u mraku
mrak
u svjetlu
luk
u srcu
znak
u duši
zvuk
u imenu
zrak
u vremenu
huk
u vjetru
muk
Foto: www.pexels.com
u mraku
mrak
u svjetlu
luk
u srcu
znak
u duši
zvuk
u imenu
zrak
u vremenu
huk
u vjetru
muk
Foto: www.pexels.com
Predugo sam težila tome da me vole.
trudila se,
davala sve od sebe,
mučila se.
Sada…
jedva čekam da me ne vole.
Znači da sam bila ja.
Autentična.
Znači da neki dio sebe novi sam pokazala.
Onaj ne tako atraktivan i lijep,
ne tako uglađen i fin, upakiran.
Onaj ne tako pametan i sveznajući.
Vježbam se da me ne vole.
Dosta su me voljeli za ono što nisam.
Foto: www.pexels.com
Bliješti
bjelina
nad valom
jutra
u dubinama
kažu, sni
potonuli
grad.
Sunce
naranča
u vrtu
hesperida.
Foto: www.pexels.com
Sjećanje sam,
titraj,
vjetar,
kaplja znoja na prsima pred san.
Ili pred zoru.
Utjeha sam,
sklonište,
bijeg,
trag u kamenu.
Ili u snijegu.
Za crne dane mjesečina,
bijela žena što ti se daje
u sivim sutonima s mirisom krijesova.
Ona što te svijetom nosi zalivena šutnjom.
Koju osjetiš u mirisu krijesova.
Koja uvijek nađe način da te otjera od sebe,
a grlila bi te i samo ovom jednom rukom.
Drugu sam za nas još na početku pjesme stavila u vatru.
Foto: www.pexels.com
zaprašio se grad
neplanirano pospremaš
po srcu
kako bi me mogla
ponijeti sa sobom
ne stanem ti
u putnu torbu
Foto: www.pexels.com
Reka sede boje sudarala je površinske talase,
poput trajnih lokni frizerke Margit na kosi baba Gizike
kada na pijaci,
kod rukometnog igrališta
na kome u zortu poneko izvadi i piša iza velikog akaca,
odlazi od tezge do tezge,
probajući kövidinku na kraju ne kupi,
onu kraću nogu još kraćom pravi,
pantomimično šepa,
sažaljivo gleda,
glavu trese kao Šturm pastuv kada u kasu njišti
osetivši miris Lacikine kobile Virág
koja vuče puna kola šećerne repe iz Banata
iz nužde vazduh ispod repa pušta na šta Lacika alergično kija,
Laza mu kajase popusti
da pokaže popu Stavri
kako ispod sapa mišićni talambas klateći se ritmično
tvrdozvučno udara u stomak i zvuči slično Cheyenne Idijanskom bubnju
kada peva Yane Heja Hee poziv na ratničku igru
na šta se popa gledajući ispod oka
nekoliko puta krsti u sebi šatro molitvu imitira
čuvši zvon pravoslavne crkve
koji na večernje poziva,
na kome je guzata skelarka Ildika mirno sedela
na ribarskoj šamlici,
koju je dobila za čerdeseti rodjendanski poklon
od ribara Kapetana Pere,
gledala kako reka mirno plovi skelu
samo s njom od banatske prema bačkoj strani…
Foto: www.pexels.com
Ona sam
koja sam
kada ponoć
zašuška
svojim haljama.
Ono sam
što sam
kada sam sama i
razgovaram sa zrcalom u sebi.
Tada oslobođena svih pitanja,
svih očekivanja i nadanja,
pružam sebe na dlanu istini.
Tada slobodno priznajem
svoju ranjivost,
svoju nesavršenost.
Tada se misli slobodno rasplamsaju,
poput plama svijeće,
slobodno gore i streme u visine.
Ona sam
koja sam u zagrljaju tišine,
u zagrljaju praznine,
u naslonjaču samoće,
kada zašuškaju haljine ponoći.
Foto: www.pexels.com