Igor Petrić: Gozba

„Vruće je. Otvori prozor.“
„Misliš!“ – reče Sebastijan nezainteresirano ne dižući pogled s prekjučerašnjih dnevnih novina.
„Nema se tu što misliti. Vruće je i treba otvoriti prozor. Pomalo i smrdi. Bliži si i otvori prozor. Prozor! Otvori! Ostavi te glupe novine i otvori blesavi prozor.“ – sad već iznervirano zbog Sebastijanove opaske, Ema uz rečeno, prijekorno pogleda Sebastijana i zaškrguće zubima, što nikako nije dobro.
„Dobro, dobro. Smiri se. Čemu nervoza.“
Iznervirana Sebastijanovom opaskom Ema izvadi pištolj i ubije ga. Naravno s dva metka, jer nikad nisi siguran. Što ako se kreten samo onesvijestio ili se pravi mrtav. Za svaki slučaj, prvi gdje opali, a drugi ravno u glavu. Nered u stanu ionako će počistiti njegova slijepa majka. Neće primijetiti da čisti krv, razmrvljene kosti i komadiće mesa, kože, kose i mozga. Slijepa je i stara i… ostali osjetilni organi više joj nisu kao nekad. Valjda neće primijetiti, ako ikad i dođe. Sin joj je neuredan. Razbacana odjeća i obuća posvuda. Suđe u sudoperu najbolje je politi benzinom i zapaliti, zbog dezinfekcije, smrada i insekata. Flaše od piva i jeftinog vina nezaobilazni su rekvizit koje ne možeš promašiti prolazeći stanom. Sve je tako neuredno, sve nekako visi posvuda i zidovi su pljesnivi i crni.
„Baš dobro, idemo dalje. Sad opet mogu što hoću. Briga me što će me suditi. Prije toga moraju me uhvatiti ili što ti ja znam što već ne. Vidjet ćemo. Vrijeme će pokazati, a danas, danas je lijep dan. Malo je prohladno, ali dobro je. Temperatura se diže.“ – promrmljala je Ema, uzela jaknu i otišla iz stana. Navečer će raskomadati Sebastijana. Spakirat će ga u plastične vrećice i baciti u rijeku. Ona uvijek teče i vjerojatno će odnijeti Sebastijanove ostatke daleko odavde. Daleko od svega, samo prije bacanja ostataka u rijeku, komad po komad morat će izvaditi iz plastične vrećice, kako bi priroda učinila svoje. Ribe i rakovi opet će večeras imati gozbu. Ipak, Sebastijan nije prvi, a vjerojatno ni zadnji koji je okusio Emin bijes. Kad Ema poludi, onda joj je bolje maknuti se s puta. Ništa, baš ništa je ne može spriječiti u nakani da napravi ono što je u tom trenu naumila. Prije mjesec dana nekog je jadnika, onako iz čiste znatiželje pitala hoće li joj zamjeriti ako ga zareže hrđavim komadom željezne pločice kojeg je pronašla u dvorištu iza zgrade u kojoj je stanovao. To dvorište, poput Sebastijanovog stana, bilo je sve samo ne dvorište. Stanarima služi za odlaganje glomaznog otpada, građevnog materijala, smeća i ostalog smeća kojeg ni cigani ne žele.
„Naravno! Može! Reži! Reži kurvo pi… ti materina… – rekao joj je taj jadnik… i Ema ga je, jednim potezom zarezala, duboko po trbuhu, malo ispod pupka. Jednim jedinim potezom. Zbog dramatičnosti, rekli bi kirurški precizno, ali nije. Rez je bio poprilično neravan, jer željezna pločica bila je hrđava, neravna, nazubljena i samo na malom dijelu površine oštra. Hrđa je učinila svoje. Jadniku su crijeva ispala. Zbunjeno ju je gledao nekoliko trenutaka, pridržavajući crijeva kako se ne bi prolila po prašnjavom podu. Strah od infekcije ponekad zna biti nerealan. Prašnjavi pod u tom trenutku bio mu je najmanja briga. Jadnik bi vjerojatno bio živ da tog jutra nije žvaknuo nekoliko Helexa i dva-tri Praxitena zalivši ih litrom mlakog, jeftinog piva, nakon čega je na tramvajskoj stanici, bit će prvi i posljednji put sreo Emu. Nema veze. Što je bilo, bilo je. Na kraju svi će umrijeti. Ema je unatoč svemu, svim opasnostima, mogućem uhićenju i napadu bijesne rodbine pokojnika, nastavila igrati svoju igru eliminacije nepotrebnih, uzalud