Krunoslav Mrkoci: Mrtva priroda

“Ništa ne osuđujem; svemu se pomalo divim.”
Đ. S.

*

Što je mrtva priroda?

Život mnogih ljudi je
mrtva priroda.

**

Vrijeme tvrdoće penisa

Vrijeme tvrdoće penisa
polako odmiče, nestaje.

Vidim ga iza brijega
kako se dimi.

Bijeli oblačići pare
uzdižu se; posljedica
kondenzacije prošloga
znoja.

Polako nestaje …
Stapa se s krajolikom.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Boje (In the Name of Borghesia)

Jučer,
došavši kući
odmah nakon posla,
izvadio sam stare kasete iz ormara.
Još uvijek rade.
Malo sporije, ali rade.

Čujem
„…gore na površini
vijore se zastave…“
i nekom u daljini
„…pleh banda svira himnu…“.

Slušam kako
… galebovi kriče
i pogledom traže
komadiće mesa“ i sjetim se svega.
kao da bilo je jučer.

Slušam, iako to nigdje nije zapisano
„…sve boje ljubavi su mrtve…“
i smijem se tužan dok sjedim
na rubu stare, rasklimane fotelje,
jer…
možda su ipak „sve moje“ ili „tvoje“,
a ne „boje ljubavi su mrtve…“.

Sunce je opet nestalo na zapadu.
Nestale su boje!

Mrak i ja,
sam „uglavnom u crnom…“
i „…bez pitanja…“ sanjam kako palim zadnju cigaretu
prije odlaska.

Ponekad sjetim se i prijatelja
kojih više nema.
Sjedim sam i šutke gledam stare kasete,
a njih ima, ima ih ima
jer nisam imao dovoljno para za ploče.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Prvomajska

pametan ili ne
došao je
po partijskoj liniji
kako je samo
taj znao
pametno šutjeti
i dići ruku
kada treba
učeno se
smijuljiti
smješkati
češkati

koliko je samo Taj
koristio grimasa
za potrebe
„narodnih masa“
dizao glas
kada treba
„drug odozgor“
propustio nije
niti jednu
Prvomajsku paradu
pred njim su
ničice padali
„drugovi“
da bi se
„tako uzdigli“
„drugarice i drugovi“
a kad je jao
pao
kišu pljuvačke
na njega su ispljuvali
ti što su ga
uzdizali
i kako to obično
u tim i takvim
krugovima slijedi:
Sljedeći, molim!

Foto: preuzeto s linka http://blog.acton.org/archives/98809-millennials-in-america-have-a-troubling-view-of-communism-and-socialism.html

Miloš Petronijević: Pljačka u vikendici

To dvoje metuzalema bližili su se devedesetim, možda su i prešli koju godinu, i nekada, za vreme zemlje s nostalgičnim imenom Jugoslavija, bili su u nekom Veću, kao kadrovi onog bezbožnika kojem je bog sve što je taj šarlatan namislio i hteo da ima dao.
Primali su debele penzije, nezasluženo, jer da su dobro radili svoj posao zemlja se ne bi raspala, i drhtali su prestravljeni pod svetlom baterijske lampe kad sam ih s fantomkom na glavi po ponoći u vikendici digao iz kreveta, cepteći, kao da je vaskolika svetla budućnost tek pred njima.
Sokolio sam ih utehom da nisam ubica i nasilnik već samo pljačkaš, te su malo povratili dušu i gledajući me s nevericom đipnuli su i dali mi novčanike, vajkajući se što nisu poneli više.
Rekoh im da to ubuduće čine, zbog džukela većih od mene – izbrojah nekih 17 000 dinara – i vratio sam im venčano prstenje, zadržavši bakin lančić i minđuše.
Dok sam prevrtao po fijokama i ormanima, držali su se u hodniku za ruke i uveravali me da će se ranom zorom vratiti u Beograd i podići pare i poslati mi koliko kažem i gde kažem.
Nasuh im po čašicu konjaka, koju nekako prineše ustima, i izvadih iz frižidera i omanjeg buržoaskog bar-šanka zatečenu hranu i rakije, koje mi bakica umota i spakova u ranac.
Stojeći kraj stola, zamezetih pršutu uz ajvar i sir, pričajući im o bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti, za koje su se borili, i dokrajčih buteljku inozemnog kapitalističkog belog vina.
Odlazeći, rukovao sam se sa njima, i zaključao ih, a mobilne i ključeve ostavio im vani pred vratima.
Udisao punim plućima svežinu vetra – drugačije se oseća stvorenje božije kad ima i neku paru u džepu, pogotovu ako se do nje poštenim radom pa da ga jebeš u zemlji Srbiji ne može doći.
Ima nade, Miloše Petronijeviću, da od tebe postane čovek.

