Igor Petrić: U uredu

U jednom od ureda državne uprave. Dan ponedjeljak, sedam sati i trideset minuta.
Tišina. Nigdje nikoga. Pripravnici, naivci, zaposlenici koji to formalno nisu, ali su na nekakvoj obuci, tu i tamo koji psihički bolesnik, umirovljenik, putnik namjernik kojima autobus dolazi prerano i ja. Vrata zaključana. U daljini čuju s koraci i puhanje, mrmljanje i negodovanje državnog službenika zaduženog za otključavanje zaključanih ulaznih vrata.
„Oprostite! Oprostite. Pustite me. Bez mene se vrata neće otključati.“
Odmah za njim ulaze niže i srednje rangirani službenici, pa pripravnici, zaposlenici koji to formalno nisu i tek onda svi ostali. Oni s višim rangom doći će iza osam.
„Dobro jutro.“
„Dobro jutro.“
„Jutro!“
„I Vama. Kako ste.“
„Ah. Znate i sami. Što reći. Dobro.“
„Pozdrav.“
„Pozdrav.“ i tako još nekoliko puta, svi se sa svima međusobno ispozdravljaše.
Vrijeme dolaska na posao većine zaposlenika, ne znači nužno i početak rada. Doduše svi su odmah pohrlili u svoje kancelarije na ritualnu molitvu dnevnom rasporedu besmislenih poslova. Kako su u njih brzo ušli, još brže iz njih izlaze noseći šalice, kuhala i friško sfrkane cigarete. Odredište: čajna kuhinja, WC, ilegalna pušiona i ostale skrovite prostorije. Vrijeme je to ritualnog ispijanja uglavnom kave i oblajavanju odsutnih kolega. Nije bitno tko su i što su, kojeg spola, roda i koliki im je jezik. Vjeru li u boga ili bogove, prirodne sile, superjunake ili onog starog čupavog iz Finske? Imaju li politička ili druga uvjerenja, pripadaju li stranci ili partijaju na tulumima? Kakav im je nacio i socijalni racio, stanje imetka i imaju li dovoljno metaka za crnog neprijatelja. Jesu li možda članovi sindikalne podružnice i plaćaju li redovito članarinu? Koje su škole završili ili možda kupili? Kakav im je društveni položaj, bračni ili obiteljski status? Jebu li ih svi ili samo najdraži? Koliko imaju godina na plećkama? Idu li na fitnes? Plivaju li samo leđno, prsno ili butterflay? Jesu li zdravi ili boležljivi, invalidi tjelesni ili mentalni? Koliki im je IQ, a koliki broj cipela? Doživljavaju li se istima ili pak drugačijima? Vole li se međusobno ili samo svoju sliku genetsku ljube? Ma ljudi, ništa od tog važno nije osim činjenice da ih tog dana nema na poslu. Rekli bi stručnjaci radni narod treba se malo relaksirati, odmoriti od kućanskih obveza i pripremiti za posao, a taj odmor i ta priprema, relaksirajuća relaksacija, taj jebeni ritual i narodski običaj oblajavanja svih i svakoga treba trajati u minimumu tridesetak, ma što tridesetak, šezdesetak minuta, a ovisno o situaciji i više. Ništa neobično, sve je to normalno, osim što na vratima tih istih ureda jasno piše radno vrijeme i pauza u trajanju od pola sata.
