Zoran Šolaja: Zašto nikada nisam gostovao u “Nedeljom u 2”

Nisam imao odgovarajuću kravatu,
ni odelo,
ne daju u šorcu,
a lak sam na priču,
neobaveznu,
šeretsku,
politika me čini starijim,
i diže mi pritisak,
skida osmeh,
a emisija je odlična,
vodi moj prijatelj iz osnovne,
redak sam ko ga se seća sa kosom,
vispren je dečkić bio,
i odelo mu super stoji,
mada ga kravata čini preozbiljnim,
i da vidiš on ih i ima i zna da ih
uklopi, i politika mu ide u priči,
zato nisam gostovao,
nije me zvao,
mada da zna kako mi odelo stoji
zvao bi me odmah,
da menjamo kravate,
kad smo već tu.

Foto: www.pexels.com

‎Dragan Gligora‎: Hvala bogu na riječima

Hvala bogu na riječima. S njima možeš gotovo sve. Popeti se na krov i otuda promatrati užurbano mnoštvo ljudi. Gledati vedro nebo iz kojeg pada kiša, pozdravljati sunce kao starog prijatelja, iako znaš da je tamo gore sami gorući pakao, i da svemirske praznine nisu nimalo ugodno boravište. Daleko je to od kauča i dnevnog boravka, ili ispijanja kave sa starim društvom na terasi poznatog kafića. Riječi su tako lagane da s njima trčiš sve one lude maratone od sto kilometara i plivaš sa morskim psima. Spavaš sa mladim zgodnim ljepoticama i na kraju dana se gorko razočaraš. Jer ništa od toga nije istina. Ali ipak ti ostanu riječi, ili kakve lijepe slike, misli koje možeš pretočiti u stihove i napisati pjesmu. Koju nitko neće pročitati, osim možda osam, od tvojih tristo fejsbuk frendova. Ali zato imaš onaj veliki televizor kao još jednu lijepu obmanu. Nakon filmova i utakmica, noću, prije sna prevrćeš po životu i stvaraš od njega krasan roman s hepiendom. U ratu si jurišao bez straha, sudjelovao u svim važnim akcijama, ti si junak desetljeća. Budiš se u pet i pripaljuješ cigaretu, stavljaš kavu. I opet te vode riječi. Imaš lijep pogled na cijeli kvart i gledaš kako se budi još jedan tmuran dan, ali u njemu ima neke tužne ljepote. Pale se prva svjetla, to znači da se život pojavljuje iz svakog kuta vremena, iza svakog pogleda, i znaš po cvrkutu da su ptice preživjele još jednu od tisuću noći i da sve može početi iznova. Danas je petak, još jedna lijepa spoznaja. Petak je posvećen dan, jer iza njega slijedi subota. Vidiš kako i sada u zrelim godinama otkrivaš neke nove stvari. Ono što se događa sada možda i nije tako nego ono što će doći, ili što je bilo, a ti sasvim mirno i ugodno piješ prvu kavu. Miriše cijeli stan, a ti putuješ, naravno s riječima, u mislima, nekim praznim, ali sasvim ugodnim vagonom na kraj svijeta. Tamo te čeka tko zna kakav doživljaj, i neka lijepa žena, možda ista ova, samo nešto mlađa i ljepša. Svijet se zaokružio, prekrili su ga oblaci, evo i prve lagane kiše. Divota, jer ti si već negdje u Italiji i tamo te dočekuju dva konobara za stolom koji samo tebe čeka. Bonaca je ko ulje i petak je. A to znači da je sutra subota i da je vrijeme za još jedno druženje sa samim sobom.

Foto: www.pexels.com

Branislav Banković: Moja Venecija – Jedro

Zašto mi srce uvek jače zalupa kad ugledam jedro kako promiče i u pozadini četvrtasti toranj. Na vodi sam uvek oprezniji nego na suvom. Najlakše se potone u luci. Ta izoštrenost pažnje jeste dokaz da moji preci potiču sa mora. Čim zgazim nogom na rivu Schiavoni osećam se kao da sam zakoračio u svoj autoportret ispunjen vedrim nebom i plavim morem. Nalazimo se kod spomenika i ja joj recitujem stihove Mike Antića „ zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi i moje žene i postelje u kojima su snovi zanat…“ Ona mi uzvraća svetlucanjem njenih 32 bisera koje se nastavlja u rasuto srebro rđavog osvetljenja koje brodići prenose laganom kretnjom kroz noć.
– Postala sam ono što oko želi videti.
– Nisi ti kriva što su ljudi zamenili snove za stvarnost.
– Još i gore, samu stvarnost zamenili su predstavom o njoj.
– Ako me želiš opisati učini to kao da sam ti potpuno nepoznata, kao da me srećeš prvi put. Dokaži svoju nevinost.
Ljubi me u obraz kao da mi nagoveštava, ne možeš me posedovati ja sam u braku više nego ti. Osećam se kao Minotaur zarobljen u svom lavirintu. Niko ne može posedovati ni ulicu niti grad, a kamoli ženu. (Ima li smisla ljutiti se zbog novog odela umazanog sarmom?)
Vadim olovku i pišem: Večnost počinje na kamenom mostu, u prvom poljubcu ispod ulične svetiljke, kod spomenika Vitorio Emanuel-u jedne letnje večeri. Tačka. Dve siluete na tamnoj pozadini crkvenih kupola lome oba kraja beskonačnosti. Iznad krovova se uzdiže zajednički dah nalik zlatnoj svetlosti. Njeno ime, Serena!