Čista je šteta samo što mi umesto tih staraca šaka ne dopade ma koji poslanik Skupštine Republike Srbije, od devedesetih do dana današnjeg, ali ostariće i oni, neće doveka na položajima biti, pa će ih pod starost pljačkati neko drugi, ako dotle ne budu poubijani, jer društvene okolnosti se menjaju, i možda će ih neko nekad pitati što u bescenje novopečenim kapitalistima i skorojevićima, kao što su i sami, isprodavaše onolike fabrike i ovoliki narod bez posla ostaviše i na ulicu isteraše, a sve u ime demokratije i puneći vlastite džepove.

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Izobilje

Toliko je bilo tog obilja, gotovo je sve bilo oblo i obilno. Uglavnom u pričama, dok je u stvarnom životu bilo nešto drugačije. ali tog obilja smo se nagledali u knjigama, slikovnicama, na filmovima, hotelima i plažama. To i nije moralo biti nešto veliko, grandiozno, moglo je biti i malo, ali vrijedno, glavno da je bilo bogato i obilno. I kad vidiš to obilje prožme te topli osjećaj sigurnosti, kao da se kupaš u moru koje ti pruža zaštitu, nitko ti ništa ne može, jer plivaš u vodi koja nije tvoja, roniš u dubinama koje su dom sasvim drugom soju bića. I tu ima obilja i zlata, hrane i uspjeha. To se tako na sve strane širi pa se stavlja u neku lijepu kutiju i svaki dan gleda i broji. Ima puno toga, obilnoga, i ne smije se sve vidjeti odmah sve, nek se nešto i skrije, neka nešto ostane za crne dane. Lijepo je živjeti taj osjećaj, svi su ljudi tome skloni, a neki bi za to i, bože mi prosti, ubili. Za taj osjećaj vedrine i časti, za taj sjaj nečega što nema cijene – eliksir koji rješava sve boli i probleme. Pa čak i kad se troši, odlazi tako lako, jer ima još toga skrivenog blaga. Neki bi zbog toga krali, tukli, švercali, varali, nije važno kako je stečeno. Ako je lukavo uzeto, onda je to čak i pametno i mudro napravljeno. Blago obilja, novac sreće, jela bez kraja, piće koje se toči u potocima, horizonti očekivanja koji donose brodove s draguljima. U zemlji izobilja nitko nije lažno skroman, svi bi još više, i tome nema kraja, sve su ostalo laži koje su isprale kiše. Kažem, taj osjećaj beskrajnog daha ispunjava sve žile i žedne pukotine, svijetli kao Venera i razmeće se kao ptica šarenih krila. U toj zemlji izoblja koje se sanja bez pokrića. Samo što na kraju svega ostanu tek razočaranja – nekima što su imali manje, a nekima koji su htjeli puno, puno više.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Tri očenaša i Zdravo Marijo

Petak 13.

Budim se nešto ranije nego obično. Pogledom na zidni sat u kuhinji primijetim da su kazaljke stale. Ne čuje se uobičajeno kuckanje. Pomislim kako je to baš čudno, pa tek sam nedavno promijenila bateriju. Očito ću morati na povratku s posla otići kupiti novu.
Dan je kao i svaki, prilično dinamičan. Za vrijeme pauze svratim na tržnicu i usput nehotice pogledam na obližnju ploču s osmrtnicama. Obično to ne radim, ali danas mi je pogled sam odlutao prema tamo. Preletim osmrtnice. S olakšanjem zaključim da između pokojnih nema meni nitko poznat.
Došavši kući, sjetim se kako sam zaboravila kupiti bateriju. “Sranje!” glasno razmišljam.
Navečer tog istog dana, kasno u noć, prije počinka, sjednem na balkon i pripalim zadnju cigaretu. Uživam u tišini i duhanskom dimu. Odjednom taj spokoj prekida hukanje sove. Neobično. Odavno nisam čula sovu. Sva se naježim. Sjetim se kako je moja majka uvijek govorila da će se nešto ružno dogoditi, da će možda netko blizak umrijeti ako čuješ glasanje sove u kasne sate. Gasim cigaretu i nemirna odlazim na spavanje.

Ponedjeljak 16.

