Nikola Šimić Tonin: Kraljevski piton

Imam kraljevskog pitona koji sada ima 2 godine. Prvih godinu dana normalno je (svakih 7-10 dana) jeo odmrznute štakore i odjednom stao. Kroz zimu 2012/13 nije izlazio iz kućice 5 mjeseci, a isto toliko nije ni jeo. Izvukao sam ga van i privremeno uklonio kućicu kako bih ga nahranio. Bacio sam nekoliko štakora prije nego je jednu noć ipak prihvatio i pojeo štakora. Od tada je prošlo više od mjesec dana kako opet ne izlazi iz kućice i ne jede. U međuvremenu sam bacio 5 ili 6 štakora jer nije htio uzeti. Vjerojatno je tako nešto i normalno, a ako nije, molim savjet. Napominjem da nema znakova bolesti poput mlohave kože ili nekih drugih vanjskih znakova, a prije mjesec dana se i presvukao. Očekujući Vaš odgovor, srdačno Vas pozdravljam,

I. iz I.

O: Kraljevski pitoni, kao i sve druge zmije, dok su mladi jedu češće, dakle svakih 7-10 dana kao što je i jela Vaša zmija. Kada narastu hranjenje se reducira, tj. hrani ih se jednom u tri tjedna nekim većim glodavcem, ovisno o veličini same zmije.

Kraljevski pitoni u prirodi se hrane gušterima, manjim zmijama, pticama i malim sisavcima. U prirodi se ne hrane miševima pa se vrlo često događa da miša – koji je često ponuđen kao hrana u zatočeništvu – ne prepoznaju kao hranu. Pogotovo mi je veoma čudno što je Vaša zmija prihvatila mrtve (odleđene) štakore jer one prihvaćaju isključivo živi plijen kojeg same ubiju i tek onda pojedu. Dakle, za u buduće bih preporučila da Vašem ljubimcu nabavljate živi plijen. Također su vrlo nervozni kada ih se ometa za vrijeme pokušaja lova ili u toku jela. Kraljevski pitoni u prirodi mogu duže vremena preživjeti bez hrane pa se čak nalaze podaci koji navode da taj period može biti godinu dana pa čak i dulje.

Što se tiče Vaše zmije, normalno je da nije prihvaćala hranu taj duži period jer kraljevski pitoni poste od listopada do travnja kada dnevna temperatura nebi smjela prelaziti 32°C. Kako su zmije uglavnom vrlo otporne životinje i rijetko obolijevaju najvažnije je održavati higijenu terarija na način da se iz terarija redovito uklanja izmet i presvučena koža te redovito mijenja podloga i osigura dnevno svježa voda. Veoma je dobar znak što se zmija presvukla, to znači da raste i da joj ne manjka hranjivih tvari.

Bez obzira na to što najvjerojatnije znate vrijednosti vlage i temperature potrebne za držanje kraljevskog pitona, ovdje ih navodim: minimalna dimenzija terarija za kraljevske pitone je 120x60x60 cm. Najbolja podloga za terarij je mješavina treseta, cocobricka i chip barka. Idealna visina podloge je 10 cm. U terarij je potrebno postaviti nekoliko grana po kojima se zmija može penjati. Terarij mora imati vlažni i suhi dio. U vlažnom dijelu potrebno je osigurati posudu (bazen) s dnevno svježom vodom koji se prilagođava veličini zmije.

Temperatura suhog dijela, odnosno mjesta za sunčanje treba biti u rasponu od 27°C do 35°C po danu, dok je po noći potrebno osigurati 20°C do 25°C. Temperatura vlažnog dijela mora biti oko 25°C. Temperaturu osiguravamo terarijskim grijačima (kabelski ili pločasti grijač) te lampama s usmjerenim svijetlom koje se postavljaju iznad mjesta predviđenog za sunčanje.