stvorenih opasnih kreatura, kojima nije dala živjeti. Još uvijek vodi dnevnik, detaljno opisujući zadnjih devet godina što će kome napraviti, što je napravila i što će tek napraviti. Potencijalne kandidate za gozbu pronalazi slučajno. Uglavnom njoj prilaze. Valjda im je simpatična, privlačna. Poput djevojčice, razigrana i naivna. Možda im djeluje bezazleno i neodoljivo. Možda jednostavno nemaju sreće i to je to, ali koga briga. Ema je znala što mora učiniti i što će činiti do kraja ove, devete, godine. Dana za danom tražit će potencijalne kandidate. Kad ih pronađe, pustit će ih neko vrijeme, neka rede što su radili i inače. Kad ime se dovoljno približi i kad stekne njihovo povjerenje eliminirat će ih, jednog po jednog zbog izopačenosti, pakosti i ostalih niskih pobuda i strasti kojima se godinama doje. Zbog opačina i poroka kojima su se naivno predali. Pokušat će riješiti sve one koji povređuju druge i čine to stalno, uživajući u svojoj nadmoći nad malim, običnim ljudima. Nije da uživa u tome, ali… što se mora nije teško. Kažu, kad jednom pređeš granicu, više ništa nije teško. Sve nakon toga je jednostavno stvar rutine, samo si prije toga moraš zadati cilj, način izvršenja zadatka i krajnji rok. Sve ostalo bila bi samo jeftina improvizacija, a to rade… amateri.
„Zanimljivo!? Danas ću ipak napraviti pauzu. Oči su mi natečene i nekako mi se muti, a ni prste više ne osjećam. Ukočeni su i kruti. Odrvenjeli poput grafitne olovke. Mogli bi se prošetati i na kavu“, predloži Barbara Albertu, koji je pregledavao vijesti na domaćim i stranim News portalima.
„Misliš… vruće je“ – promrmlja Albert, ne dižući pogled s najnovije kritike za Barbarin posljednji strip „Tisuću olovnih metaka do dna“ u kojoj se autor/kritičar pita koliko košta tih tisuću metaka i… je li autorica uspjela nacrtati svih tisuću i kome su u stvari oni namijenjeni. Kome…? Zlikovcima ili društvu u cjelini? Režimskim političarima, beskorisnim mladim ljevičarima/desničarima i njihovim idolima, njihovoj nerođenoj djeci ili trenutnim životnim partnerima/partnericama. Ljudskoj gluposti, cenzorima, kritičarima ili bahatim pojedincima. Možda su namijenjeni svima nama i svim našim reinkarniranim replikama od kojih smo nastali, koje jesmo ili ćemo tek postati u nekom od tisuću paralelnih svjetova, za koje potplaćeni radnici izrađuju tisuće i tisuće malih olovnih metaka u nehumanim uvjetima, bez prava na pauzu i odmor tijekom vikenda.
„Sve u svemu zaključuje taj autor/kritičar kako si opet, po tko zna koji put, profesionalno kao ilustrator teksta – scenarija, postigla uspjeh u prikazu naracije kombinacijom opće kulture, socijalne osjetljivosti i umjetničkog znanja, bla-bla-bla… vješto balansirajući između fantastike kao fikcije i nestvarne realnosti u kojoj se svatko od nas, bilo kad i bilo gdje može naći. Svaka čast. Moraš to i sama vidjeti. Ovo je vrh“, reče Albert, veselo podižući glava.
„Nema se tu što misliti? Nema se tu što vidjeti. Nema!“ ponovi Barbara još nekoliko puta iznenađena Albertovom opaskom i nepotrebnim blebetanjem. Prijekorno ga pogleda i zaškrguće zubima, što nikako nije dobro.
„Dobro, dobro. Smiri se. Čemu nervoza.“
Iznervirana Albertovom opaskom, Barbara izvadi pištolj i uperi mu ga u glavu. Albert je zanijemio. Trenutak tišine i onda – fljus, fljus i tako još nekoliko fljusova dok se spremnik nije ispraznio. Barbara pobjedonosno približi cijev Nerf super soaker hydrostorm pištolja na vodu ustima i puhne zaostale balončiće govoreći – „Sad više ne možeš reći kako ti je vruće. Stvarno se trebam malo razgibati. Obriši se i idemo van… na kavu… što god, svejedno.“