Nema veze. Mene to ništa ne dira. Imam vremena i sjest ću sa strane. Mogao bih snimiti par kadrova. U to ime nazdravljam svim smartphoneima ma gdje bili. Priprema, pozor, aplikacija kamere – klik. Video kamera – klik. Osvjetljenje automatski prilagođeno – klik. Zumiranje preveliko – klik, klik, klik, klik, klik i… akcija: „U uredu državne uprave, kat drugi, hodnik, u vidio-krugu kancelarije broj: 283-B – Viktor P., službenik srednje klase, 382-B – Pero V., službenik početnik i čajna kuhinja. Aparat za vodu i aparat za tople napitke. Stariji službenik zaustavlja mlađeg i… akcija:
„Dobro jutro.“
„Baš i nije neko jutro.“
„Ponedjeljak.“
„Stvarno, nisam primijetio. Vama to nešto znači?“
„Ne, ali samo kažem da je danas ponedjeljak.“
„I… što s tim?“
„Ništa!“
„Dobro. Sutra će biti utorak.“
„Danas smo jako pametni… KOLEGA?“
„Ne, samo zaključujem da će sutra utorak, obzirom ste baš divno zaključili kako je danas ponedjeljak.“
„Sad bih ja na to trebao reći da će prekosutra biti srijeda?“
„Ako vam je po volji.“
„Nije!“
„Ako je tako, onda dobro!“
„Što je tu dobro?“
„Sve!“
„Očito ne razumijete što vam želim reći… KOLEGA.“
„Da, razumijem što mi želite reći… KOLEGA.“
„Razumijete? Stvarno?“
„Da. Rekao sam da. Trebam li ponoviti još nekoliko puta.“
„Ne. U redu je. Bitno da razumijete. Vidite, današnji svijet je čudesno mjesto. Ljudi uvijek nešto propitkuju. Sumnjičavi su i prave se da razumiju iako poima ni o čemu nemaju… kao da u ništa više i ne vjeruju. Kao da su izgubili vjeru u čovjeka kao čovjeka. Međusobno se dijele, a to nikako nije dobro. Nije dobro. Razumijete?“
„Da, rekao sam da razumijem.“
„Vidite, ja samo želim promijeniti nekoliko stvari. Želim izbrisati oblake na tjedan dana. Postaviti srpanjsko sunce iznad usijanih glava i neka ih obasjava. Možda progledaju kad im mozak dovoljno zakuha. Vidite, možda sam premalo patetičan, ali briga me. Neka pate tih tjedan dana i osjete svu gorčinu i bol koju si međusobno nanose. Kao drugo želim unajmiti vrhunske kirurge i patologe, znate one što vješto barataju medicinskim koncem. Trebaju mi da onim usijanim glavama na tjedan dana preventivno zašiju usta. Ne podnosim povišene tonove i isprike lažnog sadržaja. Ne podnosim zanovijetanje i prazne priče. Razumijete?“
„Da, razumijem dobro, ali nije li to malo pretjerano. Pregrubo? Pitam se što bi oni rekli da znaju za vaš plan.“
„Ništa. Oni više ništa ne smiju reći. Neće ni moći kad im zašijemo usta. Između ostalog sve su do sad rekli. Čak i previše. Uzeli su si za prvo raspravljati o stvarima koje ih ne tiču, a to je previše. Stvarno previše. Vjerujte, odluka nije nimalo laka, ali je provediva i ništa me ne može zaustaviti. Od danas će osjetiti svu moju bol, nakupljenu godinama. Taloženu u grubo isklesanom oklopu moga tijela. Danas, točno dvadeset i dvije minute do podneva, po srednje europskom vremenu, odmah nakon pauze, počinje igra, nakon koje trupla poraženih objesit ćemo na zidine ureda u znak veličanstvene pobjede. Ako, kojim slučajem izgubimo ili rezultat ispadne neriješen, za nekoliko dana pokušat ćemo ponovno i tako sve dok ne uspijemo. Dosta je te gluposti i primitivizma?“
„Zanimljivo. Možete li malo pojasniti svoju ulogu u svemu tome. Spomenuli ste kirurge i patologe. Tko će sve sudjelovati i imate li dovoljno ljudi i resursa. Što će pobogu reći šefica na tu vašu briljantno smišljenu ideju. Tko će podmiriti troškove nabavke medicinskog konca? Ružica iz računovodstva sigurno neće. Između ostalog nisu li tvornicu za izradu medicinskog konca prije desetak godina zatvorili porezni službenici, a kad oni nešto zatvore, tad ni najsnažniji otvarač za konzerve ne pomaže.
„Ne brinite. Imam sve potrebno. Ja nisam samo ja. Ja sam svi oni koje svakodnevno susrećete na ulici. Ja sam i čovjek i njegova sjena. Svi ljudi koje poznajete. To sam ja. Svi ljude koje ćete tek upoznati i to sam ja. Vidite, ove moje ruke, one i jesu i nisu dio mene. Možda sam ih posudio i već sutra ću ih vratiti pravom vlasniku. Možda su moje od rođenja, ako sam se uopće i rodio. Razumijete? Ja i postojim i ne postojim. I sjena sam i sjene sjena i zrak koji udišete i vaš najbolji prijatelj… barem za sada, a već sutra, možda i vaš neprijatelj. Tko li će ga znati. Zapamtite jedno. Nema te konzerve koju ove ruke ne mogu otvoriti.“
„Nemoguće. Ovo je previše. Sad pak stvarno više ništa ne razumijem. Tko ste vi u stvari i u što se to pretvarate?“
„Pretvaram?
