Dragan Gligora: Teorija svega

Sve čudnovato, sve rastreseno stalo je u dlan jedne ruke i oborilo me s nogu. Više nisam bio isti, kao da se u jednom trenutku prevrnuo svijet. A ne znam zbog čega. Jer se stvari događaju nekim logičnim slijedom, pa tako i nesreće. A sreća je onda kao pravi dar. I umjesto da ga podijelim s drugima, držim ga u sebi i bježim od navale smijeha. Jer to bi bila ludost, gledati oko sebe, gledati čak i u sebe i smijati se ničemu. Zato sam šutio i hodao zamišljen od kuće do trga i tamo se vrtio u krug. Potpuno sam odbijao sam sve pozive na piće i razgovore. Samo mi je glazba pravila društvo. Stavio sam slušalice na uši i onda po rivi pratio kako to miruje more, i kako je sve zapravo mirno poput neba. Odjednom mi se učinilo da sve znam, ali nisam znao kako to reći. I taj osjećaj kolao je u meni sve do noći, kada sam ipak sjeo na klupu i zapalio cigaretu. Spuštala se mekana mediteranska noć i šutjela tako kao da hoće sve odjednom reći. Prvo što sam shvatio bilo je gotovo nevjerojatno, shvatio sam da je ovo ipak nekakav Svijet. Ne bilo kakva riječ koja se jednostavno poima, ili nekakav skup stvari, nego baš to da je taj svijet sveobuhvatan i da je samo jedan, pa makar ih bilo i tristo. Druga teza: u tom jedinom svijetu raste i umire tisuće drugih svemira. I treće, možda i najvažnije da taj svijet ničim ne mogu obuhvatiti, zagrliti ili opisati. U tomu je bilo važno i to da taj svijet nisam htio dijeliti s drugima. Ne zato što sam ih mrzio, možda sam ih se samo bojao, pa čak i onda kada su htjeli samo dobro. Možda su mi ti ljudi bili i najudaljeniji. Taj osjećaj samoće bio je ipak najveći od svih. Ali kako svaka čestica, tvrde fizičari, ima i svoju antičesticu, onda je ovaj svijet i Antisvijet, kao što sam Ja i Antija. I što ćemo sad? Nije mi se dalo maknuti od tih silnih otkrića, ali već je bilo malo prohladno i na mene se spuštala nevidljiva vlaga.
Krenuo sam zdravorazumski, poznatim ulicama, opet do tog središta, do trga na kojem je par grupica raspravljalo o nečem jako (ne)važnom. I onda mi je sinula luda ideja da se približim toj jednoj grupici ljudi srednjih godina. To još nisu bili pravi čangrizavi starci, ali im je mladost davno pobjegla. Stao sam blizu njih, ali ne preblizu. U početku su me samo promatrali ispod oka, dok se netko nije sjetio upitati jel’ možda nešto trebam. I dalje sam gledao i šutio. Kada je tišina već postala neugodnom, prasnuo sam u smijeh. Valjda je taj smijeh u noći bio prilično blesav pa su se i oni uhvatili smijati. Najprije smijehu, a onda i meni. Međutim, nisam odavao ponašanje luđaka, već nekoga tko se smije baš onako od srca. Iskreno, zdravo, gotovo prijateljski vedro. Cijeli je trg odjekivao od tog smijeha koji je zvonio tako veselo i prirodno da sam se i sam tome začudio. Prepustio sam se smijehu i nisam mogao prestati u tom njegovom zvuku koji opušta tijelo i um. Nakon nekog vremena jednom ćelavom debeljku nije se sve to sviđalo, jer on je držao glavnu riječ pa me poslao kući uz par sočnih izraza. Ma tko si ti uopće, mladiću, upitao je drugi, otmjeniji gospodin finih manira i još finije ironije. Ja sam noćobdija, izvalio sam napamet. Da noćobdija! Žandar, policijot, štali, od kužine mali, noćna služba… sve što poželite. Postajalo je sve veselije. I smijeh je njihov bio glasniji, ali sada već malo napukao i kiseo.
Stajao sam na istom mjestu i smijao se sada kao lud. Onda sam stvarno počeo zapovijedati, kao desetar svojoj četici domobrana. Ajmo kući, na spavanje, dosta je bilo vike. Ljudi spavaju! Niste balavci da se vucarate noću po gradu! Ajmo u red, dva po dva, strojevim korakom naaaaaaaaaaaaprijed! I to sam rekao tako ozbiljnim i strogim tonom da su ovi jednostavno zanijemili. Cijelo vrijeme ogovarate gradsku vlast, kao da vam je ona kriva zato što ste ostarili i nemate pojma što je život, nastavljao sam sada već s dozom mudrovanja. Upravo sam otkrio tri velike istine o svijetu u kojem živimo. Mogu vam ih sada obrazložiti. Ova moćna gomilica imala je, kao i svaka druga, svog Mrguda koji je tada ljutito došao do mene, uhvatio me ispod ruke i gotovo bijesno, ali ispod glasa prozborio: Lipi moj, ajde se odi ličit ili malo popij pa odspavaj. I za kraj me snažno odgurnuo. Tako mu i triba, svaka čast, dobro si