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Ljudi s plaže

Otok ima most, izvijeni bijeli luk koji ti odapinje strelicu ravno u srce i zarobi te u čvrsti zagrljaj, barem za jedno ljeto.
Kad stigneš do mosta, već si i na otoku. Dva mjeseca si u osvijetljenom gradu koji ne miruje i ne spava.
U srpnju sve pulsira kao otvoreni mravinjak. Podignuta je temperatura u hladnjaku, zujanje klima, vatromet mirisa, okusa i boja, ali i prave bučne rakete koje se noću prelijevaju na modrom platnu. Sredovječne žene u tijesnom kostimu Minnie Mouse, crvenih obraza, s naporom se prigibaju u struku i pružaju trogodišnjacima kokice s preljevom od malina.
Vrisak fritula, kuhanog kukuruza i langošica na plaži, široki osmijeh sa štandova, dugi redovi na blagajni, u pošti, na bankomatu, repovi za sladoled. Sladoled curi niz ruke. Babilonski žamor.
Trebam hladno more, hladne podove, mekani oblak, bijeli žal i mali vjetar, sjenovito mjesto i malo razgovora. Najozbiljnije obavljam svoje jutarnje plivanje i svako jutro sam sve bliže srednjovjekovnoj kaštelini. Hodam bosa, pijem puno vode, gledam daleku kulu, približavam se, ali još nije vrijeme i plivam nazad. Pijesak na nogama unosim u sobu. Trebam i malo tišine, zelenu travu i stablo na plaži.
Tek što je nevidljiva ruka podigla sunce iz mora, iz kreveta skaču, izmučeni nesanicom u pregrijanim sobama i bacaju se u more prvi plivači. Još za jutarnje svježine na plažu dolaze oni sa šarenim šatorima za najmanju djecu. Zauzimaju prostor manjeg apartmana, poredaju još i ležaljke tik uz more, ograde se krupnim kamenjem, kao da će sutra zatražiti legalizaciju za svoju plastičnu građevinu.
Malo kasnije stižu biciklisti i raspoređuju svoje ležaljke i ručnike što bliže drvenim suncobranima. Ljudi poput mene ne žure jer za svoj stolac trebaju najmanje mjesta i uvijek se mogu stisnuti uz nečiji suncobran. Na kraju dolaze dečki koje je zaposlio koncesionar, ispod svakog suncobrana slože dvije bijele plastične ležaljke koje su svima preskupe. Tu je najbolja hladovina, ali tko to može platiti, pa tako ležaljke ostaju prazne.
Suncobrani svih boja, ležaljke, niske, visoke, ručnici, veseli zoološki vrt s plastičnim egzotičnim gmazovima, pticama, ribama i drugim životinjama, čamcima svih veličina.
Na plaži je sve izloženo pogledima i procjeni od ispucanih vrhova kose do ispucanog laka na noktima. Vide se novi i stari ožiljci nakon operacija, sitne kapilare, natečeni zglobovi, podočnjaci, lepezaste bore oko očiju i one okomite oko usana, karijes ili crne plombe na zubima, ali nitko ne mari. Vide se i njegovana, oblikovana tijela, ali nitko nikoga ne gleda.
Uskom stazicom do plaže dolazi žena, zelena marama, zeleni kupaći kostim, zelena torba, pod rukom zelena ležaljka. Pisac bi joj mogao staviti u ruku i zelenu knjigu, možda bi tada netko s ležaljke podigao glavu. Ljudi na plaži ne primjećuju modne detalje niti usklađenost boja, jer im je pred očima sve blještavo, jer su na usijanom šljunku svi nekako slični, goli i mokri. Radije odmaraju oči na morskim prizorima. Mali val, namreškano plavetnilo, jata ribica, školjkica u pijesku, bijelo pero galeba.
Pogled odluta na pučinu, prate se vratolomije skijaša iza brzih glisera, bijele jahte, padobran koji se spušta u brodić, koćarice pune ribe i jato debelih galebova.
Sunce nad glavom, sunce u glavi, sladoled koji se otapa, ledena kava u plastičnim čašama, pregrijana tijela koja cure preko rubova kupaćih kostima. Sve kuha i kipi i kao u poklopljenom loncu. Najbolje je samo ušetati u more i zaplivati. Ulaze polako u more, bosi s kamenčićima utisnutim u tabane.
Slana voda je ljekovita i milostiva. Preuzima sve naše boli i terete.
Neznanci s tamnim naočalama i slamnatim šeširima širokih oboda dodiruju se ručnicima, ležaljkama, papučama, koji puta i tijelima bez isprike.
Plaža je mjesto gdje se ostvaruje bliskost s neznancima.
Ne znaju si imena, često se i ne razumiju, ali leže jedni pored drugih i ispod šešira čuvaju osmijeh za svaki slučaj. Promijene položaj tek da bi bolje izložili suncu trbuh ili noge.
Ženske noge, muške noge, trbusi veliki, mali, bijela put, čokoladna put, tetovaže na leđima, na nozi, na ruci, nekoliko slojeva mlijeka za sunčanje, ulja za brončanu put. Ljudi na plaži zaklanjaju oči i lice, tamnim naočalama i šeširima, tijela izlažu suncu. povremeno se razmjeste i poslože za neku veselu morsku fotografiju koju će poslati prijateljima ili objaviti na društvenim mrežama. Stalno se nešto donosi, hladno voće, keksi, voda, kava ili hladno pivo iz kafića na plaži, a djeci sladoled, Glazba iz kafića zauzima plažu i dan se popunjava, život dobiva smisao.
Ljudi s plaže ne trebaju satove imaju sunce u očima.
Na plaži se dijele savjeti, informacije, stvaraju savezi. Mi susjedi, mi iznajmljivači apartmana, mi zemljaci, mi s malom djecom, mi s bolesnim zglobovima, mi operirani, mi plivači, mi koji hodamo po plićaku, mi bake, mi vegetarijanci, mi s knjigom, mi s križaljkama… Smijemo se svojim starim i već rastegnutim kupaćim kostimima, bez nelagode pokazujemo suvišne kilograme koje smo prikupili od prošlog tjedna. Govorimo o svim propalim dijetama, o dobroj hrani, razmjenjujemo recepte, povjeravamo se, žalimo, slušamo. Nadoknađujemo sve nedovršene razgovore, sve usputne pozdrave, šutnje, neizgovorena pitanja.
Ona samo gleda i šuti. Ukopala se nogama u šljunak već blizu ceste, na pristojnoj udaljenosti od mora i hekla bijeli stolnjak. Koji puta se zagleda u plićak i prati pogledom igru djece. Visoka, krupna žena u crvenom, jednodijelnom kupaćem kostimu. Teško je reći koliko ima godina. Stalno se namješta, povlači kupaći kostim, stavlja ručnik na ramena.
– Snajkin je, nemam ti ja to! – smiješi se dok povlači na prsa crveni elastin.
Kaže iz Babine Grede je stigla još prošli tjedan sa svojima, sinom, snahom i unukom i ne voli baš more. Došla je da redovito imaju kuhanu hranu, a ne onu brzu ispod šatora. Svako jutro već u šest ona peče uštipke, krafne i štrudle od jabuka jer se tu ne može spavati od vrućine, a na plaži hekla već drugi stolnjak.
Kad se vrati u Babinu Gredu opet će obući svoju široku suknju i šlingani oplećak, podići bijele rukave, poslovati po kuhinji, a kad malo zahladi sjest će na klupicu ispod oraha i pričati djeci, kako je kod kuće najbolje i kako se tek sad pošteno naspavala.