„Da!… u što se to pretvarate?“
„Zanimljivo. Mislio sam da se razumijemo od početka i bio sam jako sretan što sam naišao na nekoga vrlo sličnog sebi. Sad više ni sam ne znam tko ste pak vi. Imamo li sličnosti ili su nam putovi na različitim obalama koje mostovi ne povezuju. Možda ste amo ubačeni špijun. Tajni agent koji bi i rođenu mater prodao za položaj.“
„Ja sam onaj koji jesam, a vas još uvijek ne poznajem. Pa tek sam dva tjedna ovdje i… nitko me još nije unajmio. Slobodnjak. Radim samo za sebe.“
„Pa… dobro, ako je tako. Zovem se Viktor i to je sve što za sada trebate znati. Izbjegavajte suvišna pitanja. Ustvari, samo slušajte i pamtite. Suvišna pitanja me polako, sve više i više nerviraju. Vidite kolega, ja sam poput vode proziran i neuhvatljivo prilagodljiv. Sad me ima, sad me nema. Ponirem duboko i dubim sve materijale na koje naiđem.“
„Zbilja. Ja sam mislio da ste od krvi i mesa, ali sam se očito prevario.“
„Što je to krv? Što je to meso, ako voda nije? Sve će jednog dana ispariti, nestati i stvoriti se opet na nekom drugom i drugačijem mjestu.“
„Imate li možda vatre?“
„Nemam. Ne pušim već godinama.“
„Nisam pitao pušite li ili ne, nego imate li vatre?“
„Razumijem.“
„Ma razumijete vi kurac.“
„Stvarno? Sad smo i bezobrazni.“
„Stvarno! Ovo je sve poput sna i vi se još uvijek niste probudili. Buđenje! Buđenje kolega.“
„Dobro jutro!“
„Jutro! Kako ste kolega.“
„Odlično. Obožavam jutarnju kavu začinjenu razgovorom… u ponedjeljak.“
„Stvarno?“
„Najstvarnije. Čekajte malo.“
„Čekam.“
„Vidite li onog čovjeka tamo u hodniku?“ – napokon su me primijetili.
„Gdje?“
„Pored aparata za kavu. Naslonjen je djelom na zid, djelom na aparat i spava. Vidite ga. On spava. On jebeno spava, kao zaklano prase. I hrče, čujete ga.“
„Jadnik misli da je ovo spavaonica. Tko li zna što je taj radio cijelu noć. Mislim da ga treba probuditi. Tko zna zašto je i kad je došao. Možda ste ga naručili, za danas?.“
„Nisam.“
„Niste?“
„Ne, a vi?“
„Ni ja.“
„Već je skoro pola devet. Pobogu što radi tamo satima?“
„Možda ne zna da mi radimo od sedam i trideset. Hoćete ga vi probuditi?“
„Svejedno.“
„Što je svejedno?“
„Pa to tko će ga probuditi.“
„Onda ga probudite.“
„Nisam rekao da ću ga ja probuditi, nego da mi je svejedno tko će ga probuditi.“
„Možda bi bilo najbolje da pozovemo šeficu?“
„Bi! Slažem se. Toko zna kad je taj jadnik došao i zašto?“
„Ona će znati što napraviti.“
„Tko?“
„Pa šefica.“
„Ahaaa, da, da. Ha…ha… Čekajte kolega. Pomaknite se malo. Šeefe. Šeefe.“
„Molim!“ – prodornim glasom, onako šefovskim, snažno i odlučno, s nebeskih visina prozbori Karla P.V. i poluglasno pošalje sve oko sebe u „materinu“ samo zato što su je omeli u čitanju dnevnog horoskopa.“
„Oprosstite, ovo morate vidjeti.“
„Recite kolega u čemu je problem.“
Sa šalicom u ruci, sad već ohlađene, crne, instant kave nepoznatog proizvođača, Viktor sa zadrškom progovori.