Osim temperature bitan parametar je i vlaga zraka koja se mora održavati u rasponu od 75% do 85%. Vlaga zraka se regulira evaporacijom vode iz bazena kao i prskanjem terarija. Terarij je potrebno prskati (ovlaživati) najmanje svaki drugi dan, odnosno po potrebi u ovisnosti o trenutnoj vlazi zraka u terariju.  Osim reflektorske lampe s usmjerenim svijetlom iznad mjesta za sunčanje terarij treba osvijetliti specijaliziranim fluo cijevima koje emitiraju UVA/UVB dio spektra.

U zatočeništvu, kroz prve tri godine života kraljevski pitoni rastu u prosjeku oko 30 cm godišnje. Spolnu zrelost dosežu između treće i pete godine života. Ženke legu jaja, kojih bude između 4 i 10. U periodu kada ima jaja (oko 3 mj), ženka ih nikada ne ostavlja te za to vrijeme niti ne jede.

Životni vijek im je oko 30 godina

I. iz. I., zaljubljenik u zmije, živio je starinski. Oko njega su bujali blokovi novogradnje. Njegovo biće vedrio je isključivo on: kraljevski piton. Život je okrenuo prema njemu. Doslovno je gutao sve što se odnosilo na tu vrstu zmija. Postavljao pitanja specijaliziranim časopisima, ustanovama… vodio dnevnik. Osjećao se često napadnutim zbog takvog načina života. Branio ga je svom silinom sebe. S vremenom i tu je borbu zavolio, vidio je u njoj neku samo njemu važnu, važnost. Smisao svog života. Često bi započinjao razgovor s kraljevskim pitonom. Pogledom u kraljevskog pitona, nešto bi zasjalo u njemu.

Godina će dana kako spavaju zajedno. Kraljevski se piton često noću, i pred zoru pruža dužinom sebe uz I., mjereći se sa I. iz I. Sve više i više nadrasta ga. Duži se. Već par mjeseci duži je od njega.

I dalje se mjeri.

Mjesec je dana kako se I., nigdje ne pojavljuje. Nema ga u obližnji dućan po zadarski polubijeli kruh. U kiosk po Zadarski list.

Nakon bezuspješnih pokušaja uručenja, u poštanski sandučić poštar mu je ostavio obavijest o mirovini…

Otkad već nije popio makijato i podučio konobara, izazvan njegovim upitom:

– S’ toplim, ili s hladnim mlijekom.

– Makijato je kava s’ hladnim mlijekom.

S policajcem iz kvarta provališe mu u stan, znanci. Nekih prijatelja nije niti imao:

– Po mnogo težak čovjek, govorio je konobar kafića. Sve je moralo biti po njegovom. Ispravljao je svakoga. Planuo na glupost. Kad bi netko rekao da ide na WC. On bi poskakivao od bijesa ničim izazvan:

– Trebaju li ti ljestve?

Sve više stanara okupljalo se ispred Pet nebodera i I., stana u prizemlju.

Kada se napokon s policajcem iz kvarta osmjeliše ući, u spavaćoj sobi, na bračnom krevetu zatekoše golemu, smotanu u klupko zmiju, kraljevskog pitona, koji tako nastalim klupkom zauzeo cijelu površinu kreveta.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Neka bude svjetlo

Markica Marko Perić, Neka bude svjetlo, školski igrokazi za odrasle, OŠ Stanovi, Zadar, 2018.

