Suzana Matić: Dok sam birala crvenu rog papriku…

***

Iza mojih leđa se u dućanu stvorio taj mlađi tip
Dok sam birala crvenu rog papriku
Prvo sam čula zvižudkanje
Ono muško zviždukanje, onako jezikom kroz zube
Ne kao ono bauštelsko dok zviždiš za projektanticom
Koja ti je k tome nadzorni organ
Ili bilo kojom nepoznatom ženom
Kao da dozivaš svog psa kojeg baš i ne voliš
Nego neko vedro zviždukanje
Samodostatno i nikom nego sebi
A opet nekako toplo
Bio je to neki Dylan, ne znam sada koji, ali znam da je bio Dylan
I eto, postoje topli muški glasovi
Ali kunem se da postoje i topla muška zviždukanja
Pa sam se kao i svaka žena koja drži do sebe i svog dostojanstva
Momentalno okrenula
Za tom toplinom koja je prostrujala
U jednom pretjerano klimatiziranom supermarketu
A onda sam vidjela prelijepo lice dosta mlađeg muškarca
Ono, objektivno prezgodan lik
Računam, dva dana stara brada
Računam, oko trideset i pet godina stare smeđe oči
I eto, nije bilo druge, srele su se s mojima, te oči
Pa se sad još kunem i da postoji i prijateljski “eye contact”
I kad je stao tik uz mene pred kašetom paprike
Taj mladi muškarac nije nimalo ugrozio moj teritorij
Na odjelu „Voće i povrće“, koji zapravo čitav svojatam
A onda je stao sam birati svoje primjerke
Jednom rukom
Jedinom rukom
Dok je birao paprike, lijevi se rukav njegove T-shirt majice
Klatio prazan
Ja nisam posustala u svom poslu
Ali svejedno nisam mogla ne vidjeti kako sve pomalo žonglerski
Ubacuje u vrećicu koju je rastvorio na susjednim krastavcima
A onda je s njom otplesao do vage
(Taj Dylan je čudo, iako ne znam koji je)
I nakon što je tamo obavio obavezne likove
U nekoj samo svojoj, elegantnoj i slobodnoj koreografiji
Gipko je nastavio dalje
Gurajući kolica prema mliječnim proizvodima

Stajala sam neko vrijeme s paprikom u ruci
Gledajući u njegova prelijepa leđa
I ta me jako nesimetrična silueta
Najednom i zaboljela i posve ispunila
Sve do rubova mojih manjkavih kontura
Ne znam, čudno je, ali takvu
Suočenu licem u leđa
S potpunim skladom jednog čovjeka: sa sobom
Sa svijetom
Pa i sa mnom, skroz neusklađenom
Prožeo me osjećaj neke iznimne ljepote
Čiji je nositelj bio on
Za kojeg sam znala da ih takvih nema puno
I za kojeg sam znala da su svuda oko nas

Da budem iskrena, u tom mi trenu
Uopće nije palo na pamet
Da sve te crvene paprike kraj kojih stojim
Ogromna hrpa njih, na sniženju
Jako podsjećaju na klijetke i pretklijetke
To je metafora koju tek sada ubacujem
U odjel pjesme koju svojatam
Jer kao jedini nadzorni organ
Smijem u nju ubaciti i onaj jeftini meni uglavnom bez nadzora
Jednako tako nije mi na pod ispala ona paprika
Koju sam držala u ruci
Jer sam, kao, bila potresena
Ali kunem se
Čula sam samu sebe kako mi je iz usta ispalo jedno tiho
„Volim te“

Onda sam ih brzo prekrila lijevom rukom

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Akceleracija misli

Elementi prosudbe
dovoljni za osudu,
odvajanje od svijeta kojeg poznajemo.
Tako jednostavni,
a samo su riječi
koje njima ne znače ništa.
I sve gotovo je.

Život čini se,
samo čini se životom
koji želimo imati.

Čemu sve ovo?
Pitamo se
kad život čini,
kad život čini se
i oduvijek je,
samo još jedan otkucaj srca
koje kao vrata su čelična
iza kojih prostranstvo tako veliko je
i čisto i slobodno je govoriti,
vikati…
Pustite nas!
Pustite živjeti!

