Milica Lesjak: U prolazu

– Ooo, pa gdje si, tako te dugo nisam vidjela draga? Nigdje te nema, putuješ li šta? Idemo na kavu!
– Baš šteta što si propustila Kubu. Trebalo ju je vidjeti za života Kastra, sad više nikad neće biti ista.
– Nema te ni u hotelu. Znaš, nije više onako kako je bilo dok smo se družili i nadmetali u plesu.
– I ja ponekad poželim malo više toplinu doma – ovako stalna poslovna putovanja, sastanci, ručkovi sa partnerima, seminari. Šta mogu, treba sačuvati ovo što imamo. Svi samo misle da je nama lako.
– Baš ti se divim kako si mirno prihvatila taj prijevremeni odlazak. Drugi baš i nisu, pa smo nažalost morali primijeniti i neke druge mjere. Gledam te kako si staložena, spokojna, možda smo ti i uslugu napravili, bar si imala vremena malo uživati u životu. A moralo se. Sad nas je puno manje, sve se napravi, a ušteda za firmu je velika. Istina, rade duže, morali su zaboraviti socijalističke tri osmice.
– Vjerojatno si čula da smo kupili Bosnarov ljetnikovac na “bregima”, ali smo jako puno uložili da bi izgledao onako kako smo željeli, a i obnova je malo dulje potrajala. Znaš, lakše je bilo nabaviti dizajniranu keramiku, nego pronaći dobre majstore. A svi samo kukaju. Neradnika koliko hoćeš.
– Da, da imamo i nešto na moru, ali nam je malo predaleko za vikende, dosta su objekti neiskorišteni, s obzirom da puno radimo i putujemo.
– Čula si za pljačku kod Trojakovih? Ostali su bez sve zlatnine. Sad još ne mogu dokazati količinu i vrijednost ukradenog.
Mi smo zato napravili katalog. Sve je unutra, numerirano. Navedeni potrebni podaci i tako smo se osigurali. Ne da se hvalim, ali imamo veliku vrijednost u zlatu.
– Uh, kako ovo nisam ostavila doma. Molim te pogledaj ove fotografije iz Kine, dok ja ne odem pozdraviti Sonju, tamo je za drugim stolom.
Dugo je nije bilo. Dame, s pečatom “dizajna” na sebi, veselo su cvrkutale. Dozvala je konobara, platila obadvije kave i lagano se udaljila.

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Kad dan u meni bude umirao

Izgleda, jednom,
otići ću,
kao da nikad nisam bio.
Po prirodnim zakonima
trunuće u zamandaljenom sanduku
zemni ostaci moji –
mada bi bolje bilo
da me odnesu međ grane hrasta
pa da bar ptice neku vajdu vide
od tela koje sam negovao.

Zaludu zaklone pravi
sitničava duša moja
u pregrade novčanika presavijena –
list na vetru
let promeniti neće,
i možda u beznačaju zaboraviću
lepotu kolena njenih
u izrezu suknje plave,
i blagotvorno veselje
iza treće rakije.

Od umiranja je teže
na ovaj svet doći –
em ako te živog
na kolac ne nabijaju,
i ne deru i ne sole
da bi te na tijoj vatri pekli,
što beše sudbina ajduka Novaka,
jednom, u Transilvaniji; –
seti se bede, prljavština, smrada, nepravdi,
gladi, rata, boleščina,
svih nemoći i zabluda,
eda se ne bi,
maloumno sopćući,
za poslednji srkut života borio,
i smrt što će doći
čekaj radoznao.

Foto: www.pexels.com

Bojan Tasić: Moja tajna

Hteo bih znati:
Ko je dama u belom
Što se osmehne smelo
Uvek kad pomislim na tebe?
Hteo bih čuti reči
Sve te tajne koje mi šapuće tiho
Tako tiho da ne razumem ni jednu
Tek, nešto mi odagna stud
Tek, samo osetim neku toplinu
Tako poznatu mi odnekud.

Davno su reči utihle
Davno su suze presahle
Ostale su samo lepe šetnje, tumaranja
Neke poznate ulice
Neki poznate pesme
Neka poznata mesta
I čekanje da odnekud počne sve
Da počne ispočetka.

Sok lubenice koji curi niz prste
To je samo tren
I miris dunje na ormaru
Iz sećanja, iz mladosti, je samo tren
I jedan čovek
I jedna žena na javi
I njeno lice naspram njegovog je samo tren
Sve je samo tren
Sve osim ljubavi

A ti…?
Hoćeš li ostati moja tajna
Samo moja, večita tajna
Koju ću povremeno praviti od blata
I pepela
I dodira iz sećanja, iz mladosti?
Hoćeš li mi zauvek šaputati tiho
I grejati me toplinom, iz mladosti?
Hoćeš li…?

