Ja volim noć i tišinu i da ta noć dugo traje. U noj su svi odreda pozaspali i pustili me konačno na miru. Što će reći da imam problema sa svijetom oko sebe. Ali, nije u tome glavni problem. Njega zapravo i nema, ili ga ima, svejedno. Njega tek treba otkriti, a teško da smo s ovim nagomilanim teorijama i blizu nekakvog suvislog rješenja. Nego, htio sam reći kako i proza ima svoj neponovljivi ritam, tu sporost, ili tečnost, dinamičnost ili mirnoću, kako se već uzme, i u tom ritmu krije se pola stvari. Nedorečenih i nesuvislih, ali sve one na kraju podliježu konvencijama. Vidite, kako se u tumačenju svijeta brzo upada u zamke, zato se treba ograničiti na grad, ulicu, obitelj i konačno glavnog junaka. I par sporednih, dakako. A ti junaci postoje još samo u filmovima i stripovima. Dakle, govorimo o antijunaku, običnom čovjeku koji upada u nevolje. Ili mu sve ide od ruke, pa onda ga spopadnu teške brige i pokaže se da je sve to bila laž. Što je bila laž? Pa sve to što se događalo s njim, kao vanjski sjaj, novac, žene, jahte i društveni ugled. Ali, opet se vraćam na konvencije, jer moj je stan donekle čist, ima struju i vodu. Teško bih se bez toga snašao, kao i bez kreveta, tuširanja i brijanja. I ne ometam susjede, i ne poznajem one iz susjednog ulaza, iako svi ostali znaju sve o njima. I mene to zanima, tko se s kim oženio, imao aferu, tko je otišao u Irsku, a tko u Njemačku, tko je poludio, a tko umro.
Ja uglavnom tjeram po svom, a upravo je to ono strašno i neizbježno. Jer toga nema, i zato glumatam da sam netko drugi. Nekad i treći. To tako traje već dvadeset godina i mijenja se od vremena do vremena. Jednom sam tako sit svega toga odlučio pobjeći, ali, nisam stigao daleko. Našli su me negdje oko ponoći, i opet sam se morao pretvarati da mi se pokvario auto, i da mi se potrošila baterija na mobitelu. Uglavnom, od svega je ispala teška gnjavaža.
I tako s vremena na vrijeme dođe do trzavica. Do ovrha, nestašica, nedoumica, nepoznanica. i onda se počnu otvarati vrata čudima, u tim tjeskobnim situacijama, što bi vam potvrdio svaki egzistencijalist, ako još ima živih… dobro, recimo da bi to sada bio neoegzistencijalist. Ispovijest nije poželjna roba. Da, ako se radi o poznatim facama, ali sasvim obična ispovijest vrluda od nemila do nedraga, ponavlja se brate, davi, i recimo to otvoreno – dosadna je. Svi imamo svoje brige, svatko nosi svoj križ, život je težak i ostale fraze dojadile su i bogu i vragu, komu su već uperene. I puste molitve, zakletve, obećanja, obraćenja, sve to zastaje kada se zatvore kućna vrata i kada više nema izlaza. Vrata su privid. Nije ih teško otvoriti ni razbiti, a i ne možete se svakoga dana praviti da vas nema kod kuće. Doduše, sad su pri ruci i ta moderna tehnološka čuda… dostupnost je posvemašnja. I ono što je najvažnije: nema više bijega. Bijeg je čisti arhaizam. Stvar prošlosti. Samo probajte pobjeći! Sve dostupne službe naći će vas živa ili, nedajbože, mrtva. O tome će novinari napisati krasnu reportažu, a vi ćete biti žrtva vlastite ludosti. A kakva bi to ispovijest bila bez bijega.
Kažem, važan je ritam i, naravno, ideja vodilja. A to je tek glavni problem, Iza svih ideja stoji važna i snažna misao, koja vodi do uspjeha, bilokakvog. A o tome bi tek trebalo reći koju…
Ovo je bio samo prolog, a prava ispovijest slijedi nakon otkrića onih bitnih stvari, koje će do tada postati nebitne. Nije važno, glavno da se nešto događa, da kruži. Od nemila do nedraga. O ritmu smo i govorili. S njim se nikad nemojte šaliti.

Foto: www.pexels.com