Mirna Gott: Miris

Na školskom dvorištu, 1989., Ana i ja čučimo pored ograde. Malo dalje trojica šutiraju loptu, a djevojčice skaču gumi-gumi. Nitko se ne obazire na nas. Iz susjednog vrta čuje se poneki mijauk tankih glasića. Ana se zaljubila. Crno mače liže joj prst kroz ogradu. Pokošena trava u zraku nagoviješta ljeto.

Foto: www.pexels.com

Maša Zbunjak: Tvoje dijete

Tvoje te dijete tjera na višu razinu svijesti,
čak i onda kada tebi to nikako ne uspijeva sjesti.

Tvoje je dijete učitelj u svakome smislu,
lekcija koje ni zamisliti još nisi stigao.

Tvoje je dijete sasvim čista duša.
Podsjeća te kuda još nisi zaronio ni ušao.

Tvoje je dijete tu za tebe jednako koliko i ti za njega.
Pomaže duši tvojoj da procvjeta baš koliko treba.

Kako god izgledalo izvana,
anđeo s neba,
koji ti donosi baš sve što ti treba.

Foto: www.pexels.com

Vesna Milosavljević: Sama

Sama
na svom terenu
postižem nerešeni rezultat
u poslednjem minutu igre.
Produžetaka neće biti.
Samo novih krajeva
i po neki početak.
Rodiš se, napraviš par pametnih, par glupih, par besmislenih pokušaja
i već si stigao na kraj.
Potrošio si sebe, misliš.
Nisi, razmisli malo bolje.
Vidiš, prosto je to.
Uskoro svanuće novi dan
Ali ne svakome.
Zato se opusti
Grč zna kad treba da dođe
Ne dozivaj ga sam.
Nije teško biti hrabar
Nikad nije ni bilo
Samo se zaleti
Usudi se
Neće ti biti gore no što već jeste
Ako probaš
Bilo šta
Bilo šta
Bilo šta

Foto: www.pexels.com