Igor Petrić: Malo je toga ostalo za Juliju

Dišeš!
Gledaš!
Dišeš i gledaš dalje no inače.
Slušaš otkucaje nepravilnog ritma.
Srce se poigrava. Treperi.
Pluća se sažimaju, napuhuju
stišću i cvile pod pritiskom

Dišem!
Gledam i ne vidim. Čekam!
Ne znam što i pitama ljude u prolazu:
Koliko je sati gospođo?
Koliko je sati gospodine?
Koliko je sati ostalo od danas do sutra?
Bojim se kako je sutra već prošlo.
Kao da je bilo jučer ili danas
ili će tek sutra biti to jebeno sutra. Nisam siguran
koliko bola mogu podnijeti?

Dišeš!
Osjećaš krv kako kola žilama,
ispunjava pukotine i izvire iz kože
na mjestima uboda.

Dišem i gledam.
Prizor poznat.
Déjà vu! Već viđeno, doživljeno
iznova i iznova. Urlam! Vičem!
Grizem kožu sivu.
Obrnuto, izvrnuto, sveto i prokleto.
Isto, blesavo i dosadno.

Dišeš još uvijek i boriš se
s crvenim mjehurićima zraka
dok pokušavaš udahnuti
plamteće zrake sunca
na zalasku.

Izdrži koliko možeš,
ja ti ne mogu pomoći. Ustvari pomogao bih
tebi i svima drugima, ali …
jednostavno danas ne postojim.
Samo dišem. Još uvijek dišem. Ovaj put sasvim obično,
nekako normalno i dosadno.

Dišem na površini uzburkane rijeke sna
i samo se pravim da spavam.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: O, profesore, moj profesore!

