Florian Hajdu: Ringišpil ljubavi…

Volim te definitivno
Zauvek
Kada je tvoje oko
Divlji kesten
Zenice
Sijalo
Dušu moju ispod pupčanika

Svaki dan ću četvrtkom nazvati

Otići ću do neba
Krilima ptice žara
Razmoliću molitvu pred Bogom
Molitvu

Onu

Na svetu niko nikog
Ne voli toliko
Kako
Koliko
Ja
Tebe volim!

Gledam
Ljubim
Mazim
Imam
U zemaljskom Raju
Mišićima
Ringišpil ljubavi
Okrećemo…

Foto: Florian Hajdu

Igor Petrić: Zalazak

Izgubljenim prostranstvima
lutaš nesmetano
bez ljudi,
sama
u potrazi za savršenom refleksijom misli postojanja
koja davno pobjegla je,
sakrila se
pod pritiskom svakodnevice.

Kad ju pronađeš onakvu savršenu,
opusti se i ne brzaj,
ne razmišljaj previše.
Tamo pronaći ćeš i napušteno stablo
ispod kojeg legni. Opusti svoje tijelo
i zaspi u tišini vlastitog mirisa samoće,
Opusti se onako sigurno, nježno i drugačije.
Onako nevino, čisto, dječje.

Prije toga kratko se pripremi.
Spali izmišljene dokaze svog postojanja.
Pljuni u oči izmišljenim prijateljima
i pokoju riječ pusti sjenama ljudi koje si poznavala,
koje ostavit ćeš noćas,
ostaviti zauvijek pred vratima sna.
Tamo pronaći ćeš napušteno stablo,
tamo pronaći ćeš sebe.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Lijeva i Desna

Bile jednom dvije djevojčice, dvije prijateljice. Jedna je bila lijeva, a druga desna.
Lijeva djevojčica je bila s desne strane desnoj djevojčici i držala se za njezinu desnu ruku. Desna je pak, bila s lijeve strane i držala se za lijevu ruku lijeve djevojčice. Pridržavala se jedna za drugu i podržavala je jedna drugu. Kad je jedna bila slaba, objesila bi se svom težinom o ruku druge. Voljele su iste ulice, iste parkove, išle u iste škole, izlazile na ista mjesta, čitale iste knjige. Neko vrijeme su voljele iste boje. Znale su se samo pogledati i smijeh bi poletio s usana. Lijeva je znala započeti rečenicu, a desna završiti. Nekada je desna znala usnuti san, a lijeva ga je mogla prepričati. Ako je Desna pročitala knjigu, Lijeva je znala reći: “Nisam to čitala, ali o tome mogu razgovarati.” Kad bi netko od prijatelja vidio Desnu na ulici zabrinuto bi upitao: A gdje je Lijeva? Već su im svi zaboravili prava imena. Za prijatelje su bile jedino Lijeva i Desna. Mogle su razgovarati, a mogle su i šutjeti o svemu. Mogle su biti blizu, a mogle su i otputovati na duže vrijeme. Desna je znala pisati: Lijeva, ti sve znaš. Znale su puno o sebi, a znale su i o drugim ljudima. A onda su došla ozbiljna vremena, kao u pjesmi “Majstore, ugasi svijeću!” Premještale su događaje i ljude u neke nove prostore, u neko drugo vrijeme.
Čvrsto su stajale na svojim pozicijama. Lijeva nije željela odustati od lijeve, Desna se ukopala u desnoj. Desna se stalno vraćala nazad, Lijeva je išla naprijed. Preslagivale su neke nove događaje i neke stare ljude, spremale su susrete i razgovore u ladice s novim etiketama. Najveći problem je bio u njihovim ranijim stranama prilikom dugih šetnji, lijeva i desna? Lijeva je postala suviše lijeva, Desna suviše desna. Lijeva je tvrdoglavo ostala na lijevim pozicijama, Desna na desnim. Nije moglo doći do kompromisa. Najprije su izgubile drage ljude, a onda je izgubila jedna drugu. Sve ono neizgovoreno vrištalo je: – Nikad više!
Nema tog ljepila, nema te snage koja bi prikupila krhotine. Dvije prozračne zrake sunca, dvije iste misli više nisu imale snagu umiriti dan i osvijetliti noć. Nikada više Lijeva i Desna. Šute o svemu kao nekada, ali ta šutnja je hladan, prazan prostor, neizgovorena i nedovršena misao. Lijeva i Desna su i danas tu negdje, blizu iste ulice, blizu istog parka. Hodaju sunčanom stranom praznih ruku i praznih očiju, kao bivše prijateljice.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Malo je toga ostalo za Juliju

Dišeš!
Gledaš!
Dišeš i gledaš dalje no inače.
Slušaš otkucaje nepravilnog ritma.
Srce se poigrava. Treperi.
Pluća se sažimaju, napuhuju
stišću i cvile pod pritiskom

Dišem!
Gledam i ne vidim. Čekam!
Ne znam što i pitama ljude u prolazu:
Koliko je sati gospođo?
Koliko je sati gospodine?
Koliko je sati ostalo od danas do sutra?
Bojim se kako je sutra već prošlo.
Kao da je bilo jučer ili danas
ili će tek sutra biti to jebeno sutra. Nisam siguran
koliko bola mogu podnijeti?

Dišeš!
Osjećaš krv kako kola žilama,
ispunjava pukotine i izvire iz kože
na mjestima uboda.

Dišem i gledam.
Prizor poznat.
Déjà vu! Već viđeno, doživljeno
iznova i iznova. Urlam! Vičem!
Grizem kožu sivu.
Obrnuto, izvrnuto, sveto i prokleto.
Isto, blesavo i dosadno.

Dišeš još uvijek i boriš se
s crvenim mjehurićima zraka
dok pokušavaš udahnuti
plamteće zrake sunca
na zalasku.

Izdrži koliko možeš,
ja ti ne mogu pomoći. Ustvari pomogao bih
tebi i svima drugima, ali …
jednostavno danas ne postojim.
Samo dišem. Još uvijek dišem. Ovaj put sasvim obično,
nekako normalno i dosadno.

Dišem na površini uzburkane rijeke sna
i samo se pravim da spavam.

Foto: www.pexels.com