„Imamo jednog čovjeka… tu pored aparata za kavu, u hodniku. Čini se da spava.“
„Spava?!“
„Spava!“
„Zašto ga niste probudili. Nije ovo javna spavaonica.“
„Naravno da nije. Znamo, ali… “
„Što ali?“ – sad već vidno uzbuđena. Karla P.V. prijekorno pogleda Viktora i Peru, koji poput monumentalnih spomenika radničkoj klasi iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, samo stoje, ne miču se, paralizirani tonalitetom šefičina glasa i nevjerojatnim prikazom njenog predubokog dekoltea.
„Vivividiš li što i ja vidim? – jedva čujno, šaptom, onako inkognito Viktor upita Peru, a Pero ko Pero, samo šuti i nijemo kimne glavom u znak odobravanja i kaže:
„Čudo. Veeeliko i duuboko čudo.“
„Kakvo čudo nesposobnjakovići“ – kaže šefica jednog od mnogobrojnih odjela u uredu državne uprave na drugom katu u hodniku ispred kancelarije 283-B i 382-B i odlučno pristupi čovjeku naslonjenom dijelom na zid dijelom na aparat za kavu, kojeg uglavnom nitko i ne koristi.
„Halo, halooo… Čujete me? Gospodine. Što vam je čovječe? Hajde, probudite se. Ovo nije spavaonica. Recite što želite. Jeste li naručeni za danas? Ako niste dođite sutra, samo se prije toga naručite. Dolje u prijemnom uredu. Halooo. Probudite se.“
„Molim!“ – rekao sam i ponovio još nekoliko puta „molim…molim…molim“, sav zgužvan, krmeljav i prestravljen prizorom silikoniziranog dekoltea. Ovi ovdje nisu normalni. Skoro sam umro od straha, a prije toga i od dosade. Od sada ću sve dokumente skidati preko aplikacije. – čekaj. Još nije gotovo. Evo je opet.
„Ovo nije spavaonica, nije ni crkva da se u njoj molite. Izvolite reći što trebate?
„Ja… ništa. Ustvari ništa ne trebam. Sve sam već dobio. Hvala!“
„Molim?“ – reče Karla P.V. zbunjeno.
„Doviđenja gospođo. Stvarno ste lijepi danas.“
„Da… hvala, hvala gospodine. Jako ste ljubazni i… da… mislim, slobodno se javite ako nešto trebate.“
– Eto. To je to. Što kažeš?
– Ma super! Stvarno super. Samo, prije bih rekla da si umro od spavanja, a ne od straha i dosade i da…, slažem se za silikone i aplikaciju“ – reče Barbara i isključi video. Isključi i mobitel i nastavi gledati – onu 23-26-16 emisiju čijeg se naslova ne mogu (ne želim) sjetiti. Nešto kao netko trči po trgovinama i onda… ma znate već – kupi-obuci, svuci-navuci, izađi-pokaži i svoje tijelo nestručnom sudu, čudnovatom bradolikom liku i uključenoj javnosti prikaži. Bljak!

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Pijanica

Ševrdajući niz trotoare, pevao sam „Mala, mala, da li bi mi dala…“ i nazdravljao životu i samom sebi. Poklonjenje ljudskog roda zaslužuje onaj ko je izmislio rakiju, bez koje veselja i sevdaha nema, a koja me je sjebala načisto.
− Moj naklon, divna gospođo! – poklonih se postarijoj utegnutoj drusli. − Vi naprosto zračite magnetizmom i dobrotom i blistavim očima mesečine − ispružih šešir za milostinju.
− Jadnik! − okrenu se curica za mnom.
− Ma neradnik – zaključi čovek, ulazeći u restoran.
„Svest je vreme, i nema vremena bez svesti, a ja sam svest“, otpih u hodu rakiju, zagledan u bleštave vrhove solitera. „Ti si car i bog i nema drugih bogova osim tebe“, okliznuh se na najlon i padoh i samostalno ustadoh. „Glasovi u nama misli su naše, a misao ne znamo šta je“, setih se maloumnog čitanja knjiga, kad sam posmatrao sebe − bavio se „introspekcijom“… Žalosno proćerdan život.