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Ritam Ispovijesti

Ja volim noć i tišinu i da ta noć dugo traje. U noj su svi odreda pozaspali i pustili me konačno na miru. Što će reći da imam problema sa svijetom oko sebe. Ali, nije u tome glavni problem. Njega zapravo i nema, ili ga ima, svejedno. Njega tek treba otkriti, a teško da smo s ovim nagomilanim teorijama i blizu nekakvog suvislog rješenja. Nego, htio sam reći kako i proza ima svoj neponovljivi ritam, tu sporost, ili tečnost, dinamičnost ili mirnoću, kako se već uzme, i u tom ritmu krije se pola stvari. Nedorečenih i nesuvislih, ali sve one na kraju podliježu konvencijama. Vidite, kako se u tumačenju svijeta brzo upada u zamke, zato se treba ograničiti na grad, ulicu, obitelj i konačno glavnog junaka. I par sporednih, dakako. A ti junaci postoje još samo u filmovima i stripovima. Dakle, govorimo o antijunaku, običnom čovjeku koji upada u nevolje. Ili mu sve ide od ruke, pa onda ga spopadnu teške brige i pokaže se da je sve to bila laž. Što je bila laž? Pa sve to što se događalo s njim, kao vanjski sjaj, novac, žene, jahte i društveni ugled. Ali, opet se vraćam na konvencije, jer moj je stan donekle čist, ima struju i vodu. Teško bih se bez toga snašao, kao i bez kreveta, tuširanja i brijanja. I ne ometam susjede, i ne poznajem one iz susjednog ulaza, iako svi ostali znaju sve o njima. I mene to zanima, tko se s kim oženio, imao aferu, tko je otišao u Irsku, a tko u Njemačku, tko je poludio, a tko umro.
Ja uglavnom tjeram po svom, a upravo je to ono strašno i neizbježno. Jer toga nema, i zato glumatam da sam netko drugi. Nekad i treći. To tako traje već dvadeset godina i mijenja se od vremena do vremena. Jednom sam tako sit svega toga odlučio pobjeći, ali, nisam stigao daleko. Našli su me negdje oko ponoći, i opet sam se morao pretvarati da mi se pokvario auto, i da mi se potrošila baterija na mobitelu. Uglavnom, od svega je ispala teška gnjavaža.
I tako s vremena na vrijeme dođe do trzavica. Do ovrha, nestašica, nedoumica, nepoznanica. i onda se počnu otvarati vrata čudima, u tim tjeskobnim situacijama, što bi vam potvrdio svaki egzistencijalist, ako još ima živih… dobro, recimo da bi to sada bio neoegzistencijalist. Ispovijest nije poželjna roba. Da, ako se radi o poznatim facama, ali sasvim obična ispovijest vrluda od nemila do nedraga, ponavlja se brate, davi, i recimo to otvoreno – dosadna je. Svi imamo svoje brige, svatko nosi svoj križ, život je težak i ostale fraze dojadile su i bogu i vragu, komu su već uperene. I puste molitve, zakletve, obećanja, obraćenja, sve to zastaje kada se zatvore kućna vrata i kada više nema izlaza. Vrata su privid. Nije ih teško otvoriti ni razbiti, a i ne možete se svakoga dana praviti da vas nema kod kuće. Doduše, sad su pri ruci i ta moderna tehnološka čuda… dostupnost je posvemašnja. I ono što je najvažnije: nema više bijega. Bijeg je čisti arhaizam. Stvar prošlosti. Samo probajte pobjeći! Sve dostupne službe naći će vas živa ili, nedajbože, mrtva. O tome će novinari napisati krasnu reportažu, a vi ćete biti žrtva vlastite ludosti. A kakva bi to ispovijest bila bez bijega.
Kažem, važan je ritam i, naravno, ideja vodilja. A to je tek glavni problem, Iza svih ideja stoji važna i snažna misao, koja vodi do uspjeha, bilokakvog. A o tome bi tek trebalo reći koju…
Ovo je bio samo prolog, a prava ispovijest slijedi nakon otkrića onih bitnih stvari, koje će do tada postati nebitne. Nije važno, glavno da se nešto događa, da kruži. Od nemila do nedraga. O ritmu smo i govorili. S njim se nikad nemojte šaliti.

Foto: www.pexels.com