Bilo je to vrijeme kad su Lijeva i Desna još bile dobre prijateljice. Nosile su dokoljenke i crne lakirane balerinke i imale često razbijena koljena. Mislile su da su za sve krive bijele dokoljenke. Neprestano su brbljale u školi i sve im je bilo smiješno. Pjevušile su refrene popularnih šlagera i prštavo se smijale dok su hodale na prstima u maminim cipelama s visokim potpeticama.
Ipak, bilo je loših i opasnih likova, kojih su se bojale. “Dida”, koji zapravo nikome nije bio djed, a nogostup mu je bio tijesan i snažno bi odgurnuo svakoga tko mu je bio na putu.
Vrludao je s lijeva na desno, istovremeno pjevao i galamio, smijao se i plakao..
Ili pak bučna, šarena skupina ljudi, koji su čudno govorili i povlačili mršavog medvjeda na kratkoj uzici. Vikali su na njega i udarali malo po bubnju, malo po njegovim leđima, kao bi on što duže stajao na dvije noge i plesao ispod balkona stambene zgrade. S balkona je padala kiša svjetlucavih kovanica, a bosonoga bi djeca trčkarala i skupljala sitniš u crni šešir okićen crvenom ružom.
– Ako ne budeš slušala… odvesti će te na kolima – podizali su prijeteći kažiprst odrasli.
Tramvajska pruga je dijelila naselje na seoski i gradski dio. U seoskom dijelu su bile niske kućice s prvim trešnjama, jabukama i ružama penjačicama.
U drugom, gradskom dijelu bile su poredane stambene zgrade s plavim, zelenim i žutim balkonima i zajedničkim ulazima.
Prvi jutarnji tramvaj bi uz bučno zaustavljanje, izbacio svoj zgužvani i umorni teret na zadnjoj stanici, Najveće gužve su bile kada bi završavale radničke smjene u Tvornici ulja, Mljekari ili Hladnjači.
Lijeva i Desna su u vrijeme završavanja druge radničke smjene sjedile besposleno na tramvajskoj stanici i pretvarale se kao da nekoga očekuju.
Ulice su još uvijek bile prazne i sigurne čak i noću ispod upaljenih uličnih lampi, gdje bi se još dugo opraštale nakon zadnjeg školskog sata popodnevne smjene.
Danju su se mogle bezbrižno rolati ili igrati graničara, a kada bi izdaleka vidjele automobil, stale bi uz rub ceste.
Idu pješice u školu i glasno prepričavaju sinoćnji film. Često se zaustavljaju i čekaju prijateljicu koja trči za njima.
Ipak, bilo je malo izgovora za zakašnjavanje na prvi sat.
– Zaspala sam! – često je Lijeva znala reći.
– A mama, je li i ona zaspala? – bilo je normalno pitati, jer mame su tada bile domaćice. Nitko nije govorio da je mama nezaposlena, jer je imala uvijek pune ruke posla.
Svako jutro u isto vrijeme njihovom ulicom prolazi profesor. Nije baš razgovorljiv. Visok, mršav i malo pogrbljen i nakrivljen. Polako korača ispred njih dugim koracima i pažljivo promotri svako dijete. Razgovor utihne. Svakom djetetu zna ime. Pozdrav uzvrati dugim pogledom i osmijehom.
Ispod desne ruke nosi ispravljene zadaćnice nekog razreda, u lijevoj smeđa kožna torba.
Zastajkuje. Zagleda se u rascvjetalu jabuku u dvorištu ili u zelenu krošnju.
Zaustavi se pored gradilišta, gdje sve bruji od strojeva. Podigne glavu i promatra kretanje građevinske dizalice. Ispred trgovine pozdravlja prodavača, kojemu je upravo stiglo mlijeko u staklenim bocama. Na kiosku kupuje dnevne novine. Pred vratima škole čeka ga školski majstor.
Lijeva i Desna ga radoznalo promatraju i slijede svako jutro. I drugi profesori dolaze pješice u školu, ali on je drugačiji.
Ljudi s druge strane ulice, iz dvorišta, iz vrtova, iz trgovina glasno ga pozdravljaju.
Razred ga dočeka u svečanoj tišini.
Ulazi šutljiv i zamišljen i zagleda se kroz prozor. Razred je strpljiv, miran, svi čekaju da se okrene i primijeti ih.
“- Obukoh se,
prozoru priđoh,
a vani jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
sjedne, zanesen izusti jesen…“
Izgovorio je poznate Cesarićeve stihove, još uvijek leđima okrenut. Školski sat je počeo.
– Pišite djeco, gledajte te boje kroz prozor, naslov je “ Dotaknula me jesen”
I dotaknula ih je jesen, osjetili su mirise, boje i okus jeseni, kapi kiše u kosi i na koži, vjetar, miris mokrog kaputa i dunje na ormaru. Gledali su svog zamišljenog profesora okrenutog prozoru.
Drugi dan na gradilištu novog stambenog naselja, između dasaka i betonskih blokova, na podignutim temeljima zgrade, razred sjedi s bilježnicom u krilu.
“Onoga dana dogradismo krov,
Visok i pristao
Pala je kiša i polila krov:
On je blistao.“
Profesor ushićeno govori Cesarićeve „Zidare“.
– Pišite i onda kada vam je najteže! Svaki dan nešto napišite!
Lijevu i Desnu je zanimalo u kojoj zgradi živi profesor. Širile su svoje krugove, istraživale ulice, parkove, dječja igrališta. Rukom su prelazile preko drvenih naslona klupa, ostavljale tragove stopala u pijesku ispod ljuljačke, mirisale ruže uz nogostup.
Sunce je već bilo na zalasku. Miješali su se mirisi bagrema i ruža iz dvorišta uz cestu prema zapuštenoj vojarni. I onda se zlato prosulo po udaljenoj slici. Profesor je nakrivljen na lijevu stranu, kao da pod desnom rukom nosi nevidljive zadaćnice, tiho i pažljivo ispred sebe gurao invalidska kolica. U kolicima je već zaspao dječak njihovih godina. Crno-crvena deka pokrivala mu je noge. Potrčale su i sustigle profesora i dječaka.
Nasmiješio im se i pozdravio dugim pogledom.