Milan Zagorac: Riječi

Priča je temeljna stvar, oko nje se sve, ali baš sve postavlja, multiplicira, mijenja, oblikuje. Većina toga nije svjesna, ali to je ona ista stvar kao što, primjerice, nismo svjesni svoga glasa pa bivamo samima sebi neobični, čak pomalo i neugodno iznenađeni kad se po prvi put čujemo. Kao što nismo svjesni niti svojeg stvarnog izgleda ili kakav dojam ostavljamo na druge. Dakle, nešto što smo mi sami, ne spoznajemo, nismo u stanju vidjeti – treba nam posrednik, nešto što nam doznačuje nas same nama samima.
Tako ne spoznajemo ni našu temeljnu narav, osim putem priče. U tom je slučaju priča upravo taj temeljni narativ svijeta. Ona je, u svojoj krajnjoj biti, otvor u našu svijest, u ono što sami sebi i drugima predstavljamo. Nema bitnije ni važnije stvari od riječi, jer se sav naš život sastoji ponajprije od njih, tek onda slijedi sve ostalo. Mislimo u pričama, djelujemo u pričama. Riječi su izraz naše naravi, riječi oblikuju naše svijesti, riječima volimo, mrzimo, lažemo, manipuliramo, riječima kao gradivnim elementima svijesti, pažljivo konstruiramo svoj svijet, a da gotovo nismo ni svjesni njihove težine. Stari su narodi bili svjesni te specifične težine riječi, štoviše, neke su jezike smatrali svetima, dostojnim komunikacije s numinoznim, dakle, Bogom, druge su smatrali vulgarnim. Ipak, riječi su uvijek bile posebno važne: od njihovog zvuka, skrivenih i manje skrivenih značenja, sadržaja kojima može dozvati dobre ili loše sile, do samoga grafičkog oblika, kod riječi je sve bitno i sve podložno novim i uvijek novim interpretacijama jer je priča ono što potiče nova i nova značenja. Priča se mijenja tijekom vremena, dobiva nove interpretacije, ponovno ponire, pada, uzdiže se, preoblikuje do neprepoznatljivosti i izvire opet negdje gdje se najmanje nadamo. Ona prenosi naša nadanja, želje, brige, strahove, frustracije, razgolićuje naše tajne. Ukratko, priča je temeljna narav svijeta, izvire u samome pupku naše prirode i završava u neodređenosti, negdje gdje nismo dospjeli, moguće da i nećemo, no kamo stalno težimo u svojoj potrebi. Priča je, dakle, iskaz samoga nemira. Sve suprotno od toga značilo bi da nismo ni živi.

Patrik Weiss: Über alles in der Welt

ujutro ću pojesti
mnogo raznoga voća
onako poluzrelog
kakvo već dolazi
s voćnjaga našeg zavičaja

u zadnje vrijeme
iskreno više vjerujem kinezima
nego našem otužnom narodu;
oni su barem iskreniji
u svojem škiljenju prema drugima

a kada slistim i zadnju tvrdu krušku
protegnuti ću korak
popraćen zvucima ptica
sve do filozofskog
pa ravno liftom na drugi kat
na predavanje o postmarksizmu
slušati ću o patnjama Nas
o nepoštenom društvu
u postideološko doba
o izrabljivanju

slušati ću sve te slatke riječi
iz ustiju profesora
usitinu nepravedno tretiranog
od strane sistema po kojem sere
sve dok nezrelo voće
od sve te silne bujice slatkih riječi
ne fermentira u mojoj utrobi
pa onda onako lagano opijen
umjesto da mirno podignem ruku
i odgovorim na pitanje
o radnoj teoriji vrijednosti
ustanem i glasno viknem
– ispričavam se profesore
što malo znam
o mučnom i otuđenom životu;
ja sam samo nesretan!