Igrokaz, vedra igra za djecu u kojoj se na vedar i humorističan način upoznaje poroke i loše strane života. Ukoričeni igrokazi u knjizi Markice Marka Perića: Neka bude svjetlo, školski igrokazi za odrasle, ili kako se bar meni iščitava iz nje: Igrokazi za nemalu djecu i djetinjaste odrasle. U ovu zbirku igrokaza uvukli su se likovi koje će mnogi susreti po školskim hodnicima, u učionicama, pred školom, na igralištima… Ukoričio se život djece. Ukoričile se godine i godine rada u struci, u nastavi. Igrodani. Donos iznutra. Iz škole, iz školskih klupa: pjesnika, književnika, ilustratora, profesora, ravnatelja… uprizoritelja igrokaza.
Putovnica je ovo (knjiga igrokaza) s kojom se ulazi u ovaj danas-svijet, svijet školaraca, ove ovdje i sada mobitel generacije.
Iz svake riječi vidi se jasno kao dan, kako pisac igrokaza, sve te dane dijeli i živi s njima. Mnogi će se prepoznati u njima. Svojevrsno je ovo književno odavanje, igrokazivanje doživljenoga i življenoga.
(Pri)kazivanje je ovo ozbiljnih problema mladih: odavanje porocima, vršnjačko nasilja, povodljivosti, asocijalnosti, manjak samopouzdanja, ovisnosti o mobitelima, društvenim mrežama… otuđenosti. Djeca s posebnim potrebama. Eko teme… Ukradeno djetinjstvo.
S namjerom: provokativni, nedorečeni, za dodatna intelektualna promišljanja – igrokazi, kako sam autor kaže za njih. Čitajući igrokaze uključite maštu i budite praktični.
Neka bude svjetlo; Igrajmo se Zemljom – eko tema; I to će proći nasilje među djecom; Kemija je naša hrana; Technointelligence; Ružan san riđeg Škarpinka, promišljanje života; Buka u mojoj glavi prati dječaka Filipa kojeg posjećuju razni likovi pa i sam Arnold Schwarzenegger, dok je u simboličnoj kutiji s hrpom udžbenika;Valcer srca; igrokaz u jednom činu; Znatiželjna pandora; Big Brother; Tinejdžerski notturno; Stanarska ježijada. 13 izabranih školskih igrokaza i jedan kratki scenarij po kojem je filmska družina OŠ Stanovi snimila film.
Osebujni likovi igrokaza: Crni Kralj, Ministar Mraka, Glas Razuma, Crna vojnička postrojba, Bijela plesna skupina, Kain, Crno Srce, Kaos – ministar napada i rata, Jeza – ministrica rata, Crkavica – ministrica lake zarade i krađe, Crno – Bijeli TV, Terabajt, Gigabajt, Virus zvani Srce, Arny – akcijski junak, Petra Cmok, Karla Kiss, Jajica… nadahnute ilustracije autora i ilustratora knjige, Markice Marka Perića. Što tek reći za lice knjige, rad likovnog pedagoga Borisa Žuže, grafičku obradu Davora Barića!?

Pst! Ova je zemlja bolesna i mračna. Posvuda beton i smeće.
Ovoj zemlji treba svjetlost, mladost i puno sreće!

Autor je prije sveg i nadasve – pjesnik.
Dogodila se izuzetna knjiga. Knjiga igrokaza Markice Marka Perića. Ukoričile su se školske klupe, učionice. Veliki i mali odmori. Progovorili hodnici. Igrališta. Školski vrtovi. Školska dvorišta…
I kako naslov knjige kaže: Neka bude svjetlo! Zasvijetliše riječi iz knjige. Kao krijesnice zasvijetliše slova, svijetle zvijezdama vodiljama.

Foto: Photo by Samantha Gades on Unsplash

Zoran Šolaja: Leptirova logika

“Malo je falilo…” čest način da
se nešto opravda, minimalizuje ili da na dramatizaciji,
skoro slušao u gradskom prevozu
kako je jednom momku “malo falilo…” da prođe tiket,
uveče je “malo falilo…” da izbije tuča u kafiću,
a u ranim jutarnjim časovima “malo je falilo…” da ih…
njih (društvo) uhvati oluja,
pa sve nešto očekujem iz te “malo je falilo…” priče
da se nešto desilo, ono ništa… a onda ugledah leptira
kome će “malo faliti…” da doživi sutra, a opet proživeće
život, leptirova logika življenja uopšte, priznaćete
nije dosadna…

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mračno doba interneta i duh baroka