Foto: Muzej grada Zagreba

Mirna Gott: Razred

Prvog dana prvog razreda učitelj, nakon pozdrava, svakom učeniku nadjene novo ime. Jura je postao Marko, Ivan je postao Stjepan, Igor Luka, a Iva Marija. Na roditeljskom sastanku izložen je nastavni program, s kojim se svi roditelji slože bez primjedbi. Svaki dan učitelj djecu oslovljava novim imenima. Na kraju školske godine, Marko pronađe bilježnicu na kojoj piše „Jura“. Učenici jednoglasno zaključe da bilježnica pripada nekom od učenika iz druge smjene, jer njihov razred ne pohodi dječak tog imena.

Foto: www.pexels.com

Ivan Molek: V. Car Emin i “grad-žrtva”

Danas je u riječkom Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja pohranjena diploma naslovljena “Alla città olocausta”, s nadnevkom od 23. rujna 1934. i potpisom predsjednika onodobne podružnice veteranske udruge. Ona je bila sastavljena u povodu desete godišnjice priključenja Rijeke Italiji i napisana manirom koja ističe vokativne konstrukcije (“O Rijeko”, “o grade vjerni i nepobjedivi”), negacije u službi veličanja (“neuništivi simbol”, “nezaboravna djela”) i opća mjesta pompoznog prisjećanja na prošle dane; u toj “epopeji duša žednih ljubavi, slave i pravde” pjesnik i zapovjednik legionara G. D’Annunzio postaje tako junak “koji je s tvojih bedema svijetu odaslao sjajan izazov – prezir prema životu, prezir prema smrti, proročko pouzdanje u pobjedu”. Takvom je manirom napisana npr. i memorijalna ploča postavljena desetljeće kasnije na fasadi četverokatnice u Torinu, smještene u blizini Egipatskog muzeja i na putu od sveučilišne knjižnice do središnjeg gradskog trga: “U ovoj kući Friedrich Nietzsche spozna punoću duha što kuša nepoznato, volju za vladavinom koja potiče junaka”.

Književna povijest smješta V. Cara Emina i njegovu Danuncijadu (1946) u kasnu i moderniziranu realističku (šenoinsku) tradiciju. Drugim riječima, unatoč vremenskom odmaku, u polaznu postaju ovdašnje povijesti romana. Trag tome nazire se već u značenjski prenapregnutom podnaslovu; “roman”, “kronika”, “historija”, “histerija”, “tragedija” i “komedija”, svi ti elementi u sveopćem “skvilibriju”, poremećaju ravnoteže, njegova pripovijednog univerzuma pronalaze svoju (sintaktički) održivu strukturu: “romansirana kronisterija riječke tragikomedije 1919–1920”. Okašnjeli Car Eminov realizam može barem imati tu prednost da već definirani devetnaestostoljetni pozitivizam mjestimice dopunjuje (pa stoga ne uvijek ni najdosljednije ni najusuglašenije) uvidima suvremene mu psihoanalize u “mračnu stranu duše”, prenosi jedan od likova, “apsolutnog degenerika” i njegove sljedbe. Međutim, Car Emin dovoljno je promišljen i dovoljno je profinjen autor da bi svoje adute sveo na činove pojedinačnih i lakopamtljivih diskvalifikacija. Uostalom, njegova je kronisterija ugledala svjetlo dana, i to je pisac morao unaprijed znati, nakon što je D’Annunzio kratko po poraznoj riječkoj pustolovini bio više–manje prisilno (politički) umirovljen u rezidencijalnom kompleksu ponad jezera Garda s cijelim ulicama i trgovima, monumentalnom grobnicom i kazalištem na otvorenom te uzbrdo dotegljenom devedesetmetarskom torpeljarkom pretvorenom u vidikovac okružen bujnim zelenilom te nakon što se, riječima muzejske diplome, comandante superbo oprostio zauvijek i od luksuza beskonačne dokolice i od svijeta živih.