Ona sova od prije neku večer mi nikako ne izlazi iz glave.
Prokletstvo, opet sam zaboravila kupiti bateriju. Nervira me što moram svaki put kad poželim znati koliko je sati otvarati mobitel. Stoga, uzimam sjedalicu, penjem se na nju i skidam sat s zida. Vadim bateriju, očistim je i ponovo je vratim na mjesto. Sat odjednom proradi. Ne vjerujem vlastitim očima i ušima. On savršeno radi.
“Je li to možda neki znak, možda poruka ili čista slučajnost?” pitam se poluglasno, pomalo zabrinuta.
Navečer uz zadnju cigaretu razmišljam tko od meni dragih je možda loše ili ozbiljno bolestan.
Pa se sjetim nje. Tete Mare. Starice koju sam povremeno znala posjetiti i kratiti joj dugačke sate. Ponekada bih joj nešto i pospremila. Uvijek mi je bila neizmjerno zahvala za te sitnice. A ja, ja sam to radila od srca. Za nju, koja osim brata i televizije nije imala više nikoga na ovome svijetu. Njezin mi se brat već dugo nije javio. Znam da u zadnje vrijeme nije bila baš dobro i da se preselila kod njega. Unatoč godinama i ne baš dobrom zdravlju, još je uvijek bila tako puna volje za životom. Kada sam se zadnji put čula s njim, napomenula sam mu neka mi javi ako joj bude nešto trebalo. Nije se javio. Pretpostavila sam da je sve u redu.
Ipak ću ga sutra nazvati, odlučila sam krenuvši na počinak.

Utorak 17.

Sunčani proljetni dan. S mirisom cvijeća u zraku. Pune gradske ulice, vrijeme pauze. Izlazim. Put me vodi prema gradskoj tržnici. Neka me nepoznata sila ponovo vuče prema ploči s osmrtnicama. Stanem ispred ploče.
Moje oči ne mogu vjerovati u ono što vide. Svijet oko mene se na trenutak zaustavi. Još ne shvaćam istinu, čitajući nedavno zalijepljenu osmrtnicu. Velikim crnim slovima na tom papiru napisano je njezino ime i prezime. Teta Mare je otišla. Zauvijek.
Čitam dalje. I ne mogu vjerovati. Sitnijim slovima piše: “Sprovod će biti u ponedjeljak 16. u 15.00 sati na gradskom groblju…” Tu stanem. Pa jučer je bio ponedjeljak 16. Kako, kako, kako mi je to promaklo, zuji mi u mislima. Nije me obavijestio. On. Njezin brat. A znao je koliko mi je draga. Znao je koliko sam joj bila draga. Nije u redu, nije u redu, nije u redu, odzvanja mi u glavi dok se suznih očiju vračam u ured.
Koliko sam potresena, shvaćam tek navečer, kada konačno nakon svih obaveza sjednem na balkon. Palim zadnju cigaretu uz odluku kako ću sutra kupiti svijeću i buket ruža te otići na groblje. Jako sam tužna.

Srijeda 18.

Odmah nakon posla krećem prema gradskom groblju. Kupujem svijeću i maleni buket tamno crvenih ruža.
Grobnica koja je sada njezin posljednji dom prekrivena je već pomalo uvenulim vijencima iznad kojih kruži roj muha. Previše je toplo, iako puše lagani proljetni povjetarac. Stavljam cvijeće u kamenu vazu i palim svijeću boje krvi.
Tiho je.
Pomolim se. Tri očenaša i Zdravo Marijo. Jedva. Ne ide mi baš najbolje. Osjećam neopisivu težinu ovog neizbježnog trenutka. Trenutka opraštanja.
“Teta Mare,” šapćem. “Ja sam. Došla sam se oprostiti od tebe. Tužna sam zbog tvog odlaska. Nismo se stigle oprostiti. Vidim, tu si s svojom majkom koju si toliko voljela, o kojoj si mi toliko pričala. Više te nitko neće žalostiti. Za tebe više nema patnje i briga. Samo spokoj i tišina. Šum borovih grana i cvrkut ptica iznad tvog zadnjeg počivališta. Uvijek ćeš biti tu negdje u meni. Ti si jedna od onih koji se zbog svoje blage naravi i dobrote, nikada ne mogu zaboraviti.”
Borove grane još se uvijek njišu, dok sunce već pomalo pada.
“Počivaj u miru!” Prekrižim se. “Zbogom, teta Mare.” Zatim krenem po stazi posutoj šljunkom, prema izlazu.
Dok čekam autobus na lokalnoj stanici, ćutim kako život dalje nemilosrdno bruji svojim ustaljenim ritmom.

Foto: www.pexels.com