Popunjavajući tamna mjesta i udubine naših površnih života; pokušavajući pridati smisao danima u nizu. S osjećajem nekakve duboke praznine, tko će priznati svoju vlastitu tugu?
Kao što svi već dugo vremena znaju, internet je mnogo bolje mjesto od realnosti. Imaš prostor vlastite privatnosti, sa svima si, ako to želiš, dobar (s nikim preblizak); prostora za uzmak ima napretek. Dobro jutro želiš, ponekad se veseliš; virtualne poljupce šalješ. Dakle, družiš se dobrano, a još nisi izašao iz kućnog ogrtača. Ponekad si na poslu, pa surfaš; ali koga briga, sjest će plaća. Ponekad, da vrijeme upotpuniš, da se opustiš ili za razbibrigu, čitaš pjesnike. No, nakon nekog vremena ti dosade; naročito ako upotrebljavaju stare forme, ali na način isprazan i dosadan, pa ti život zgade. Zalutali su u prošlosti, i tamo ostali. Navlače na se stara odijela, danas već kazališnog štiha: i Dantea i Šekspira i Ujevića… pa se grade velikim pjesnicima, uz pompe i parade, u sebi likujući nad svojom veličinom. Ne uviđajući tih poetskih formi i ljuštura prazninu; uzdaju se u broj, u točnost metara i zvučnost rime. Ali ta je ljuštura, dok gaze slavnim stazama prošlosti, tek sjena i praznina lišena autentičnosti i vibracija suvremenog života koji je za njih iz raznih razloga, a najviše onih razloga što se tiču protoka vremena, ipak nedosezljiv.
Da ne bi ispalo kako je sve i svi tako sivi i bezlični, treba spomenuti kako naše vrijeme ipak nosi na internetu i neka iznenađenja, neke “dobre” pjesnike. A zašto su dobri pjesnici “dobri”, postavlja se pitanje? Pa vjerojatno postoji više razloga i faktora, no najvažniji je taj da nas uspiju iznenaditi; uspiju donijeti iznenađenje, i koncizni su, pretežno.
Iznenađenje je danas poželjno i prijeko potrebno; makar u obliku hladnog tuša za našu svakodnevnu, izmučenu psihu. Nas je danas potrebno uvijek nekako iznenaditi, šokirati; prenuti nas iz stanja uobičajene plošnosti i ravnodušnosti. A uz nužnost iznenađenja, iskreno, imamo čak i nekakve kriterije i određeno “umjetničko iskustvo” u čitanju poezije. Tako da, definitivno, nismo klijenti koje je lako zadovoljiti. Poezija mora biti kratka; ali ubojito ubodno koncentrirana, i uvijek pomalo zgusnuta; poput one juhe od brašna što se kuha, kuha dok se voda ne pokuha i ispari. Motivi mogu biti crni, tamni, svijetli; kakvi god, bitno da su pomalo zgusnuti u svojoj slikovnoj izražajnosti.
Naše doba i vrijeme sve više podsjeća u duhu svog izričaja na barok; na zgusnutost njegovih tamnih, dubokih premaza u slikarstvu koji iznenada skaču od najdublje tame i sjene do izrazitog svjetla, i na zgusnutost slikovitosti u baroknom pjesništvu: zgusnutost koja ponekad izaziva hedonistički užitak pri čitanju nekih soneta Gongorinih, de Veginih, de Quevedovih, Shakespeareovih; pa čak i Gundulić ima takvih slatkih, tamnih dijelova o prolaznosti … Kada kažemo barok pomislimo (barem ja pomislim) na: Rembrandta (1606 – 1669), El Greca (1541 – 1614), Caravaggia (1571 – 1610), de la Toura (1593 – 1652); na jedrenjake, gusare i kolonije … na postšekspirijanske pjesnike 17. vijeka; na Bacha, Vivaldija, na Haendla i njegovu glazbu za kraljevske vatromete …