Foto: www.pexels.com

Davor Mandić: Crtica o jednoj Vavinoj knjizi

Kaže Vava na kraju prvog odlomka prve priče, one o davnom slijetanju Amerikanaca na Mjesec, iz knjige „Canzoni d’una volta“ (Studio TiM, Rijeka, 2017.): „Svi padnu na foru jer sam uvjerljiv u entuzijazmu“. Istina, i skoro 50 godina kasnije, Vava je uvjerljiv u svom entuzijazmu, pa ovu knjigu čitamo i kao bildungsroman i kao crtice iz života i kao pseudoautobiografsku prozu. A što tek reći u vezi s paralelizmima koji nam se otvaraju svakim novim čitanjem knjige? Tako, dok sam je prije nešto vremena konzumirao kao beta čitač, oduševljen lepršavim, komunikativnim Vavinim publicističkim stilom, nisam ni sanjao da će ovaj Čovjek na Mjesecu, Major Tom i tko sve ne, uspostavljati i posebne odnose s Muskovom orbitirajućom Teslom i Space Oddityjem. Ali što drugo da rade ljudi stasali na Davidu Bowieju, nego da dijele svoje pobratimstvo lica u svemiru, pa koliko god posve različitih apetita i ambicija.
Prije nego što se posvetim onome što možete naći u ovoj knjizi, podsjetio bih na to tko je i što je Vava. Osim što je frend, on je prava, dobra rokerska duša Rijeke. Ono što nazivamo riječkim zvukom dobrim je dijelom njegova zasluga, a o njegovim zaslugama za pokretanje mrtve riječke literarne scene uvijek i snažno i opetovano valja govoriti. Nemojte me krivo shvatiti, nije da prije Vave i Ri lita nije postojalo pisaca, pa pobogu od starije garde Stojevića, Drndić, Kraljića, preko nešto mlađih Jahića, Prtenjače, Žmirića… i izvan Ri lita pisalo se dobro i plodno, no nije postojala scena. Pojavom Ri lita, pojavila se i scena; taj planet Ri lit ima neku orbitu i privlači kao Mjesec američku ekspediciju one mlađe, književnike-aspirante, kojima je čast naći se u njegovu okrilju.
No tu smo zbog Vavinog pisanja, koje on uporno, a posve neopravdano, stavlja negdje u zapećak svojih kreativnih pregnuća. Zašto to radi? Pa jer može, jer ima svoje ventile u glazbi, dok pisanje doživljava kao nešto neopterećujuće, što je tu bez neke ambicije ili grča. I taj dio je dobar, jer onda mogu nastati i ovakve, opuštene knjige.
Naime kada piše tzv. čistu prozu, ponekad iz ipak mikronomske literarne ambicije, znade mu se omaknuti kakav pretjerano literarni izraz, diskurs koji odudara od onoga našeg Vave kojeg pozanjemo. Ja sam posebno osjetljiv na to i uvijek ga upozorim da mu to ne treba, da se ne mora skrivati iza literarizacije teksta, namjernog oneobičavanja diskursa ne bi li on dobio na dubini, jer ga to može odmaknuti od prirodnosti i lakoće pripovijedanja za koju znamo da je posjeduje. I što je upravo dokazao ovom knjigom.
No da ne budemo nepošteni prema njegovoj biografiji, valja osim zbirke priča „Odstranjivač ljubavi“ i romana „Srce od gume“ spomenuti i začudnu i prerano, a potpuno nezazluženo zaboravljenu „Lanternu iskopanog oka“, diskografsko-literarni projekt kakav se na ovim prostorima nije rodio. Podsjetite se tog projekta, stavite tu ploču u tatin gramofon i pročitajte priču o pustolovinama jednog posebnog lika.
Ovdje pak, u ovom „kanconjeru“, ima 30 priča, od kojih je 26 autobiografskih proznih zapisa, na tragu popularnih i potentnih (pseudo)autobiografskih proza u posljednje vrijeme, te četiri punokrvne kratke priče.