Smjer moderniziranja realističke tradicije kod Cara Emina ogleda se u svijesti o vrsti protagonista kod koje se gube individualna obilježja: “živi vulkan”, “krater što divlja, urla, riče, što se sveđ razlijeva uokolo poput lave, gotove da pohara sve što joj se postavlja na put”. U tome, dakako, nije usamljen. I Krležin se protagonist Povratka Filipa Latinovicza (1932) suočava s prizorom kojim dominira “pakleni furiozo”:

Ispod licitarskih jedara i krčmarskih šatora prolijevalo se vino, klokotala je medica s ledom, otvarale se nove bačve svježeg piva, te je u onom kolopletu pečenih kobasica i licitarskih krunica, u pijanoj poganskoj graji oko crkve urlao divlji, prapočetni element: kosmat kao gorila s kočijaškom šapom i trobojnom slikom svetoga Roka za klobukom. Mnogo je diluvijalne, mutne snage bilo u pijancima oko crkve, i u suludoj đavolskoj halabuci trumbeta, kraherla, mužara i litanija meketao je glas poganskoga sajma. Oko male barokne kapelice siromašnog ranjenog sveca čuo se topot kentaurskih kopita i papak kosmate noge nečastivoga; u glasu sljepačkih orguljica, u vici djece, u pucketanju bičeva i djevojačkim kretnjama bilo je sve puno veselog, suludog smijeha, spram onih oltarskih žalosnih, rezigniranih slika nečeg divljepobjedonosnog.

Na mjestu gdje duž putovanja veliki svijet – kaptolski kolodvor – Kostanjevec – kapelica sv. Roka Kostanjevečkog (i potom korak natrag) dodiruje predmnijevani rock bottom pripadne mu kulture, budi se kod Filipa Latinovicza odjednom, i napokon, velebna slikarska vizija. Bila je potrebna proštenjarska svetkovina, sa svom svojom raznosmjernom energijom anarhije odozdo (drugo značanje archè, tvrdi Agamben, jest “zapovijed, naredba”), za dovođenje u antitezu starijih (institucionalno napuštenih) i novijih (institucionalno prihvaćenih) oblika religioznosti, usamljene mučeničke figure i figura razularene gomile, antitezu koja se na životu održava onom logikom kojom se rukovodio i zapovjednik okupacijskih snaga u Rijeci koji je trebao zaustaviti D’Annunzijevu Santu entradu, ulazak legionara u grad: ako ne možeš protiv njih, ti im se onda (na svoj način) pridruži. U svetoročkoj epizodi Povratka Filipa Latinovicza brišu se, nakratko, granice između dubine (davnine) i površine (sadašnjosti). Granice koje se brišu u Danuncijadi, nešto duže ali ipak nakratko, jesu, za razliku od toga, one između središta i periferije (onodobne) tekuće političke povijesti:

Delirij. Zaglušna provala kolektivnog ludila. Pjesnikov auto sav je zasut cvijećem, a sâm pjesnik obasut cjelovima onih što ga prvi okružiše i koji moraju ustupati mjesto drugima jer svaki hoće da “Liberatoru” dođe bliže, da ga dodirne, poljubi u lice, u ruku. Uneke učinilo se kao da su mu kola osvojena na juriš. Pet-šest gospođa i gospođica, što su se kao bjesomučne furije dogurale do auta, prebaciše se unutra, u naručje pjesnika koji duboko dirnut uzvraća i poljupce i sve dokaze neizmjerne ljubavi.
A svijet uokolo neprestano u deliriju. Svi se ljube, grle, kliču, urlaju. I sve su kape i šeširi u zraku, zastave se visoko dižu i spuštaju pred njim, od boga poslanim spasiteljem. Sve je razdragano, očarano, pomamljeno (kurziv naknadno).