Budimo iskreni: stari majstori soneta uspijevali su postići gustoću i zbijenost pjesničkog premaza upotrebom riječi kao slika i boja, kroz to, oni ponajbolji ostvarivali su i vezivali atmosferu na takvom malom, skučenom prostoru jednog soneta. Današnji autori i pjesnici soneta to ne mogu, ma koliko se trudili, i treba priznati: najbolje bi im bilo da odustanu; jer ništa nije gore i praznije od sasvim pravilnog i metrički i rimovano ispravnog, ali beznadno praznog soneta. Mi danas nismo u stanju pisati sonete, iz psihičkih čisto razloga našega vremena. Današnje vrijeme nije pogodno za pisanje soneta. Ono ne ostavlja dovoljno vremena za zgusnutost; dovoljno vremena za tišinu; za kontemplaciju; dovoljno vremena za proučavanje sjena u dvorištu, na balkonu, terasi tijekom ljetnog popodneva.
Pisanje soneta je minuciozan posao, i ukoliko mu se ne pristupi s dovoljno ozbiljnosti i odgovornosti, s dovoljno vremena i uvjeta za koncentraciju i fokusiranje …
Današnji ljudi, pa čak i pjesnici, obično misle kako je bit soneta i ono na što se on svodi – njegova forma; ali ništa nije dalje od istine … Forma soneta je tek njegovo ruho, od metra i rime, u koje ga se odijeva. Pa ukoliko gledamo i prijevode, čak i naših viđenijih prevoditelja soneta, vidimo kako su često zahvaćeni i zaglavili u teoriji metra; pitanje koji i kakav metar je primjereno upotrijebiti u hrvatskoj sonetologiji (da je tako nazovem)? Pa su posuđivali francuski aleksandrinac, metar od 11 slogova, pa dvanaesterac rjeđe (koristio ga je naš Marulić u Juditi, i Mate Maras kod prijevoda Šekspirovih soneta). Međutim, treba uzeti u obzir i duh vremena, i duh pojedinog jezika, a ponajviše duh teksta pojedinog autora.
Moj skroman je zaključak da prevođenje, npr. Šekspirovih soneta jedanaestercem u hrvatski jezik nosi sa sobom niz prisila i nakaradnosti u kojima svoju priliku dobivaju izvještačenosti. Normalan prijevod Šekspirovih soneta koji su, usput rečeno, u engleskom izvorniku sročeni u desetercu, zbog razlike u strukturi dvaju jezika (višesložne riječi kojih hrvatski ima više, dok engleski ima više jedno- i dvosložnih riječi) na hrvatski je moguće opušteno prevoditi tek sa 12 ili 14 slogova; ukoliko želimo zaista dobiti prijevod sadržaja i smisla te duha izvornika, a ne tek nešto otprilike približno, kako bi ga se utrpalo u neku zamišljenu i zadanu formu, poput jedanaesterca.
Šekspirovi soneti u izvorniku djeluju više poput široke rijeke koja mirno i opušteno teče uz fino uravnoteženu i iznijansiranu dinamiku. Prepjevi vrlo često daju jedan sasvim različit doživljaj. Prevođenje, a naročito soneta, je mukotrpan posao, i ne bih više na ovom mjestu govorio o tome.
Zaključit ću jasno: pisanje soneta nije za djecu našeg vremena; previše je u nama nervoze i žudnje da se zadovoljenje postigne odmah, i sa što intenzivnijim doživljajem. Naše vrijeme je buntovno; buni se protiv sebe samog; takvi su i ljudi. Doduše, kao što već ranije napomenuh, današnje doba posjeduje određenih duhovnih sličnosti s baroknim razdobljem; ali one se više očituju u obilježjima poput: zgusnutosti, određene tamnoće, prihvaćanju dekadentnog nemira; u postojanju kao igri koja vodi do hedonističkih naslada (bilo kojeg tipa; čak su i barokni anđečići bili goli i bucmasti, posve nevini u svojem uživanju).
To je sasvim različito od vremena jedne prozračnosti, kada i fizička forma, i red i pravila u pjesmi i u slikarstvu postoje kao dio koji je u službi, i sam svojim tijelom sačinjava nekakav viši, gotovo nadzemaljski ideal.
Živimo u vremenu dekadentne težine svega i svačega, kada su samo određene namjerne pretjeranosti (poput ogoljivanja i pokušaja govorenja izravne istine) u stanju ostaviti dojam i izazvati pažnju. Sve ono što bi nekada, zbog svoje prevelike iskrenosti i otvorenosti, bilo nepoćudno, neprimjereno, na rubu ekscesa i skandala, danas sačinjava glavnu, jezgrenu matricu suvremene umjetnosti.

Foto: www.pexels.com