Na raskrsnici kod parka skrenuh ulevo, zaobilazeći palatu Visokog doma da se ne bih uzalud nervirao zbog neostvarenog sna da žgadiju tamo prisutnu dignem u vazduh…
To je mržnja, prema njihovoj uobraženoj sebičnosti i lažnoj dobroti, koja je zlo, a boriti se protiv zla je vera u mogućnost sna o pravdi, koji su utopijom proglasili. Svi moćnici institucija ovoga sveta oduvek su rulju zamajavali pozivima na skrušenost ljubavi i toleranciju, i obećanjima prosperiteta i slobode u nekom novom sutra, da bi njima lakše manipulisali i slali ih u klanice i njihovim skudoumljem sebe veličali. Bol ovoga sveta je u idiotizmu razdragane ljubavi naroda što prišljamčen uz i niz ulice zasipa cvećem blindirana vozila s figurama od značaja i kliče: „Živeo naš predvodnik!“ – i ma šta o tome pisali sanjari, sumnjam da će ogranuti dan kada će slepci progledati i sami od sebe prestati da koriste banke i prate vesti, kako bi se bez upotrebe sile i vođstva novih nasilnika oslobodili okova, izolujući se od vlastodržaca i izlažući ih preziru i podsmehu, i ostavljajući ih da se u njihovim ustanovama bave samima sobom…
„Duša je naša satkana od straha i gluposti“, prolazeći kraj piljarnice maznuh iz gajbe paradajz i zagrizoh ga kao jabuku, dok mi se sok cedio niz bradu i majicu.
„Voleti ljude – ko je to rekao“, prođoh kroz uglađene na autobuskom stajalištu, koji mi se pijanom uklanjahu s puta. „I crkva ih je volela, pravoverne, i Hitler, rasne i disciplinovane, i Staljin, onakve kakvi treba da budu. I kapitalizam ih voli, uspešne, u njegovoj službi, s pravom glasa da izaberu njegove izabranike, što se demokratijom zove. − Od te sujetne dobrote, slatko uverene u svoju malu istinu, nema većeg beščašća i zla na zemljinom šaru: zla koji se čini u ime Boga, Nacije, Pravde, Napretka…“ naleteh na praznu konzervu i šutnuh je, gledajući gde leti u pizdu materinu, ka nekom parkingu.
„Pomogni, Bože, Milošu Petronijeviću da dušu svoju sačuva, u svetu kojeg si stvorio da se duša čovekova slomije“, shvatih da stojeći kraj nekakve bandere razdrljena šlica pričam sa samim sobom…
„Vode teku nizbrdo“, posmatrah odbleske sunca na Savi, „i odlaze u nebo i ponovo se vraćaju, i nade umiru poslednje“, sedoh na klupu, zagledan u nemušte pustinje u sebi.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Kvadratni centimetar podnog mramora

Petkom, po završetku radnoga tjedna, nakon što zadnji e-mail pa šaljem šefu da se on muči s mojim obračunima – to mu je posao i zaslužio je tako – mirne savjesti i vikendaške perspektive zaputim se u centar našega maloga grada, opušten i nasmijan.
Lijepe žene pozdravljaju me usput i tajnim pogledima dozivaju u avanture, ali ostajem čvrst i nepokolebljiv, te nakon nekoliko komplimenata produžim svojim putem ostavljajući ih razočarane i same s njihovim prosijedim muževima.
„Možda sljedećega petka ipak popustim“ – razmišljam žaleći mlade žene pune života i ljepote.
Prošloga petka, nakon nekoliko više opisanih, uzaludnih pokušaja zavođenja poštenoga mene, u susret mi je stigao mladi par, očito djeca turskih roditelja, jer je cura bila zamotana do grla.
„Halo, trener!“ – doviknuo mi je prijateljski Kemal, moj bivši štićenik iz ekipe djece mlađe od osam godina, generacija moga sina na koju sam tri puta tjedno nastojao prenijeti sve svoje nogometne tajne naučene na Trpinoj podvornici.
Volim kad me već odrasli, mladi ljudi tako oslove, laska mi, pa se mogu praviti frajer pred svojom braćom i drugim Mandoseljanima, koji mi pak iz nekog, meni nedokučivog, razloga ne vjeruju da sam ja ikada nekoga trenirao.
„Nisam im ja kriv kad nemaju talenta i mašte“ – govorim sebi u bradu, sjećajući se kako je Adi djecu učio šutati loptu, a ja im vezao cipele, brisao nosove i zabavljao im majke u funkciji pomoćnog trenera u našem malom, lijepom klubu.