ga… neka gre spat… zadovoljno su blejali u skupini. Maknuo sam se, ali samo do obližnjeg kantuna i onda se s njima počeo igrati skrivača. Najprije sam samo zavirivao, a onda sam stvarno brojao do deset: Tko se nije skrio, magarac je bio! Ohooohoooooooooooo! Ovo je doista bilo malo previše, pa se jedna druga, nešto manja i mlađa gomilica, koja se zbila ispod velikog sata, počela najprije potiho smijati i komentirati. Ali više ovim polustarcima, nego meni. Počeli su se i dovikivati, kao lud je ko daska, ili su se hvatali mobitela, tobož da će nazvat hitnu ili policiju. Neki su sve to snimali i stavljali na fejs. O, bože konačno nešto autentično! Kad sam drugi put počeo brojati do deset, ovi mlađi prihvatili su igru i počeli brojati zajedno sa mnom: osaaaaamm, deveeeeeeeet, deseeeeeeeeeeeeeeeeet… Smijeh je prerastao u galamu, a starci su već bili pomalo zbunjeni. Mrgud je već bio popizdio i dugim koracima došao ponovno do mene. Htio je opet nešto opsovati, ali sam ga u tom trenutku potegao za desno uho i tako ga vukao par metara. Onda sam stvarno počeo bježati, ali on je bio toliko iznenađen ovim postupkom da je stojeći nasred trga vikao i lamatao rukama u stilu gdje ide ovaj svijet i gdje su policajci i doktori, i kako će me uhvatiti i prebiti… Bijes je u njemu narastao kada se i njegova grupica počela smijati i gotovo stala na moju stranu. E, sad su se već počeli otvarati prozori, pojavljivali su se i obližnji stanari na balkonima. Trg je odjednom oživio, a ja sam se povukao iza sad već drugog kantuna i gledao što će se dogoditi. E, moj Jere pusti budalu, farabuta, smiri se, koji ti je vrag, radi jedne šimije…
Jere se vratio svojima i počeo nesuvislo obrazlagati, vikati, okretati se za mnom. I ovo je dio tog svijeta koji je u istom trenutku dosadan i blesav, zabavan i drag, opasan i odvratan i pomalo lud. A ja sam stajao u mraku, ali kao da to nisam bio ja, nego nešto što jednostavno živi i govori besmislice i ne prestaje ludovati sa svojom teorijom ili teorijama svega. Zato sam potiho, ali da se čuje, onako klapski šotovoće zapjevao, kao da oponašam voditelja klape koji gestikulira dok bigliše: Došaaaaaa Jeereeeee škovacin… i stao. Naravno da se ova mlađa skupina, koja se u međuvremenu pojačala prinovama odmah pridružila i nastavila: Uuuu tovernu na kvartin. Okrenuli su se prema meni, iako sam se ja opet sakrio, ali sam jednostavno šutio i opet čekao što će sada uslijediti. Nastala je potpuna tišina puna iščekivanja. Netko je htio nastaviti pjesmu s onim Doša Jere…, ali nije išlo. Onaj drugi ili treći luđak u meni tada je svom snagom skočio na vidjelo i počeo dirigirati refren. Oduševljenje je bilo nekako šašavo i prelazilo u obijesnu lakrdiju, jer svi su počeli pjevati: Moja Marijolaaaaa, Moja Marijolaaaaaa, ma di ti je karijola. Ali tu je sad već bila i neukusnog kreveljenja, uzvika, mahanja Jeri. Ženski dio publike ciktao je i vrištao. Ovi na prozorima nisu bili baš oduševljeni, a vjerojatno je netko od njih pozvao i redarstvenike. Tada sam vidio da je vrag uzeo šalu i počeo polako odmicati, jer par minuta nakon vrhunca zabave stigla su dva plavca i uputila se odmah prema starijima koji su pokazivali prema mjestu gdje sam stajao, ali mene više nije bilo. Mrgud ih je čak požurivao i hvatao za rukave da ga prate. Njima se to baš i nije svidjelo pa su ga najprije počeli smirivati, a onda i prijetiti kaznom za remećenje javnog reda i mira. U tom trenutku Mrgud je počeo pokazivati svoje drugo lice, mudro i pomirljivo, ali mu nije išlo od ruke. Uzeo ga je u zaštitu Glavni, ćelavi debeljko, kapo od družine, i smirivao sve oko sebe. Ali, netko se iz one mladosti-ludosti htio još malo igrati pa je vrlo smireno i sabrano rekao kako su baš ovi započeli tjerati čovjeka, to jest mene, koji je mirno prolazio trgom. I tad je Mrgud krenuo prema drzniku prijeteći, ali se sjetio tko je još s njima u društvu. Stao je, pa se okrenuo i mrmljao sebi u bradu tražeći odobravanje drugova koji su ga smirivali. Tako je Mrgud zaradio žuti karton, a ja sam već bio daleko. I opet nisam znao jesam li sav svoj. I kako možeš manipulirati ljudima i samim sobom. I čemu uopće ova glupa igra, i kako to sve djeluje na čovjeka.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Uzajamna zamišljanja