Čitatelj će tako osim o američkom osvajanju Mjeseca i jednom dječačkom čitanju tog osvajanja, u nekoj dalekoj Rijeci, čitati i o koncertu Ikea i Tine Turner u Rijeci (kako se to sad čini daleko s obzirom na to da je zadnja zvijezda u ovim krajevima bio Thompson), zatim o pobjedi NK Rijeke nad Trepčom 1978. na Marakani (kako se sad to čini daleko, s obzirom na to da ne može pobijediti ni Cibaliju), zatim o termitima, lauferima, en faceovima, Palachu, koncertima, putovanjima… svemu onom što čini odrastanje jednog posebnog rokera i budućeg pisca, što god on o tome mislio, u gradu na Rječini.
Ali čovjek ne može stati čitati, a onda i željeti, kad jednom zaroni u ovaj tekst: vjerujem, naime, da će svi imati svojih želja u smjeru onoga o čemu bi htjeli da Vava piše, pa predlažem da otvorimo grupu i zaspemo Vavu svojim zahtjevima, tako da nam jednom napiše i „Canzone d’una volta. Due“. Ja ću krenuti sa svojim željama. Koliko god mi je super što sam saznao da Vava zavodi žene po čekaonicama kod doktora (priča „Volim ponedjeljak“) u suigri nesigurnosti i iznenadne provale hrabrosti, problem je što je riječ o nekoj Jasmini. Što me briga za Jasminu; gdje je tu Iva?. Da bi riječ… Pa onda „Oči su ti ocean“, aloo! I znam da ju je objašnjavao Žmiriću u njegovoj knjizi, ali koga briga za to, to je Vavina priča za koju mi želimo da bude i naša.. Pa onda Richardsova trzalica s koncerta Stonesa u Zeltwegu, šta je s njom? Dala bi se ona i fikcionalizirati, siguran sam, u nekoj priči u kojoj Richards izranja iz neke urne na polici, kao Genie from the bottle, itd.
No vratimo se ipak onome što u knjizi jest. Evo npr. zadnja priča tog prvog, (pseudo)autobiografskog dijela, gotovo je dajdžestirana verzija knjige, dnevnik „Vremenski putnik“, koji lijepo pokazuje moc fikcijsko-fakcijske igre koju Vava tako vješto plete cijelo vrijeme. Naravno, ova knjiga nije knjiga memoara u kojima će čitatelj naći baš sve pojedinosti iz Vavina zanimljivog života, ali dobit će okuse i mirise jednog vremena i jednog grada, koji u Vavinu promišljanju prekrasno balansiraju izmedju lokal-patriotizma i čistog kozmopolitizma.
Ja sam uvijek malo ljubomoran na one koji vole svoj grad, svoje tlo i krv, jer ja to nemam, a vidim da im pričinja neko zadovoljstvo, identitetsku kotu. Naravno, vrlo često, pa i prečesto, ta je kota obojena hejtom prema Drugome i drugačijem, zato valjda to i nemam, ali ima onih, na koje se dakle može biti ljubomoran, koji tu svoju ljubav ne nose kao križ kojim lupaju drugima po čelu, nego tek kao polaznu točku promišljanja sebe u svijetu. A Vava je taj tip, on kreće od Rijeke, ali na njoj ni izdaleka ne završava, okrenut svijetu, svijetu glazbe, knjige, filma, televizije.
I tu nam svima može biti putokaz.

Foto: V.B.Z.

Florian Hajdu: Avaj zemlji

Ovoj zemlji ptice ne pevaju
vilin konjić ne pravi salto na žici
iz krupnih očiju retrovizor budućnosti
napaja bezmude
jalovim semenom praznoglavaca.

Šizofreno sunce sa zapada
izlazi badava
tražeći kičmu beskičmenjaka,
zagreva iz ada bezlične guzice
oštri
mekša
jezike
senkrupskih dupelizača.

Falus se sa kamenom tuca
nostalgično
bespermatozoidno
futuristički
praveći prošlost od budućnosti.

Crne godine
bez pastorala
uz pomoć ameba
od dana
gluve noći prave.

Foto: www.pexels.com