„Da sam dalje nastavio dogurao bih do Bayerna, ili barem do Rapida, gdje u prvoj ekipi među vratnicama već nekoliko godina stoji Richard, kršni sin još ljepše matere, kojemu sam na zajedničkom treningu s našim, mlađim klincima – napunio je tada trinaest godina – zabio golčinu za pamćenje, iz penala“ – ostajem skroman i svjestan svojih granica, pa Barcelonu ne spominjem ni u mislima.
„Šta ima kod tebe Kemal? Je li ti ovo cura?“ – pitam mladića.
„Je, vjenčat ćemo se na zimu, u Turskoj“ – ponosno mi odgovara dečko s nepunih dvadeset godina.
„Hormoni naviru, pa ste požurili?“ – smijuljim se, a oni se migolje. Čak i na licu djevojke pod maramom prepoznajem crvenilo.
„Večeras Mustafa i ja idemo u tvoj zavičaj. U Sarajevo! Položio sam vozački i kupio auto.“
„Bravo! Je li BMW ili VW? A šta ćeš ti u Sarajevu? Imaš lijepu curu ovdje u Austriji“ – nastavljam radoznalo.
„BMW trica, jasno. Dolazi Erdogan!“
„Je li on igrao za Galatasaray ili Besiktas?“ – pravim se blesav sjećajući se crvene majice turske nogometne reprezentacije s brojem devet na leđima i imenom elegantnoga turskog golgetera Hakana Süküra, u koju obučeno bi dijete svaki put dolazilo na trening.
Jedino na utakmicama, na kojima je, poput mene u mandoseljskoj ekipi, grijao klupu oblačio bi drugi dres, bijeli, s brojem četiri.
„To je naš predsjednik!“ – pokušava mi na još uvijek slabom njemačkom objasniti mladić.
„Ja sam mislio da je naš predsjednik Alexander van der Bellen?“ – zezam ga ozbiljnim izrazom lica, kao ranije, kad bih mu obećao da ćemo ga ubaciti na teren čim naši povedu s pet golova razlike.
Nije bio lijen, ali je Kemalov talent ipak bio slabije izražen nego kod njegova uzora Süküra kojemu je pak njegov novi predsjednik zabranio povratak u Tursku i oduzeo mu imovinu.
Shvatila je Kemalova zaručnica da ga zezam, povukla ga za ruku i otišli su svojim putem.
„On sigurno ne bi do danas shvatio o čemu se radi“ – prebirem po mislima sjećajući se da Kemal ni pred sam kraj svoje petogodišnje nogometne karijere, unatoč mojim intenzivnim tečajevima njemačkoga jezika u pauzama ili na klupi za rezervne igrače, nije naučio da se na njemačkom lopta kaže „der Ball“, a ne „das Ball“, te da se curica ne zove „die Mädchen“, nego „das Mädchen“.
Ne znam jesu li u petak uvečer Kemal i Mustafa, austrijski državljani rođeni i odrasli u našem lijepom gradiću, krenuli i kako su stigli da Sarajeva, ne veliki miting u dvorani Zetra, gdje su mnogi Kemali iz Zapadne Europe mahali turskim zastavama sanjajući o moćnom carstvu u kojem nema potrebe učiti matematiku, zabijati golove i znati kako se na jeziku zemlje u kojoj obitavaš zovu curice i lopte.
Erdogan će im objasniti gdje je Bosna, koja je njihova prava domovina, i u kojem kanjonu će ostaviti kosti, na čijim plodovima će pak on, moćni sultan, zasaditi kvadratni centimetar podnog mramora u svome dvorcu.
Jučer sam pogledao snimke s navedenoga mitinga i prepoznao puno Kemala.
Pomolio sam se Bogu, svome i njihovu, da im rasvijetli pamet, ali sumnjam da će se Svevišnji petljati u Erdoganove snove, isto kao što se ne miješa u mramorne ploče naših Bakira, Dragana i Milorada.
„Ima Bog pametnijega posla od igranja graničara“ – zaključio sam nakon uobičajene molitve za zdravlje i zadovoljstvo moje djece u koju ubrajam i Kemala.
Ipak sam mu pet godina bio trener.