Niotkuda se pojavim
usred birca utopljenog
u tulumu,
napunjenog ljudima koji se u glasnoj glazbi gledaju
kroz maglu dima
pijani kao majke ispili su alkohola
ogromnu sumu,
piju oni dalje, a ja pokušavam
i dalje u čudu,
shvatiti kako i zašto sam došao
u ovu situaciju suludu,
znao sam da ne pripadam
ovdje, ali ipak malo
me smetne,
kad je konobarica noseći novu rundu
kao kroz zrak samo prošla kroz mene,
uzviknem „Jebote“ makar je to prosto,
ali čini se da me nitko
ovdje ne doživljava ni pol posto,
a nit sam bio bolestan niti
sam dobio bruh,
pa mi je malo čudno prihvatiti da
postao sam duh,
a onda skužim neku curu
kako isključena iz razgovora za jednim stolom
gleda prema meni sa sjetom,
izbijena je, a ja sam skužio da sam
samo njena dozvana pijana misao
na tipa kojeg je zbarila u vikendu prethodnom,
ne mogu ništa doli ovdje stajat i na ono što
želi je podsjećat,
ne mogu joj dati ono što želi
ja sam samo tu da se može sjećat,
no premda sam samo pijana misao
ipak bih se htio okladiti u 20 kuna,
kako moja stvarna inkarnacija izbijena ima njenu inkarnaciju pijane misli
jer ljudi su naprosto pojava neiskrena, tupa i čudna.

Foto: www.pexels.com

Vesna Milosavljević: Password

Nisam sigurna da se osećanja mogu izraziti rečima, možda naše priželjkovanje istih, ili sećanje na njih sa bezbedne vremenske distance, kad sve prođe i samo sećanje ostane, iskrivljeno percepcijama aktera, modela i modelatora.
Dok traju usredsređeni na njih, ne tražimo birane suvisle reši po vokabularima, nema se ni vremena ni potrebe za tim. Otud nastaju zapisi o sećanju i čežnji ali o istinskom doživljaju ne. To dolazi posle. Ili ranije. Pre no što nam se sve ispodešava.
Još uvek nosim ključeve od ljubičaste sobe, negde na dnu neke od svojih torbica, pomešane sa raćunima iz apoteke, šećerom iz kafića i bombonama sa ukusom mente. Da, tu je i jedan sjaj za usne, onaj sa šljokicama, ubajatiće se pre no što mi se osmeh vrati na ispucale usne, zgužvama papirnata maramica dokaz je jedini kako sam ih, do krvi, grizla, gutajući suze pomešane kišom i pelinkocem duplim. Led se još uvek nije otopio na dvostrukom dnu a ni po naprsloj površini, mnogim rukama i usnama doticane, reklamne čaše.
Nisam ni takla ključeve sobe obojene u hladno ljubičaste tonove, još je rano za to, ne mogu, ne želim da, neću da ulazim u nju spotičući se o poznati prag, neću da gledam u onaj deo ključaonice utisnut u štok, onaj gde sam, ne tako davno, u žurbi i obesti, otvarala pivo prosipajući viđe od polovine sadržaja na pod i gledala kako isparava po letnjoj žegi. Ne, još, nije vrema, nisam spremna, bojim se, ne panično, samo se plašim da otključavanjem sobe ne zaključam uspomene. A bilo je baš lepih, toliko lepih da je skrnavljenje i sama pomisao na njih, kamoli kitnjasto napisane reči, poređane u savršeni niz u pokušaju da opiču nešto što je bilo lepo upravo u svojoj nesavršenosti.
Znam tačno šta se nalazi iza zaključanih vrata ljubičaste sobe. Moje dokolenice na romboide, i kućne papuče, dve tri dukserice, nekoliko pari pamučnih gaćica, moj bikini od prošle sezone, nekoliko knjiga engleskih klasika, slani krekeri u činiji na stolu kraj kreveta, tik uz kristalnu vazu iz koje je voda odavno isparila a ruže se pretvorile u pepeo i prah.
Kompjuter je ostao uključen, muzika ide na replay, na monitoru je moja slika. Ugasiću ga jednog dana kad za to dođe vreme.
Password sam zaboravila.

Foto: www.pexels.com