naše zadnje tisuće i jedne noći. Još pamtim tvoj zadnji zagrljaj i riječi koje su mi šapnuo na rastanku: “Ljubavi moja, što god se dogodilo, zauvijek ćeš ostati u mom srcu, duši i mislima!”
Vratila sam se tužna. Tužnija nisam mogla biti. Svakodnevno sam pratila vijesti, nadajući se da će rat uskoro završiti i da ćeš mi se kad-tad javiti.
Svaku večer sam zaspala s tvojom fotografijom ispod jastuka.

Osam mjeseci od našeg zadnjeg susreta, rodila se Dalia. Djevojčica crne kovrčave kose, puti bajama i očiju boje datulja. Naše dijete, Adnane! Naša malešna djevojčica!
Nastojala sam ti javiti veselu vijest, ali nisam uspjela. Ne znam ni gdje si i jesi li još među živima. Prošle su godine. Dalia je sada već velika djevojka. Miriše na jasmin i ruže. Zna sve o svom tati kojega nikada nije upoznala i njegovoj domovini. Svako veće prije lijeganja, pošalje mu poljubac za laku noć. Često zajedno čitamo priče iz Tisuće i jedne noći ili pričamo o tebi, ljubljeni Adnane.

Jednom, kada se sve konačno smiri, kada će u Bagdadu ponovo izlaziti nasmiješeno sunce, potražiti ćemo te. Dalia i ja. Možda te ipak pronađemo, jer nada umire posljednja.
Kako god bilo Adnane, želim da znaš da će Dalijina i moja ljubav prema tebi gorjeti vječno u nama!

Foto: www.pexels.com