Foto: www.pexels.com

Ružica Gašperov: Jedna od onih

Nakupila je slobodnog vremena pa ga je odlučila pametno iskoristiti. Prosvjedi su obećavali da dane neće uludo ulupati. Uzela je kišobran i otišla na jedan, pa na drugi, pa na treći.
Dok se pripremala za četvrti, shvatila je da to nije to. Nije voljela da itko njom manipulira. Htjela je barem imati osjećaj da je svoj gazda. Zato je odustala od prosvjeda. Da budemo sasvim iskreni, izgubila je i kišobran.
Sjela je u naslonjač i duboko se zamislila. Nema druge, postat će posvuduša. Samo treba nazvati nekoliko brojeva. Sljedećih je dana letjela s kave na kavu. Razgovarala, raspravljala, smijala se ali sva druženja su bila jednaka. Samo su kave bile različite. Neke duže, neke kraće, a neke bljutave. Zato je odlučila postati usamljena sova.
Usamljene sove su čudna bića.
Danju je spavala, noću pisala pjesme. Pronašli su je dvije godine kasnije. Kad ju je gradska služba došla iseliti iz stana kojeg je dobila na korištenje.
Dok su je iznosili prekrivenu plahtom, novi vlasnik i arhitekt su na uskom stubištu nestrpljivo pocupkivali.
Na stolu je ostao list papira s početkom i krajem njene posljednje pjesme
“u gradskoj vrevi
što prozor mi oplakuje
ja sam sama”.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Utočište

Nema se tu bogzna što reći, nije to za priču. Gledati samo naprijed i ne zavirivati više u zrcalo. Ne moram vama ja ništa govoriti, nikome ništa dokazivati. Ne priznajem nikakve dugove!
Starost ne vrijedi baš puno, samo se otpisuje i odustaje.
Gubim zvukove i bliskost, a očekivanja su sve rizičnija. Mijenjam smjer i odlučujem se za sporost, podešavam ton i rasvjetu. Pažljivo biram zadnju rolu, jer skener nema milosti, očitava ograničenja i dotrajalost tijela.
U odbrojavanje ulazi i čišćenje prostora od svoje prisutnosti i težine. Ne želim nikome ostaviti razvrstavanje, odvajanje i preslagivanje fragmenata svoga životopisa. Završit ću to sama, sve ću za sobom počistiti.
Gledam vijesti iz sata u sat, iz programa u program. Odlazim u krevet sa zadnjim vijestima i prognozom vremena. Gledam starije ljude koji se ne žele vratiti, jer nemaju kamo. Po cijenu vlastitoga života, ne vraćaju se svojoj kući. Traže novo utočište, a u očima im pustoš. Suzama ionako više nitko ne vjeruje.
Vijesti ne propuštam, ali zato propustim dan. Klizne mi kroz prste poput pustinjskog pijeska. Odustajem i od današnjeg dana, odustajem od današnje priče.
Uzaludno pogledavam niz ulicu. Nigdje ništa, nema novih zabilješki. Hodam kroz prazne sobe i poželim nekome otvoriti ulazna vrata. Tamno je, iako sat pokazuje podne. Ne vjerujem više satovima.
Poštar na motociklu pred vratima s računima, smetlari odvoze plastiku u velikoj žutoj vreći, nekoliko reklamnih kataloga. To bi bilo sve za danas.
Rastežem žućkasti, beskrvni dan poput žvakaće do večeri.
Kad zatvorim oči, vidim svoj grad iz sjećanja, iako je sjećanje nepouzdano i sve je to možda obmana. Nekoliko nepotrebnih predmeta kupljenih na staroj tržnici još uvijek tvrdoglavo čuva svoj prostor u glavi. Sve je obavijeno maglom i sad mislim da su to ipak one slike koje vidim na televiziji.
Trebala bih ipak, otići tamo i uvjeriti se da taj grad još postoji. Vidjeti opet raskrižje širokih ulica, prazan kiosk na kraju Ivanićgradske, ispranu zelenu fasadu zgrade, iščitati poruke grafita, otvoriti vrata i stati na plavi balkon.
Između zgrada je sužen vidokrug i vide se samo u pukotine zavučeni svijetli komadići neba. Lako bih se tu mogla izgubiti.
Što bi mi se moglo dogoditi ako se i izgubim na križanju Vukovarske i Ivanićgradske ulice? Najčešće se ne dogodi ništa, vratiš se istom stranom nogostupa do tramvajske stanice.