Može se učiniti kako se ponašanje dviju skupina u bitnome ne razlikuju. U oba slučaja zapaža se odstupanje od pravila svakodnevnog života, jednoličnog odbrojavanja uvijek istih i uvijek jednako vrijednih jedinica vremena. Pa ipak, razularena svetoročka gomila razularena je po diktatu religijskog kalendara, svega jedan dan godišnje. Disciplinirano i ni više ni manje od toga. E. Canetti iz Mase i moći kazao bi kako je tu posrijedi zatvorena masa; jednodnevan je to “skvilibrij” koji se bespogovorno ravna prema obrascu: pravilo – poremećaj pravila – preuspostavljeno pravilo. Otvorena masa Danuncijade ravna se, međutim, po diktatu povijesnog kalendara: pravilo – pravilo unutar poremećaja pravila – neizvjesnost. Interpretacija prema kojoj je Caru Eminu bilo do toga da poprište radnje Danuncijade ne napučuje likovima od kojih je tek jedan (visoko)individualiziran zaslužuje pozornost. Posebno iz perspektive koja političko-teritorijalno osvajanje jednoga prispodobljuje erotsko-tjelesnim podavanjem mnogoga. U tome se D’Annunzio i “Ben” (“Thus Ben e la Clara a Milano”, E. Pound u Pisanskim Cantusima) ipak, koliko god to slaba utjeha bila onima koji su na ovaj ili onaj način imali posla s jednim ili drugim, za sitnu mrvu razlikuju; drugi ne samo što nije, za razliku od prvoga, nikada uspio sročiti niti naizgled običan i nezahtjevan (ali učinkovit) bojni poklič poput eja, eja, alala; duce je zavodio masu pod balkonom javne palače, ne individualno biće u svojim ili tuđim privatnim ložnicama. (To naravno ne znači da se pjesnik za boravka u Rijeci suzdržavao od javnih govora, upravo s takvih balkona. Tko je brojao, utvrdio je da je njih u tih petnaest mjeseci bilo nešto manje od stotinu.)

Prati li se nešto pozornije, u Car Eminovoj Danuncijadi prepoznaju se zapravo dva kolektivna protagonista, nejednakih dimenzija i nejednakih sposobnosti djelovanja, s promjenjivom dinamikom odnosa, od početnog približavanja do kasnijeg udaljavanja. Fizionomiju je prvoga od njih – grada – još i prije 19. stoljeća bilo moguće prepoznati u fortificiranom i obzidanom (zatvorenom) kaštelu; moderna i otvorena masa, kojoj su industrijski pogoni i njihove podjele poslova postali već svakodnevicom i “povijesno prevladali” sitno obrtništvo, drugi je kolektivni protagonist Car Eminove romansirane kronisterije. Njezina je anarhičnost specifična. Drukčije od raznosmjerne Krležine “mase truba, mase svjetla, masa boja”, uvijek iznova preuspostavljane mase Danuncijade ne daju se, barem u početnom zamahu, zavesti niti zadovoljiti kratkoročnim parcijalnim ciljevima. One streme jednome, dugoročnome i zajedničkome cilju, upravo onome potvrđenom diplomom pohranjenom u riječkome muzeju: prekogranična città olocausta, “grad–žrtva”, ne smije ostati izdvojena. Uz to, proštenjarski poremećaj pravila funkcionira takoreći bezglavo, bez kakvog političkog ili vojnog autoriteta ovlaštenog svojim subjektima i svojim podređenima izdavati zapovjedi (i njima, s kažiprstom preko usana, u stanju anarhije odozgo, dopuštati svakojake oduške). “Mladi naderani momci” koji potkovanim čizmama bezdušno mlate “jednu pijanu staru prosjakinju” već idućeg trenutka, jer pripovjedač Povratka na tome mjestu hita k simultanosti, mogu se – bez “izmišljanja” – pozabaviti posve drukčijim poslom.

Fiumani, braćo, čemu ovi povici?, čemu ovaj furore?, čemu ova uznemirenost?”, početne su riječi D’Annunzijeve poslanice “Nepresušna žara” od 19. prosinca 1919. Kako obavještava kronologija (ne više kronisterija) pridodana u funkciji kontrolnog historiografskog aparata osnovnom tekstu Danuncijade, dan ranije ogorčeni su legionari porazbijali izborne žare na plebiscitu o njihovu ostanku ili odlasku. Test Car Eminove vjernosti šenoinskoj tradiciji nalazi se ipak u dijelu romana s neoznačenim citatima iz poslanice. “Fiumani, sada i uvijek samo je jedna vaša žara: ona s vašeg starog grba, ona vaše junačke duše, iz koje nepresušno teče vjera i ljubav”; tim se završnim riječima poslanice ustvrđuje kako “vaša kristalna voda” nakon kratkotrajnog poremećaja iznova “liječi sve naše bolesti”, kako “grad-žrtva” već u tome trenutku nije više bespomoćna žrtva. Svega godinu dana nakon Zlatarova zlata izlazi “’najmističnije’ Nietzscheovo djelo u smislu da potrebuje inicijaciju” (G. Colli, urednik kritičkog izdanja), koje je pobudilo oštru historističku polemičku reakciju (i na koje pripovijedanje Danuncijade ipak ne propušta uputiti): Rođenje tragedije. Taj je historizam držao kako je mit za moderne Europljane ili već uredno pospremljen po povijesnim arhivima ili ostaje i dalje ležati pod slojem zemlje koju arheološke alatke još uvijek nisu započele razgrtati i prosijavati. Njemu nasuprot, Rođenje tragedije tvrdilo je kako uloga umjetnosti nije oponašati “prirodnu zbiljnost” nego nju “prebroditi”. Obraćajući se čovjeku boli, žrtvi, onima koji znaju “što nam znači tragedija”, tragički mit – koji možda ne pripada više ni umjetnosti nego “metafizičkoj dopuni” – ponudio je pročišćenje: “u njemu se možete svemu nadati i ono najbolnije zaboraviti!”.

Danuncijada portretira D’Annunzija kao nekoga iznutra progonjenog svojim svjetskopovijesnim demonom, a izvana opsjenara. Kratko prije citiranja iz “Nepresušne žare” pripovjedač spominje “pikantnu ironijicu” i njezinu žrtvu identificira u “fijumanskoj pameti”, koja tu istu ironiju “neće ni primijetiti”. Nacionalnopolitički plan trebao je biti odskočna daska svjetskopolitičkom planu, periferija preko noći postati središtem, a moderna i otvorena masa stalnim rastom i izbijanjem iz zadanih okvira potvrditi svoj destruktivno-povijesni karakter. Identifikacija takve klasične (ili retoričke) vrste ironije, nažalost, ne pošteđuje Danuncijadu situacijske (ili historijske) ironije. Premda je Car Emin bio tek jedan od europskih pisaca prve polovice 20. stoljeća koji su pred svojim očima imali “kolektivno ludilo” onih koji su mit živjeli umjesto čitali i proučavali, njegova je pozicija ipak specifična, unatoč traumatičnom “netraženom doživljaju” (C. Caruth) povlaštena: kronisterija prethodi “kolektivnom ludilu” širih i još pogubnijih razmjera. Cijeli jedan moderan i industrijaliziran grad s bližom okolicom, toliko razvijen da su ga novopridošli regnicoli (subjekti susjedne kraljevine) u ruhu legionara smatrali privlačnim, bio je “instrumentaliziranim mitom” (K. Kerényi) “grada-žrtve” pretvoren u političko-mitski laboratorij pod čijim su staklenim zvonom, kao u kakvom golemom i ciničnom eksperimentu, žrtvom postajali i njegovi stanovnici (prvo jedni, a ubrzo i drugi) i masa uvjerena, “pomamljena”, da joj granica nema, da je otvorena a ne zatvorena. Pred tim zamršenim fenomenom, koji je već mogao biti osvijetljen – barem od Krležina Povratka – onim pripovjednim mehanizmom u kojem se prepliću glasovi književnog lika i pripovjedača i koji se u studiju književnosti naziva slobodnim neupravnim govorom, čitatelj Danuncijade suočava se s pokušajem uspostavljanja antiteze: pisati za povijest znači ne pisati za povijesno određenu situaciju. Kao i pokušajem sinteze romana lika i romana situacije u kojoj opća historiografija pribavlja priču, a sam roman njezinu obradu, umjetničku i naknadnu.

Foto: Ivica Brieger