Ako se nekada, na tom malom prostoru i dogodilo nešto, danas mi to malo znači.
Nekoliko dobrih riječi izrečenih prije dvije godine danas ne znači isto. Nekoliko dobrih riječi nije pronašlo pravi put i danas ne vrijede.
Popunjavam praznine nepouzdanim uspomenama. Prazni noćni tramvaji, zidovi ispunjeni odsutnošću, nekoliko taktova pjesme i ogroman mjesec na zelenom nebu. Prazan stolac i sjene na vratima doma. Na stolu hladna šalica kave. Koraci, čekanje, kašnjenje, tramvaji, telefoniranje, mokre cipele.
Hodam polako ukočenih zglobova, gubim ravnotežu, nedostaje mi oslonac. Sve su to meni sada tuđi, nepoznati ljudi. Nema travnjaka, samo nogostup i pretrpana parkirališta, nove oznake na cesti i nervozna svjetla semafora koja me požuruju.
Živjela sam nekada tu, a sada su me samo okrznula kratka pitanja, poput onih koje upućuju zbunjeni turisti. Obična pitanja stranca, koji ne zna koji tramvaj vozi na kolodvor i kako poništiti tramvajsku kartu.
Zabavlja me pomisao da iskočim iz predvidljivih završetaka, preselim se u zeleni „Dom za starije“ i da tu bude moje treće mjesto. Zidovi duge, uske sobe su još uvijek hladni, ali soba ima pogled. Mogla bih oličiti zidove u boju graška, kupiti novi televizor i razmjestiti namještaj u dvadeset kvadrata s kupaonicom. Zelena zgrada svojim brojnim prozorima gleda plave balkone, plave zgrade. Miješaju se mirisi jednog drugog vremena, okus cimeta u nedjeljnim kolačima i malinovca, šarenilo i žamor pod balkonom.
Mogla bih svako jutro s prozora zelene zgrade gledati svoj stari, plavi balkon okupan suncem.
Ispod njega je uvijek bila mekana prašina poput pudera. U prašini i suncu kupaju se vrapci i djeca.
Još samo trebam ruku djevojčice da me polako prevede preko opasnog raskrižja.
U širokoj sam crvenoj suknji i bijelim dokoljenkama, imam osam godina i stalno nešto brojim, korake, telegrafske stupove, kante za smeće, zgrade, stepenice, vrata. Na suknji su makovi pa onda i njih brojim.
Grizem nokte, skakućem na jednoj nozi, provlačim se ispod rukohvata, vrtim se raširenih ruku. S plavog balkona mi dovikuju: ne grizi nokte, pazi kako hodaš, drži se za rukohvat!
Da sam tamo, sigurno bih prepoznala djecu ispod balkona. Možda bi opet došao pripovjedač-lutalica, u crnom prsluku s niskim stolcem u ruci i okupio oko sebe djecu i vrapce.
Prekinuli bi igru, umirili se i pažljivo slušali priču o četiri šarene ptice.
I ja bih na prozoru zelene zgrade čula samo početak bajke. Završetke ne volim. Na kraju bih čula mali grleni smijeh i povike, još, još nam pričaj…
Možda bi baš u tom trenutku na visokim potpeticama prošla crvenokosa balerina i sva bi djeca potrčala na pločnik da je pogledom isprate do tramvaja. Kao nekada.
Za život u zelenoj zgradi treba mi nekoliko popunjenih obrazaca, nekoliko potpisa i nekoliko godina čekanja.Što bih mogla raditi dok čekam to utočište? Popunjavati sekunde sporošću i ne propuštati vijesti. Možda ljudi u međuvremenu pronađu neko bolje utočište.
Prije spavanja uzimam novu tabletu, zatvaram plin, gasim svjetla, oslobađam utičnice. Za svaki slučaj.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Kurir

dočekala me je
odmah po izlasku
iz zgrade
lebdeći u mjestu
nad parkirnim crtovljem

nimalo je nije uznemirilo
moje približavanje

na visini
od pet metara
sada već posve okomito
nada mnom
mahala je krilima
duže od tri minute
pa naglo odletjela
grlica

prema statistici
očekivanog životnog vijeka
imam još dvadeset godina
za dekodiranje
dostavljene mi poruke

nadam se da nije o tebi

Foto: clipartxtras.com